HDZ-ova hajka na vlastitu šeficu

Nikada se nije dogodilo da se vodeći čovjek HDZ-a ovako nađe na udaru vlastite stranke kako se to sada događa premijerki Jadranki Kosor, ali nikada se nije dogodilo ni to da se, paradoksalno, šef raduje što mu je stranka ovako nejedinstvena i slaba.

Vraški je zanimljivo kako u Hrvatskoj vrijeme ide potpuno različitom brzinom kada treba riješiti neki važan državni problem i kada oni koji su taj problem stvorili rješavaju stvari koje se tiču njihove kože. Pogledajmo. Punih godinu dana trebalo je da se obustavi slovenska blokada hrvatskih pristupnih pregovora s Evropskom unijom, pri čemu nije bilo jasno gdje prestaje samoživa blokada Ljubljane, a gdje počinje samoubilačko blokiranje Slovenije od strane Hrvatske da deblokira pregovore. Slično je s antikriznim mjerama Vlade. Za njih se mjesecima tvrdilo da nisu potrebne, zatim su ipak donesene, a upravo teku mjeseci u kojima se pokazuje da to što je doneseno jedva ima veze s onim što je trebalo donijeti.

A sad vidi suprotan primjer. Kada se na posljednjem saboru HDZ-a današnja premijerka Jadranka Kosor duboko tronuto opraštala od bivšeg premijera Sanadera, kamere su ovoga uhvatile kako grozničavo šapuće supruzi Mirjani: “Ne smije plakati, ne smije plakati.” Bila je to kulminacija višegodišnje sijamske bliskosti njih dvoje, pri čemu je Sanader očito brižno nastojao da njegova nasljednica, koju je osobno izabrao, ne ostavi dojam da nije dorasla teretu odgovornosti koji je preuzela. Ali, nije prošlo ni dva mjeseca i baš njega se spominje kao onoga koji intenzivno rovari protiv sadašnje šefice Vlade i HDZ-a, ili preciznije kao jednog od takvih, jer ovi naviru s raznih strana.

Šeksov njuh

Nije baš najjasnije zašto se Sanader našao u toj brojnoj bratiji harangera protiv Jadranke Kosor, kada se zna da mu je ona iskazivala beskrajnu odanost i takvim vazalskim izjavama kao “Kuda Sanader, tu i ja”. Ali, kako su ovakve stvari u pravilu plitko zakopane u nepreglednim poljima osobnih taština, logično je pretpostaviti da je očekivao da se ovakve udvorničke laude i dalje nastave. Kao što, recimo, čini ministar zdravstva i zamjenik predsjednice HDZ-a Darko Milinović, koji Sanadera i dalje zove “premijerom”, iako mu se, da ne griješimo dušu, omakne i “bivši premijer”. Ili kao što radi novi šef splitskog HDZ-a Dujomir Marasović, koji pionirski ozareno izjavljuje da je dušom i srcem “ostao sanaderovac”.

Očito je, međutim, da je bivši premijer zaboravio jednu bitnu razliku. Pobjegavši pred problemima s kojima se više nije znao nositi, Sanader ih nije uprtio na leđa Milinoviću, Marasoviću i sličnima, nego baš Jadranki Kosor. A to se jedva razlikuje od toga da ju je bacio u vučji brlog, gdje traje unutarstranački rat svih protiv sviju. Nije joj, naime, prenio nikakav autoritet u HDZ-u, koji ona nikada nije imala, očito kalkulirajući da će krkljanac time biti još veći i da će ga nacija jednoga dana pozvati da se vrati i da kao spasitelj stavi katanac na taj zvjerinjak. I naravno, nanjušivši to Vladimir Šeks je odmah po njegovom odlasku počeo govoriti da je on najpozvaniji voditi stranku. Nešto slično ovaj je napravio i ranih devedesetih kada se u jednom pismu australskim hadezeovcima potpisao kao predsjednik stranke, zbog čega ga je bijesni Tuđman dok si rekao britva stavio na led. Ali, kako Jadranka Kosor nije ni blizu toga da tako nešto može napraviti, preostalo joj je jedino ono “ako protivnika nisi u stanju pobijediti, pridruži mu se”. Drugim riječima, ušla je, točnije gurnuta je, u borbu za političko preživljavanje, pazeći da se javno ničim ne oglasi protiv klipova koje joj podmeće dojučerašnji tutor. Ali je istodobno u diskreciji pokušala sklopiti pakt o nenapadanju i s onima s krajnje stranačke desnice koji su kumovali Sanaderovom odlasku i koji ne bi s oduševljenjem gledali na njegov povratak. Kao što nisu s oduševljenjem dočekali ni njegovu odabranicu.

Milinovićevo vrdanje

Najkraće rečeno, Jadranka Kosor odlučila se za HDZ-u dosad nepoznat “treći put”, što se jako svidjelo Stipi Mesiću, koji se i sam bavi sličnim srednjoputaškim idejama. A umjerenu podršku dobila je čak i od nekih koalicijskih partnera u Vladi, koji odjednom otkrivaju da se pod autoritarnim Ivom Sanaderom teško disalo i da je puno lakše sada kada se toga prihvatila nježna ženska ruka.

Ali sve to malo vrijedi premijerki ako ne izbori kakav-takav prostor u samom HDZ-u, a ondje ju je dočekao miniran teren. I to miniran onako na divlje, u brojnim frakcionaškim ratovima u kojima ona nikada nije sudjelovala, pa ne zna gdje je tko kome podmetnuo neku “paštetu” ili “kašikaru”. Zato ne zna ni s koje joj strane prijeti opasnost, a u takvoj situaciji najpametnije se postaviti kao da dolazi sa svih, što uostalom nije daleko od istine. Milinović je ponižava đilkoškim hoću-neću oko promjena ultrakonzervativnog zakona o umjetnoj oplodnji, Kalmeta joj se ispriječio da ne provede obećanu čistku u javnim poduzećima, Polančec joj iza leđa dogovara nove cijene benzina, Šeks joj poluobavještajnim domunđavanjem smjenjuje Bebića, Sanaderu bliski mediji svakodnevno je bombardiraju novim aferama.

Ovo posljednje zasluživalo bi posebnu temu, jer se time providno i subinteligentno želi sugerirati kako je korupcija pod njom procvala. Naravno, to nema veze, jer su sve te afere kuhale pod Sanaderovim mandatom, pa se prije postavlja pitanje zašto se tek sada vade iz redakcijskih ladica. Očito u žurbi da ispune gazdine želje, ovi mediji ne stignu misliti da Sanaderu time zapravo prave medvjeđu uslugu, jer se taj vatromet afera može shvatiti i tako da su one mogle biti otvorene tek kada je on otišao, a Jadranka Kosor došla. Kako bilo, nova premijerka je iz svega ovoga mogla izvući zaključak da se na nikoga sa sigurnošću ne može osloniti, što su njeni protivnici i htjeli, ali su očekivali da će to u njoj probuditi malodušnost, a ne samopouzdanje.

Dogodilo se, međutim, baš ovo drugo. Vidjelo se to kada je ona, koja se dotad rukama i nogama suprotstavljala opoziciji i sindikatima u zahtjevima za prijevremenim izborima, odjednom i sama dopustila tu mogućnost. Bila je to očito prijetnja ljudima iz HDZ-ove vrhuške i dijelu koalicijskih partnera (prvenstveno Friščiću) da paze što rade, jer je ona, kako je rekla i u TV kamere, predsjednica Vlade i HDZ-a. Njih to nije osobito dojmilo, znajući da se odluka o prijevremenim izborima ne može bez njih donijeti, no zatim je došla i glasina, koju je lako moguće pustila sama premijerka, da je ona spremna i na ostavku. A to je već ozbiljniji par opanaka, jer je teško zamislivo da bi Mesić pristao na još jedno preslagivanje Vlade na bazi recikliranja ionako nagriženog mandata HDZ-a iz 2007. godine.

Hebrangov poraz

I sada je sve otvoreno. Jadranka Kosor je pokazala da u kratkom vremenu ipak može zgrabiti minimum autoriteta za ostanak u sedlu, a nenadano brzim sporazumom sa Slovencima oko granice i da ima stanovitog državničkog šlifa koji nitko od nje nije očekivao. No, ni ona nije očekivala baš ovolike otpore i sada joj, paradoksalno, ide na ruku to što je na čelu stranke koja je sve samo ne jaka i jedinstvena.

Mnogi stanje u HDZ-u uspoređuju s onim poslije Tuđmanove smrti, kada je svatko vukao na svoju stranu, pa se nisu mogli složiti ni oko toga da pokušaju izgurati zajedničkog kandidata za Pantovčak. Tako se siroti Granić nije uspio probiti ni u drugi krug. Ali, čak ni tada nije se dogodilo da HDZ uz službenog kandidata ima i jednog, možda i dvojicu, koji su se spremni kandidirali i po cijenu izbacivanja iz stranke. To srozava ionako tanke šanse da se stranka poslije deset godina dokopa predsjedničke funkcije, ali teško mi je zamisliti da Jadranka Kosor zbog toga očajnički krši prste. Prije će biti obratno.

Ona će, naravno, javno podržati Hebranga, ali će se najvjerojatnije diskretno radovati ako mu kampanja loše krene, igrajući na kartu straha u vrhu stranke da će HDZ u kratko vrijeme ostati i bez predsjedničke i bez premijerske funkcije. A kako Hebrang praktički sigurno gubi, možda bi se uskoro mogli uhvatiti za njenu suknju čak i oni koji su joj dosad smišljali najgore psine. E sad, nije da bi čovjek nešto trebao izgarati od želje da Jadranka Kosor uspije u ovoj borbi za preživljavanje, jer je ipak bila i dalje je rukovodeći akter jedne loše politike. Ali, kada vidiš kakav se polusvijet urotio protiv nje, ipak je razumnije poželjeti sreću njoj nego njima.