Sa zvijezda u trnje

Kakvo je to proljeće bilo! Jednog četvrtka, sredina aprila, kad je naš učitelj nešto morao u Sjenicu, namjestilo mi se da ostvarim davnu tajnu želju: da se iz ladice njegova stola domognem zelenoga Nastavnog plana i programa, i da ga detaljno proučim u vrbiku na desnoj obali rijeke Ljucke (i dandanas je kartografi zovu Ljudska; a ona se ne zove po ljudima, no se zove po Ljucama i Ljutajama, selu iznad kojeg izvire). Nakon sat vremena grozničava listanja upio sam iz knjige sve što je trebalo upiti e da utažim svoju radoznalost oko “gradiva koje ćemo prelaziti”, pa sam je, tice bi ga znale kako, neprimijećen i neopažen, vratio opet u fioku. Toga su proljeća u Zadružnom domu u Bijelim Vodama učestali filmovi: “Kozara”, “Dvoje”, “Ždralovi lete”, “Živjeće ovaj narod”. Struje još nismo imali pa je sve išlo “preko motora”, iz zvučnika bi, prije filma, nailazio glas Zaima Imamovića (Čudila se, aman ja) i mi bismo se primakli zvučniku i pjevali sa Zaimom, a revnosni bioskopdžija Pepi nas je tjerao od strašnih kutija. Moja tetka Fatka prođe jednom i vidi nas kako stojimo i nadgornjavamo se sa zvučnikom i kaže nam “džabe vi je što blejite i ričete, nema pevača bez Safeta Isovića“, a Besim Ljajić, za koga se u to vrijeme govorilo da igra kao Garrincha, odbrusi da joj je bolje neka bira između Zore Dubljević i Zehre Deović, a da se u muške bolje razumijemo mi muški.

Za prvomajskih praznika je krava Čavka moga rođaka i vršnjaka Ramiza po ko zna koji put nadbila moju Čajku i ostavila joj na butini dva duboka i dugačka krvava traga od rogova, i dok sam ja očajavao, Ramiz je kliktao kako je Čavka najjača krava na svijetu, pa da bi nadbila i Titovu kravu. Ja sam mu rekao da mu je bolje da Tita ne spominje, a on je rekao, ma nabijem ja i Tita i tebe. Ja sam to nekako jedva dočekao, i sutra ga prijavio učitelju Ranku Bulatoviću. Ranko je uzeo dugački i debeli školski lenjir, naredio Ramizu da skupi prste šake i udario ga petnaest puta po jednim pa petnaest puta po drugim prstima. Od batina nekoliko dana Ramiz nije mogao pisati. (Ramiz je 1966. odselio u Tursku, a kad sam ga, deset godina kasnije, vidio u Pazaru, pitao sam ga da li mi je oprostio. Šta da ti oprostim, upitao me. Pa ono što sam te ocinkario, da si opsovao Tita. Kad je to bilo? Pa, Ramčo, ne pravi se lud, tada i tada, sve ti je krv liptala iz jagodica na prstima. E, moj Sinčo, ti ako hoćeš veruj, ako nećeš a ti nemoj, ali, dabogda goreo ja ka ova cigara, ako se toga sećam. Ko se u Tursku odselio kao ja, taj isto kao da je umro, sve je iz sebe izbrisao, kao što pričaju da će iz svakoga biti obrisano ama sve kad stigne onaj čas da se mora poći na ahiret.)

Toga proljeća mi je Ćemal Dolovac pokazao kako se “pravilno i neprimetno” kačiš za kamion, a da te šofer ne vidi u ogledalu, pa sam s njime, dvaput, okačen o kamion, putovao u Dugu Poljanu, držeći se rukama za prorez na rubu karoserije, a nogama obiskujući o ono ispupčenje gdje se kvači prikolica. (Kakvo je to putovanje bilo, znaju samo oni koji poznaju Postrmac i njegove uzbrdo a na čvor krivine).

Ali je vrhunac proljeća došao pet dana prije kraja školske godine. Crveni tranzistor Iskra na otvorenom prozoru školskog stana bračnog para učitelja Akima Mihajlovića i učiteljice Mire Škundrić nemilice je trošio plosnate baterije Croatia. Jer je u kosmos otišla Valentina Terješkova. Mi đaci smo se za vrijeme odmora prikradali pod taj niski prozor i jednom čuli kako je kosmonaut Valerij Bikovski rekao Valentini “čekam te u orbiti”, a ona njemu odgovorila “vidimo se pod zvezdama”. Iz stana se čuo glas učiteljice: “Fantastični su i on i ona” i učitelja: “Nema kosmonauta bez Rusa.” Taso Kahrović je po dvorištu pričao kako će se Valentina i Valerij stoposto vjenčati ispod samog Mjeseca, a rahmetli Naso Malićević je pitao ko će im biti na svadbi svirač i hoće li svi svatovi stati u jedan Vostok ili moraju ići dva. U zadružnoj prodavnici je Ibro Čole uz pivo pričao kako uskoro neće više biti zime ni za koga, jer će, ada brzo, Rusi produžavati život tako da niko ne umre “ama nikad”, osim ako ne izjavi da baš hoće. Moj tetak Iljaz Kalčinić je otpio gutljaj i kazao mu da smrt ne valja miješati sa životom, jer jedno s drugim nema veze kao što nemaju veze lovački ker i vodenični kamen.

Usred stalnih vijesti o heroini Terješkovoj, probio se i glas da je Vojvodina izgubila od Fiorentine na turniru u Firenci, 2:6. Naše se prvenstvo bilo tek završilo, Partizan prvak, Vojvodina se u zadnji čas spasila ispadanja, a u drugu ligu su otišle dvije ekipe nevjerovatna imena: Sloboda i Budućnost. Pa je radio rekao da će se Vojvodina za treće mjesto boriti sutra protiv Botafoga. Besim se smijao i mrmljao da u Botafogu igraju Garrincha i Didi, i da će oni pojesti Vojvodinu kao Panta pitu. S Botafogom je utakmica igrana u subotu, mi smo subotom išli u školu, ali ni te subote, ni u nedjelju, ni u ponedjeljak niko nije čuo da je radio javio kako je Vojvodina prošla. Tek koji dan kasnije, kad su se “čitale ocjene”, učitelj nam je rekao da je Vojvodina izgubila, a da je Garrincha radio od nje šta ga je bila volja.

Pedeset i jednu godinu kasnije, riješio sam da potražim neki izvještaj o toj utakmici. Operativac FK Vojvodina Dragan Čapelja obećao je da će mi sve naći, ali još ne javlja ništa. Te sam 29. septembra 2014. zovnuo u FK Vojvodina i tražio Iliju Pantelića.

– Vi ste 15. juna 1963. u Firenci branili za Vojvodinu protiv Botafoga?

– Nisam, branio je Andraš Vereš. Ja sam branio dva dana ranije protiv Fiorentine i primio šest golova. Dogovor je bio da na tom turniru branimo jednu utakmicu ja, drugu Vereš. Njegova se završila bez golova, ali smo izgubili na penale, mi smo dali jedan, a oni četiri.

– A kakav je bio tim Botafogo?

– Kako kakav, strašan: Didi, pa Nilton Santos, pa Zagallo, pa onaj Garrincha. To je bilo taman na godišnjicu finala u Čileu, kad je najbolji igrač mundijala bio Garrincha.

– Ovaj posljednji me zanima.

– On je najčudniji igrač i najčudnija pojava koju sam ikad gledao. Pred utakmicu mi ga gledamo kako ide ispred hotela: ljudi moji, on đota, hramlje, jedna mu noga kraća, kriv po osovini nekako, ama čitav nepravilan. A u igri đavo! Čuvao ga je naš Slavko Svinjarević, odlično. Divni naš Slavko, ljudina ljudska, sad počiva na groblju u Sremskim Karlovcima, pokraj svoga oca Franje. A bio je jedan od najbržih igrača naše ondašnje lige, ali, da ti kažem, Garrincha je bio mnooogo brži. Garrincha je bio brži od svakog igrača na zemljinoj kugli. To kako se on s loptom sjuri među igrače, pa se ukopa, pa se okrene, to se očima nije moglo pratiti, ta brzina se ne može ni opisati. Bio sam na klupi čitavu utakmicu, pa sam mogao mirno da gledam i nagledam se toga čuda od igrača.

– A Vi ste, u toj Firenci, pet godina kasnije sve nadoknadili, kad ste čudesno branili za Jugoslaviju i pobijedili svjetskog prvaka Englesku. Hvala Vam za tu tekmu.

– Lako mi je bilo braniti kad su ispred mene bili Holcer i Paunović, pa Fazlagić, pa pokojni Damjanović i Pavlović. Ti moji dragi saigrači.

Biograf Garrinchin Ruy Castro piše da je u hotelu, prije utakmice s Vojvodinom, Garrincha morao primiti injekciju xylocaina, a nakon nje drugu, hydrokortison, koji je tada bio “nov i revolucionaran kao Beatlesi”. Garrinchino koljeno načeto artrozom služilo je uglavnom za međunarodne utakmice, one na kojima je klub zarađivao i za koje se ugovorom obavezivao da će ih igrati “anđeo krivih nogu”. U Firenci je, pet godina ranije, počeo njegov let u zvijezde, u Firenci je počeo i silazak s njih u trnje.