Političar od respekta

Rekao sam da se moraju promijeniti prioriteti bosanske i bošnjačke politike i da pitanje prošlosti treba predati onima kojima je to posao. Da se ratnim zločinima trebaju baviti tužiteljstva i sudovi, historijom historičari, a da mi političari treba da se bavimo budućnošću. Reakcije na tu izjavu bile su primitivne i pune populizma. Protumačeno je kako se ja zalažem za zaborav. Ja ne mogu tražiti da se zaborave zločini, jer sam preživio pet logora: bio sam zatočen u Sremskoj Mitrovici zajedno s Hrvatima iz Vukovara, bio sam u Batajnici… Na putu za Beograd prošao sam pored tih mjesta. Međutim, ne želim da živim u prošlosti, jako je teško živjeti u toj prošlosti… Zato želim učiniti sve što mogu kako sutra neki drugi Sulejman Tihić ne bi bio u logoru. Zastupam principijelan odnos prema prošlosti, što podrazumijeva procesuiranje zločinaca, pronalazak tijela nestalih i dostojanstvene sahrane, ali zastupam i saradnju između naših država. S druge strane, ovdje u Sarajevu ponekad imam osjećaj kako su neki dijelovi našeg društva bolesni. Ljudi ili neće ili ne mogu da razumiju kako neki političari zloupotrebljavaju stradalničku populaciju da bi opravdali to što ništa ne rade – kazao je Sulejman Tihić 2010. godine, u intervjuu koji smo za “Novosti” napravili povodom posjete bosanskohercegovačke delegacije Beogradu i Sandžaku, a malo uoči posljednjih općih izbora u Bosni i Hercegovini.

Ni tada drugi predsjednik Stranke demokratske akcije nije bio kakvog zdravlja, ali su liječnički tretmani u BiH i Njemačkoj činili da se osjeća i bude bolje nego je govorila dijagnoza. Razgovarali smo u njegovom uredu, u centrali SDA, u zgradi pored koje je Veleposlanstvo Hrvatske, a minut hoda dalje Ulica maršala Tita, umalo preimenovana i nazvana po Tihićevom prethodniku Aliji Izetbegoviću.

Bilo je, da ponovimo, predizborno doba, pa je na političkoj sceni, kao i obično, vladala histerija. Prema istraživanjima, SDA nije stajala najbolje, odnosno ne tako dobro kao prethodnih godina. No Tihića to nije uznemiravalo. Čudilo ga je nešto drugo: “Naši politički protivnici se koriste populizmom, a nije rijetko ni da se kod takozvanih građanskih stranaka iza patriotizma krije bošnjački nacionalizam. Ispada često da je SDA umjerenija u nekim stavovima od, recimo, SDP-a. Za mene je etnički okvir preuzak i ja u njemu više ne mogu funkcionirati, kao ni većina mojih suradnika.”

Dok sam odlazio, razgovarao sam upravo sa jednim od tih njegovih suradnika – komentirali smo odluku SDP-a da opet za hrvatskog člana Predsjedništva BiH kandidira Željka Komšića i tako, u praksi, još jednom suspendira pravo bh. Hrvata da sebi izaberi predstavnika u kolektivnom šefu države. “Znaš šta bi bilo kada bi nekako moglo da nama Srbi izaberu člana Predsjedništva?” upitao je, pa odmah odgovorio: “Mi bismo zaratili.”

U godinama koje su došle, Tihić je bio sve manje aktivan i sve više bolestan. Umro je dvadeset i petog dana prošlog mjeseca. Sahranjen je u rodnom Bosanskom Šamcu, a dženazi je prisustvovao i jedan od njegovih prvih poratnih, pa nije krivo reći prijatelja, aktualni predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Inače, toga je dana njegov SNSD trebao u Šamcu održati predizborni skup… Odgođen je zbog smrti i sprovoda predsjednika SDA. Ne bi tu, naravno, bilo ništa čudno da Šamac nije u RS-u, a Republika Srpska mjesto u kojem jedanaestog jula, dok Bošnjaci obilježavaju genocid u Srebrenici, Srbi u Srebrenici igraju mali nogomet i slave oslobođenje.

Preminuli čelnik SDA bio je, inače, jedan od prvih bošnjačkih poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske: njega i kolege su tada, bila je 1996., na sjednice dovozili oklopnjaci međunarodnih vojnih snaga, a jedini koji ih je dočekao i nije ih doživljavao kao posmrtni ostatak jednog naroda, bio je – Dodik. Od tada su jedan drugog zvali Mile, odnosno Suljo.

Tihić na mjestu na kojem je bio stariji Izetbegović nije dočekan kao ličnost od velikog političkog formata. Ispraćen je, međutim, kao osoba čije naslijeđe nije zanemarivo, dok mu je karijera vrijedna pomena. Potvrdili su to i oni od kojih se možda nije očekivalo: Dragan Čović, predsjednik HDZ-a, i SNSD-ov jastreb Staša Košarac. On je kazao kako su Tihića sa pažnjom i poštovanjem slušali i oni koji se sa njim nisu slagali ni oko toga je li more slano. Cijenu tog respekta je, međutim, plaćao na drugoj, nazovimo je tako, svojoj strani: “Neko mi je nedavno rekao kako sam u jednom broju jednog lista dvadeset i dva puta pomenut u negativnom kontekstu. Najmanje pola od toga su navodi da sam izdajnik, da nešto prodajem, ne vodim računa o bošnjačkim interesima, da nisam dobar musliman… Da vam pravo kažem, ne sekiram se puno zbog toga. Vjerujem kako se za Bosnu i Hercegovinu i bošnjačke interese najbolje bori razumijevanjem drugih naroda koji ovdje žive.”

Preuzimajući mjesto predsjednika Stranke demokratske akcije u jesen 2001., Tihić je kazao kako će se u “SDA moći i s pivom”. Ta je izjava tumačena kao, blago rečeno, nespretna, te kao dokaz da on neće dugo ostati tu gdje jeste, da onako tih i naizgled uplašen neće preživjeti frakcijske borbe i ambiciozne protivnike. Za skoro punih trinaest godina pokazalo se kako je on bio jedan od rijetkih Izetbegovićevih kadrovskih pogodaka. Osnivač SDA je, naime, imao nevjerojatan dar da između lošeg i goreg odabere najgoreg.

Njegov nasljednik je pokušao reformirati stranku, iz pokreta je pretvoriti u partiju, odvojiti od radikalnog mladomuslimanskog, Izetbegovićevog zatvorskog kruga konzervativaca i učiniti da ne bude političko krilo Islamske zajednice i bivšeg reisu-l-uleme Mustafe efendije Cerića. U posljednjem je uspio, pa su odnosi SDA i IZ posljednjih godina bili, blago rečeno, kao između SSSR-a i SFRJ: privid bliskosti bio je daleko neuvjerljiviji od uzalud skrivanih antagonizama.

Teško je reći gdje je Sulejman Tihić imao više protivnika: u bošnjačkoj opoziciji, unutar SDA ili među predstavnicima onih Srba i Hrvata koji BiH vide kao historijsku grešku. Čini se, međutim, kako je upravo u stranci trošio najviše energije za preživljavanje. Frakcije i ambicije je, kako to i biva u unutarstranačkim svjetovima, pobjeđivao smjenama i kadroviranjem, što mu je, istina, omogućavalo mir, ali je dijelom – najprije zbog ambicija takozvanog sarajevskog kruga – vodilo ka provincijalizaciji SDA. “Ne mogu ja raditi sa nekim ko ne zna ni ko je Marlon Brando“, kazao je nekada utjecajni, visokopozicionirani član SDA, objašnjavajući dobrovoljno povlačenje iz aktivne politike.

Dočekan kao prijelazno rješenje i slučajni predsjednik, Tihić je otišao kao čovjek koji je zvučao uvjerljivo dok je govorio kako je “lako pričati priče koje lijepo zvuče, ali ne vode prema rješenjima”. I koji je vjerovao da postoji rješenje kojim će svi biti zadovoljni. Nije ga stigao naći. Umro je u šezdeset četvrtoj godini.