Vječni mladić Vinko

Dnevnik, HTV

Hrvoje Gunjača javlja se s mjesta gdje policija lovi Ivana Makijenka, bjegunca iz zadarskog zatvora, pa kaže da se na ulicama “odvijala prava drama”… Blaženopočivši gigant hrvatskog novinarstva Aleksandar Tijanić svojevremeno je napravio kraću listu iritantnih homo sapiensa, među koje je uvrstio muškarce koji puštaju nokat na malom prstu, muževe koji punice zovu “mama” i novinske komentatore koji tekstove završavaju frazom “vrijeme će pokazati”. Potonjima valjda dodati i novinare koji s poprišta krajnje zajebanih događaja izvještavaju kako se “odvijala prava drama” ili kako bi “opisani događaji mogli poslužiti kao scenarij za holivudski film”.

Ne reci nikad “prava drama”! Ne spomeni se Hollywooda uzalud! Ne tvrdi nikad da će vrijeme pokazati, jer vrijeme gradi na Bojani kule; vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje… Jedna te ista stvar koja je 1943. bila banditska samo pet godina kasnije postala je herojska, da bi danas opet bila protjerana u šumu – i koje onda crno vrijeme što pokazuje? Fraze o klin, uvriježene sentence u ropotarnicu, vrijeme u muzej, dramu u kazalište – opisati što se dogodilo, što više aktiva a što manje pasiva, bez latinskih i inih sentenci, da te ceo svet razume, eto to je pouka čiju smislenost, nadajmo se, vrijeme neće prokazati.

Hrvatska uživo

“Pad BDP-a je očekivan”, veli Željko Kardum, onaj što je nekoć bio glasnogovornik Burze. “Čestitam Vladi na novom rekordu. Ne postoji u posljednjih pedesetak godina u ekonomskoj povijesti Europe da se jedna vlada održala na vlasti, a da joj pritom 11 kvartala zaredom pada BDP. To pokazuje ili žilavost Vlade ili pasivnost hrvatskog političkog života. Nakon pada od 0,8 posto, ni Vlada ni premijer Milanović nemaju apsolutno nikakvog razloga za brigu”, rekao je Kardum.

HTV je to proglasio izjavom dana. Opravdano. Kako ni nakon 11. kvartala pada nitko nije nudio neku ostavku, čak ni tragikomični Branko Grčić, ali je nitko nije ni tražio – Tomislav Karamarko se, na opće čuđenje pučanstva, pozabavio drugom Titom – očito je da je oko ove opće propasti postignut široki konsenzus. Vlada ne da vlast, opozicija je ne želi niti je traži, građani nisu na ulicama niti tamo kane izaći, niti se što zbiva niti će se zbivati, pa nam ostaje samo da čekamo rasplet ove drame u kojoj su sva dramska lica igrala s figom u džepu.

Inspektor Vinko, Maslac i gitare

Prije 30 godina serija “Inspektor Vinko” dočekana je u stupcima kritike kao osrednje ili, u najboljem slučaju, solidno ostvarenje velikog Kreše Golika, giganta hrvatske kinematografije. Koji promašaj kritike! Danas, tri desetljeća nakon premijere, Golikova nanizanka (scenarij Željko Senečić, urednica Palma Katalinić) ispada poput Doriana Graya: unatoč povremenih klišea, hlebinac Vinko ostaje mlad, a Hrvatska stari i propada…

Gledatelju koji je u životu sakupio “gorki talog iskustva” življenja u oba režima samo je jedna epizoda dovoljna da razbije temeljnu zabludu, onu kako su se ovdje izmijenila dva režima. Kakva crna dva režima, koja dva?! U “Vinku” vidimo isto društvo kakvo je i danas, vode ga isti ljudi, koji se ravnaju istim načelima, istim životnim filozofijama, istim sentencama, samo se jedna Partija naizgled rascijepila na njih nekoliko, da se Vlasi ne dosjete.

Sustav oko Vinka je “dogovorna ekonomija” – ali nikakav tu dogovor ne oktroira neka nasilna komunistička stranka, on proizlazi iz same utrobe društva. To je društvo makinacija. Božidar Orešković Vinku nudi da smanji porez nekom bogatom zlataru, pa kaže “ruka ruku mije…” (istu tu poslovicu Fabijan Šovagović navodi Radi Šerbedžiji u Tadićevu “Snu o ruži”); pripadnici povlaštene kaste (“crveni menadžeri”, kasnije tajkuni) dobivaju povlaštene kredite za kuće i stanove. To su, kako doznajemo iz jedne replike, krediti na 50 godina sa 0,5 posto kamata. Takve su kredite nakon takozvane smjene režima dobivali pripadnici nove nomenklature (“menadžerski krediti”), dok su oni komercijali imali kamatnjak i do 15 posto. “Mogli bi”, kaže tajnica Vinku, “odma’ posjetit’ one vile što su sagrađene od plaća, pa uzet’ recept da i mi probamo.” Isto kao i danas! “O, pa to je Hollywood”, kaže Vinko kad doista posjeti taj famozni Cvjetni breg.

Vrhunski kredo onog i ovog društva je isti – snađi se, druže. Od Mustafe Nadarevića u “Vinku” do Bore Todorovića kao Boba u “Vrućem vetru”, vidi se da je neokrunjeni kralj jugoslavenskog društva uvijek isti: to je šarmantni hohštapler, vrdalama, snalažljivac, čovjek koji uvijek pegla tuđu kreditnu karticu i nikad ne pokriva račun, naročito ne novcem od poštenog rada, što je od Ostapa Bendera do danas konstanta nekih prostora i naroda. Nema tu metodičnog racionalizma protestantskog tipa, askeze, rada i štednje. Zato je prirodno agregatno stanje naših naroda i narodnosti uvijek deficit, potrošnja tuđe akumulacije, život na dug, kraća razdoblja stabilnosti i neumitni ciklički ratovi u kojima se rješavaju sistematski nagomilane traume. Robert K. Merton, razvikani američki sociolog, opisao je devijantno ponašanje kao jedan od odgovora na anomiju, stanje u kojemu postoji dramatičan raskorak između poželjnih društvenih normi i institucionalnih mogućnosti njihova ostvarivanja. To je ovo “snađi se”, “ruka ruku mije”. Koji god premijer misli da mora izvesti nekoliko zahvata na bilanci kako bi popravio stanje u Hrvatskoj, ljuto griješi. Ovdje, možda, neće biti dovoljne čak ni famozne “strukturne reforme”, potrebno je izmijeniti cijeli jedan popularni vrijednosni sklop. Dosad to nikome nije uspjelo, pa puno nade zapravo ni nema.

A Vinko? Prigovaralo se liku, u vrijeme premijere, da je odveć naivan i nemoguć u stvarnom životu. Nije tako. Vinko postoji, on je u manjini i sa svojom dobroćudnom ali odlučnom etikom poštenja po svaku cijenu osuđen je u ovakvim lopovskim tranzicijama na dugo gubitništvo i, vjerojatno, trajno iščezavanje ili – emigraciju.