Deke za Hladni rat

Čini se kako je proteklih tjedana, barem privremeno, završio sukob na istoku Ukrajine. Premda primirje formalno traje od početka rujna, nakon njegovog potpisivanja zabilježeni su sukobi u odmetnutim pokrajinama na istoku Ukrajine, u Donjecku i Lugansku. Za vrijeme regionalnog sastanka na vrhu potkraj kolovoza u Bjelorusiji, iza zatvorenih vrata razgovarali su i ukrajinski i ruski predsjednik PetroPorošenko i VladimirPutin. Nakon dvosatnog razgovora, njihove su impresije bile potpuno različite: Porošenko je rekao kako su se svi lideri na samitu, uključujući i Putina, opredijelili za mirovni sporazum, a njegov ruski kolega cinično je izjavio da su uvjeti prestanka vatre i eventualni dogovor između Kijeva i istočnih pokrajina ukrajinsko unutarnje pitanje, a ne ruski posao. Na terenu istovremeno počinje ruska intervencija: sateliti NATO-a zabilježili su kako su 26. kolovoza ruske trupe, tenkovi i artiljerija prešli granicu s Ukrajinom u blizini grada Novoazovska. Otvaranjem trećeg, južnog fronta, ukrajinska je vojska bila prisiljena na uzmak iz Donjecka i Luganska, kako se ne bi našla okružena ruskim vojnicima, plaćenicima i proruskim separatistima.

Nakon ruske intervencije i značajne promjene stanja na terenu, 5. rujna dogovoreno je primirje između ukrajinske vlade i separatista, koje je prekidano povremenim oružanim sukobima; 15. rujna vlada u ukrajinski parlament na izglasavanje šalje zakon koji bi trebao urediti status pobunjenih pokrajina. Regijama Donjeck i Lugansk taj prijedlog jamči “specijalni status” u sljedeće tri godine, što – prevedeno – znači pravo na upotrebu ruskog jezika kao službenoga, izbore za lokalna vijeća, regionalni proračun i pravo na formiranje vlastitih policijskih snaga. Prijedlog uključuje i amnestiju za proruske separatiste, koji poručuju kako im je takav status neprihvatljiv te kako Donjeck i Lugansk više nemaju nikakve veze s Kijevom. Predsjednik Porošenko odlazi u posjet američkom kolegi tri dana nakon što je poslao takav prijedlog u parlament: pred Kongresom SAD-a održao je emotivan govor i tipičnom hladnoratovskom retorikom pokušao osigurati veću pomoć svojoj zemlji. Porošenko je za Ukrajinu zatražio značajniju vojnu podršku i status saveznika nečlana NATO-a, no, prema svemu sudeći, neće dobiti ni jedno ni drugo: Bijela kuća osigurat će 53 milijuna dolara, od čega 46 za opremu i obuku ukrajinske vojske, a sedam za humanitarnu pomoć. Ovaj paket pomoći isključuje oružje, a Porošenko je takvu politiku u Kongresu komentirao riječima: “Hvala vam na dekama. Ali njima ne možemo dobiti rat.”

Ubrzo nakon što je postalo jasno da SAD i zapadni saveznici ostaju vjerni politici sankcija i da ne žele direktnu konfrontaciju svojih vojnika s ruskima, dolazi do sporazuma u Minsku, čime je zacementirano primirje, a s njime i prisutnost ruskih struktura u odmetnutim regijama. Dvadesetog rujna dogovoreno je stvaranje tampon-zone između vladinih trupa i separatista, te  da će obje strane povući artiljeriju 15 kilometara unazad, dok će dalekometna artiljerija biti potpuno uklonjena s fronte. Stvaranje tampon-zone od 30 kilometara i zabrana preleta borbenih zrakoplova garancija su da će se oružani incidenti minimalizirati. “Plaćenici su prošlost na obje strane”, kazao je ruski ambasador u Ukrajini, koji je u Minsku predstavljao svoju državu.

Nakon što njegovi apeli za zapadnom intervencijom nisu urodili plodom, Porošenko je krenuo sa zazivanjem stranih investicija. U travnju, nakon samog početka sukoba, MMF je Ukrajini dao zajam od 17 milijardi dolara za spas ekonomije, a Kijev je dužan provesti reforme poput povećanja poreza i smanjenja subvencija na plin. Porošenko se sada nada kako će Ukrajina privući 40 milijardi dolara investicija i otvoriti pristupne pregovore s EU-om do 2020. Implementacija sporazuma o slobodnoj trgovini između Ukrajine i Europske unije odgođena je najmanje do kraja sljedeće godine zbog oštrog ruskog protivljenja, čiji su argumenti sve uvjerljiviji kako padaju temperature i jača potreba za uvozom plina.

Nakon događaja na Majdanu, kada je srušena legalno izabrana i korumpirana vlast, počinje bitka za Ukrajinu. Povod rušenja tadašnjeg predsjednika Viktora Janukoviča bilo je njegovo suspendiranje pregovora s EU-om i okretanje Rusiji, koja mu je nudila potrebne kredite (koje je na kraju osigurao MMF). Pošto je nasilnom smjenom vlasti Rusija spriječena da u Ukrajinu uđe ekonomski i tako proširi zonu svoga utjecaja, Putin je to učinio direktno, zauzevši dio ukrajinskog teritorija.

U Ukrajini posljednjih mjeseci traje bitka za grb i zastavu, jer je stvarni suverenitet davno izgubljen. Ironično, nacionalizam najbolju podlogu nalazi upravo na mjestima gdje je potpuno uzaludan, u zemljama poput Ukrajine (u kojoj će se ključne odluke donositi daleko od Kijeva), koje su u današnjem svjetskom poretku osuđene na status moderne kolonije i interesne sfere između Zapada i Istoka; Zapad će, ako baš mora, Ukrajinu staviti pod svoj utjecaj i to samo zato kako ne bi došla pod ruski. Ukrajinske se vlasti nadaju da će u kakvom-takvom obliku očuvati suverenitet države u postojećim granicama. Separatisti najavljuju izbore i potpunu neovisnost od Kijeva – hoće li biti samostalna država ili dio Rusije, manje im je važno. Rusija bi pak najzadovoljnija bila unutarnjim uređenjem Ukrajine kojim bi istočne pokrajine mogle voditi vlastitu vanjsku politiku i imati pravo veta na strateške odluke poput približavanja zapadnim nadnacionalnim i vojnim organizacijama, kao što su EU ili NATO; tako bi Putin mogao kontrolirati i zaustaviti svako približavanje Zapada granicama Rusije.

  •  

Europa kao tampon-zona

Europi je u ovoj igri nametnuta uloga tampon-zone između dviju imperijalističkih ideologija koje aktivno rade na širenju svoga ekonomskoga, vojnoga i društvenoga utjecaja. Nakon Drugoga svjetskog rata, takve je ideje o Starom kontinentu u korijenu sasjekao francuski predsjednik Charles de Gaulle. Danas prostor od Urala do Atlantika ne odlučuje o sudbini svijeta, pa ni o mnogim strateškim odlukama na vlastitom tlu, a europski birokrati u predsjedničkim i premijerskim foteljama natječu se tko će svoju zemlju više podčiniti Washingtonu. Svijet je tako u konstantom sukobu između atlantizma i putinizma, a kada dođe do njegove eskalacije, topovsko meso postaju njihove proxy vojske koje se američkim i ruskim oružjem bore za interese velikih sila. Ostali prihvaćaju namijenjenu im ulogu promatrača i poslušnika, čak i kada to ide kontra interesa građana kojima duguju svoj legitimitet. Više od tri tisuće stradalih od početka ukrajinske krize prve su ljudske žrtve podgrijanoga Hladnog rata na europskom stolu.