Folirant s mudima

Finale Mesićevog drugog mandata u kojem je otvorio niz važnih pitanja ima samo jednu manu – sve to trebalo se dogoditi puno ranije. Očito je da on time priprema nastavak političke karijere, ostavljajući daleko iza sebe opoziciju kojoj su i te njegove zakašnjele inicijative preuranjene.

Eh, kako bi bilo dobro kada bi se ova dva mandata koja privodi kraju Stipe Mesić mogla okrenuti naglavce. Tako nekako prostruji čovjeku kroz glavu kada vidi silni dinamizam koji pokazuje šef države u suton svoga drugog mandata, koji ocjenu njegovih deset godina na Pantovčaku diže na jaku trojku ili slabu četvorku, svejedno. Ali, uz ovo ide neizbježan dodatak da je odlazećem predsjedniku falilo ono što se zove momentum, sposobnost i odvažnost da prepozna ključni trenutak kada će neki potezi postići puni, maksimalni učinak. Ako ne prepoznaš taj karios, propuštaš da zgrabiš sudbinu za perčin, i onda se lako može dogoditi, a i događa se, da ti ona iscuri iz šaka u kaljužu, žabokrečinu prosječnosti. I baš je to problem predsjednika na odlasku.

Startao je u svoj prvi mandat superiorno da se superiornije nije moglo, kao drski razvaljivač zaglavnih kamenova autoritarnog i etnocentričnog Tuđmanovog nacional-boljševičkog dijamata iz devedesetih. Zatim je na tim razvalinama povukao dva poteza koja mu bašibozuci tvrdog tuđmanizma ni do danas nisu oprostili. Uklonio je grupu pučističkih generala i izravnom intervencijom u Vatikanu neutralizirao dio visokog klera koji su se s ovima otvoreno, javno solidarizirali. A onda je – zaspao.

Zakašnjela ofenziva

Štoviše, napravio je jedan ne znaš da li šeprtljaviji ili retrogradniji uzmak, zauzevši se za generala Antu Gotovinu u, blago rečeno, čudačkom očekivanju da bi mogao spriječiti njegov odlazak u hašku hapsanu. I onda se u drugoj polovici drugog mandata opet probudio, a posljednji mjeseci i tjedni upravo pršte brojnim inicijativama i provokativnim izjavama tog najupornijeg i najžovijalnijeg hrvatskog antituđmanovca. Čak je ovih dana izjavio da mu je žao što je ikada bio u HDZ-u, što nikada dosad nije prešlo preko njegovih usta. Doduše, veli, on je bio dio progresivnog, proevropskog i antifašističkog dijela HDZ-a, a zgađeno je istupio iz njega zbog teških promašaja hrvatske politike u BiH.

Avaj, stvari su stajale malo drukčije. Hrvatska politika prema BiH promijenila se ili, ako hoćete, slomljena je još prije, Washingtonskim sporazumom iz veljače 1994, a on je otišao tek kada je to obavljeno, nekoliko mjeseci kasnije. Zapravo, nije ni otišao, prije bi se reklo da je sam Tuđman još prije odbacio Mesić-Manolićevu frakciju, ocjenjujući da mu u predstojećim ratovima, posebno u BiH, više trebaju proustaški kerberi iz Šušak-Pašalićevog legla. Ali eto, Mesić je uvijek volio malko folirati i laštiti svoju sliku više nego što treba, i taj psihološki otponac proradio je i sada kada se nalazi u najvećoj ofenzivi posljednjih godina.

Očito je da se sprema za nastavak političke karijere i nakon odlaska s Pantovčaka, to uostalom i sam priznaje, i sada se želi predstaviti kao jedini koji može dovršiti s potkresanim, ali još žilavo prisutnim repovima tuđmanizma. S Crkvom je u ljutoj, dvobojaškoj konfrontaciji, kakvih ova valjda nije imala još od vremena Lutherove reformacije, “strpao je u zatvor” amblematskog ratnog profitera Vladimira Zagorca, porasli su izgledi da isto bude, iako sigurno ne baš s takvim epilogom, i s ministrom-kamiondžijom Berislavom Rončevićem, izbacio je iz kruga svojih pajdaša mutnog Milana Bandića, usprotivio se uvođenju “kriznog poreza”… Sav taj naramak jakih i akustičnih inicijativa, koje razjedaju lažni mir jedne lažno reformirane zemlje, ima samo jednu manu. Dolazi prekasno. I obećava novi balon lažnih iluzija koji će se rasprsnuti u lice Hrvatskoj. Mada…

U poziciji za opoziciju

Hajde da toj procjeni damo neki realni balans. Svatko tko bi zaključio da Mesić ovim “spinira” javnost grdno bi pogriješio jer on, kladim se, pravo ni ne zna što je to spin. Ne, on se uzda u primordijalni instinkt da još nešto može napraviti u politici, a taj instinkt rijetko ga je izdavao, štoviše pokazao se superiornim svim PR-ovima koji su nam se samodopadno izredali pred očima posljednjih godina. Uostalom, jedan od bardova spiniranja kod nas, Sanader, danas je politički pod ledinom, Mesić nije. Na to se nadovezuje još nešto zbog čega treba biti oprezan u priči o njegovoj zakašnjeloj ofenzivi. Činjenica je, naime, da glavne opozicijske stranke, ponajprije SDP, nisu kapacitirane da se pohrvu ni s manjim problemima zemlje, nekmoli s ovakvim koje je predsjednik na odlasku bučno bacio pred lice nacije. Zato je on proteklih godina često figurirao kao jedina opozicija ili, ako hoćete, kao opozicija umjesto opozicije, HDZ-ovom konzorciju vlasti. Sada je po svemu sudeći naumio ozvaničiti taj svoj status. I tu je sav kunst ove priče.

Da su opozicijske stranke stajale uz Mesića, ova njegova najnovija ofenziva vjerojatno bi došla ranije i imala bi puno veći izgled za uspjeh. Ali to njima nikada nije bilo važno, a i sada im je važnije da molećivim podoknicama dobiju od njega podršku za njihove predsjedničke kandidate. Za ostalo ćemo lako. To vrlo dobro pokazuje primjer kriznog poreza, tzv. harača, koji opozicija odbacuje isto kao i Mesić, ali to sasvim drukčije zvuči iz njihovih i njegovih ustiju. Dok Mesić u tom porezu prepoznaje prefidno prebacivanje krivice za krizu na navodno lijeno i parazitsko radništvo, službenike, nastavnike, profesore… i zalaže se za revitalizaciju domaće proizvodnje kako bi se zaustavila invazija stranog predatorskog kapitala – opozicija o tome šuti kao zalivena.

Nedirnuti ugovori s Vatikanom

Kao da je prisegnula pred kapitalističkom biblijom da je grijeh to dovoditi u pitanje, kao što je grijeh, tja ne znam da li će usporedba biti najsretnija, pipanje pučkoškolskih dječaraca i djevojčuraka. Ali nema veze, vjerojatno pogađate da sada prelazimo na Crkvu, a tu su razlike između Mesića i opozicije još i kudikamo veće.

Predsjednik je posljednjih tjedana, znamo, otvorio dva bitna pitanja odnosa crkvenih i svjetovnih vlasti. Tražio je najprije da se uklone križevi iz javnih i državnih ustanova, a zatim i da se stubokom promijeni način financiranja Crkve, koje po njemu ne bi trebali snositi svi građani, nego samo vjernici (tako je riješeno u Njemačkoj, koja nam je inače u svemu drugome uzor, a čak i turbokatoličke Italija i Poljska izabrale su bolje modele financiranja). I ovdje Mesić, da se ne lažemo, malko mulja, jer bi za ovo drugo trebalo opozvati ili temeljito preorati konkordat Zagreba i Vatikana, što on nikada nije tražio. Ostao je samo kod žalca da svi dijelovi tog sporazuma nisu objavljeni, ali sigurno ni njemu nije jasno što bi s njim.

No, što onda tek reći za opoziciju? Ona je mlako podržala Mesića u vezi križeva, ali čim je na nju zagalamio Ivan Miklenić, kojemu katolička fanatičnost i ništa manja nepismenost nisu nimalo smetali da postane jedan od najcitiranijih opinion makera – šmugnula je u mišju rupu. Nisu ga podržale čak ni one stranke koje ga, spomenusmo već, na koljenima snube za podršku njihovim predsjedničkim kandidatima. Sve one, ali i praktički svi oni koji bi trebali predstavljati misleću javnost (akademska zajednica, nevladin sektor, dobar dio medija…) junački su prešutjeli čak i rasističku, da baš ne kažemo fašističku, propovijed biskupa Slobodana Štambuka po kojem bi Mesićev nasljednik trebao biti praktični katolik. I što bi poslije ove Štambukove izjave? Mnogi predsjednički kandidati, ili mogući kandidati, kao Josipović, Vidošević, Primorac, Bandića da i ne spominjemo, odmah su potražili prvu crkvu kako bi u njoj bili viđeni, pa je opet samo Mesić bio taj koji je odgovorio Štambuku.

Razlozi za popust

Groteska je otišla toliko daleko da njegovo mišljenje dijeli i nekolicina ljudi iz same Crkve, ponajprije čelni čovjek Kršćanske sadašnjosti Adalbert Rebić, ali eto, predstavnici opozicije ni za živu glavu. Kao da ljudi nisu odavde. Time je naša dična i neustrašiva oporba skliznula kilometrima ispod razine bolje, antiklerikalističke tradicije hrvatske politike, i doslovce bi morala propasti pod zemlju pred, recimo, jednim Stjepanom Radićem. Iako vrlo religiozan, on je nesmiljeno kritizirao Crkvu, toliko da je svećenike optuživao, pogotovo kada bi se zeru nacvrcao, da su im, malo ću parafrazirati, puni trbusi u Hrvatskoj, a prazne glave u Vatikanu. Sada ti vidi bi li se jedan Milanović ili Čačić, o Bandiću i Friščiću da i ne govorimo, usudili ovako nešto pomisliti, a kamoli na glas izgovoriti. Pa da iskape i ne znam koliko bukara ili pehara vina.

Svi oni dobrovoljno su legli pod valjak sveobavezujuće fraze da je Crkva odigrala stožernu ulogu u stvaranju hrvatskog nacionalnog identiteta, iako je Ivo Banac još davnih dana u svojoj kapitalnoj knjizi “Nacionalno pitanje u Jugoslaviji” bjelodano pokazao da to nema blage veze s povijesnim činjenicama. Doduše, nisam siguran da bi Banac i danas potpisao tu tvrdnju, ali jesam da je Hrvatska već dva desetljeća talac toga da Crkva, koja je sve do osvita dvadesetog stoljeća bila sluganski anacionalna, sada pere savjest zbog toga. A da prljavu vodu koju ostavlja za sobom sve junačine hrvatske javne scene s oduševljenjem tretiraju kao svetu vodicu.

Gdje je tu Mesić? Pa i da je napravio samo toliko što se ruga ovoj mitskoj krivotvorini o Crkvi, dovoljno je da mu se oprosti pola grijehova koje smo mu ovdje nabrojali. Ostali nisu zaslužili ni najminimalniji popust, kamoli toliki.