Heroji i zločinici u kriznom menadžmentu

Što hoće oni koji neće ni teror ni vrlinu? Oni hoće korupciju.

Saint-JustPovežimo dva ovotjedna događaja na način kako to neće učiniti nitko u medijima glavne struje. Povežimo, za ontološki prazan centar političkog u nas, sada glavno društveno pitanje, ono korupcije, s jednim drugim pitanjem, onim krivnje i kazne za ratne zločine. Neće valjda biti da ta veza ne postoji?

Jer ovaj se tjedan ne čini samo inventura tzv. skandala u upravljanju javnim, ali i privatnim poduzećima. Dakle, inventura poslovanja koje se sada može zvati skandaloznim, makar pretvorba i privatizacija 90-ih pamti i zločinački inventivnije “krizne menadžmente” od vlasničkih preuzimanja putem nezakonitih špekulacija dionicama i dugovima, o čemu se uglavnom sada radi. Takvi skandali su postali mogući nakon Sanaderova odlaska s vlasti, a ako trag prljavog novca dovede, makar posredno, i do njega, postat će jasnije zašto naši političari u pravilu ne odlaze dragovoljno u političku mirovinu. Zato što se mora biti u prilici javno braniti tekovine svoje, makar i prošle, vlasti!

 

A te tekovine ne pogađaju više primarno niti vrlinu niti teror, već ono što hoće oni koji baš te dvije stvari neće. U drugim terminima: na djelu je (od početka) cinizam vlasti, u kojoj pametniji znaju čemu ona stvarno služi. Bilo bi naivno misliti da odgovor na ovo retoričko pitanje glasi: (samo) osobnom bogaćenju. To bi bio nivo ideologije puke “tranzicijske ekonomike”. Ne. Novac je potreban da bi se, preko kontrole privrednih subjekata, došlo do novca za financiranje stranačkih života. To bi već bio nivo “političke ekonomije tranzicije”. Jer uspješne stranke na vlasti (opozicija uključena) dobivaju, za svoje istaknute članove, i više od samih mjesta u nadzornim odborima. Dobivaju istaknuto proizvodno mjesto u ukupnom društvenom proizvodu zvanom “naše” društvo. A ono osim ideja namijenjenih “tržištu ideja” vladanja (od države do radnih kolektiva), gotovo ništa drugo i ne proizvodi. To valjda ne treba dokazivati u medijima koji su, svi odreda ali ne svi jednako, izlog šarenih (političkih) slatkiša svake vlasti.

Koruptivno manipuliranje zločinima

Drugi događaj, naizgled historijski odsudniji, pa i za pitanje korupcije u regiji, no već dobrim dijelom arhiviran kao navodno prevaziđen, tiče se njegovog sada specijalističkog, tzv. striktno nacionalno-zločinačkog, koruptivnog djelovanja. Radi se o predratnim, ratnim i poratnim zločinima iz 90-ih, za koje je nadležan Haaški sud. Koji, na žalost i samo donekle s pravom, tvrdi da nije politički. Pa svojim “cjenovnikom” zločina i kazni doprinosi depolitizaciji ratne “političke ekonomije” i “ekonomike” ovih prostora, pretvarajući eminentno političke, kontrarevolucionarne događaje u inscenacije domorodačke genocidnosti, naravno onih “drugih”. Tako se sada u “nesrpskim javnostima” tretira i puštanje na slobodu bivše bosansko-srpske političarke Biljane Plavšić, “gospe od genocida”, nakon odsluženja dvije trećine dodijeljene joj višegodišnje zatvorske kazne, za sudjelovanje u zločinima počinjenim u BiH. A zbog dobrog vladanja, koje uključuje kooperativnost s Haaškim sudom, priznanje zločina i pomoć da se osude još neki političari krivi za rat u BiH, i to iz redova “vlastite” nacije.

Ona koja se u svojoj vladavini služila (i) terorom, pokazala je time naknadno barem neki trag savjesti, sposobnosti i za vrlinu. Smogla je snage postati “nacionalnom izdajicom”, što je jedini put prema uvijek zakašnjeloj poratnoj pravdi na ovim prostorima. Pa ako sve to nije nimalo dotaklo želju za “beskonačnom” osvetničkom pravdom, u “nacionalno-drugih”, koja da još jednom nije zadovoljena, trebamo se zapitati o licemjerju, tj. prevedeno na trenutno vladajuću terminologiju, o koruptivnosti i u tome identitetsko društvo-proizvodećem “sektoru” zločina.

 “Bratstvo i pluralizam” u raspadu Jugoslavije

A da je i licitacija simbolima politike zločina odavno korumpirana, pa da onda ni osuda zločinaca a time i, pravnički rečeno, nužna svrha, smisao kažnjavanja, koji uključuje i šire od osobnih reperkusija, tj. opću i posebnu društvenu prevenciju, ne može biti postignuta, govori i postojeća “pasivna” većina na svim stranama. Koja je, uvjeravaju nas, pod teretom od nacije slobodne svakodnevnice preživljavanja (računi, ti pravi zločinci, nemaju naciju), izgubila interes za tu problematiku? Ali možda stvari stoje, puno više paradoksalno, istovremeno puno bolje i gore no što se o tome piše i govori.

Jer lako je razumjeti gnjev i nesposobnost za praštanje onih zločinima izravno pogođenih, organiziranih u udruženja Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe, Žene žrtva rata i Udruženje logoraša BiH, čije izjave iz Haaga sada slušamo. Iako bi i tu, kao i u Hrvatskoj, trebalo moći razlikovati osobne drame tih ljudi od ipak (anti)politički upregnute, identitetski organizirane viktimologije. Ono što je “teško” razumjeti jest upornost kojom se zločini posvuda “nacionaliziraju” za druge, a “individualiziraju” za prve. Manje apstraktno, a prije negoli završimo u mesićevskom ćorsokaku, u kojem zločini da nemaju naciju, potrebno je uvesti nekoliko međufaza: nisu li i zločini, kao i odgovornost za ratove, razdijeljeni? Ako hoćemo, i po nacijama, sve dok one nisu sposobne same završiti sa suočenjem sa svojom, bitno političkom, odgovornošću za sukobe? Ne postoji li u zločinima počinjenim od strane svake od strana u sukobu barem dio odgovornosti svih strana u sukobu? Na sva ta pitanja odgovor je pozitivan. I opet manje apstraktno: srpski zločini posvuda ne bi bili mogući bez npr. slovenske i hrvatske politike, koja ima udio u njima! Naravno, vrijedi i obrnuto. I to je ono krvavo “bratstvo i pluralizam” u raspadu Jugoslavije koje, na jedan način, prijeći “normaliziranje” novih država. Po tome bi one, a ne samo BiH, bile nerazlučivo klupko, čiji su dijelovi, kako je govorio Milošević u jugoslavenskoj fazi, nesposobni za samostalno funkcioniranje.

 “Pasivne” postpolitičke većine

S druge strane, vidimo da je normalizacija u (postpolitičkoj) regiji već odavno uspjela. Prvenstveno kao društvena, a ne državna (iako podjela zavodi), kapitalska normalizacija. Kao skidanje granica za globalni kapital u kojem i mi, uglavnom svojim najamnim radom a ne i domaćim proizvodima, (ponovno) sudjelujemo. I u kojem “naši” menadžeri i političari sada napokon imaju priliku da sudjeluju u nečem većem od nacije − u svjetskoj (privrednoj) korupciji!

I kakva je sada veza, za koju od početka tvrdimo da postoji, između privredne i političke korupcije ovdje? Između zgražanja nad možda krivim menadžerima Podravke i nad ratnim zločinima Biljane Plavšić? Pa, kao i svugdje, velika! Jedno i drugo nisu zločini (samo) pojedinaca, već i sistema. Koji treba ljude, kako kaže francuski revolucionar Saint-Just, koji neće ni (samo) vrlinu ni teror. Onu većinu koja se (naknadno) voli zgražati nad onim što je (prije) i sama tolerirala, ako već ne i aktivno činila. Zato je Saint-Just bio spreman progoniti ne samo neprijatelje revolucije, već i one “samo” pasivne koji se revoluciji nisu pridružili. Što ga je, treba li podsjećati, doslovno stajalo glave, koja se otkotrljala pod giljotinom.

No to je mračna strana paradoksa koje analiziramo. Dobra vijest je da se “naši” narodi više i ne moraju sami suočavati sa svojim (političkim) zločinima, prošlošću i sadašnjošću. Njih sada međusobno i s ostalim svijetom “mire” (i svađaju) nadnacionalne integracije. I to puno više no što ih “svađa” Haaški sud (ta zadnja subjektivacija Jugoslavije u svijetu). Sve je to dio istog političko-ekonomskog paketa u kome se ne mora imati pozitivnu nacionalnu platnu bilancu da bi se uključilo u trgovanje sa svijetom, tj. globalnim tržištem oko sebe. Prije obrnuto, dugovi svih vrsta najsigurnija su ulaznica u neokolonijalnu eksploataciju. Zato su u međunarodnoj podjeli rada “naše” neuspjele, ali euroatlantski “integrirane” privrede uspjele postati “njihovima”. Uključivo s privredom proizvodnje javnosti (pa i o ratnim zločinima). One koji rade u tim pogonima, na ovim prostorima, možemo još uvijek zvati našim politički krivim i koruptivnim narodima. No to je sada samo dio problema koji napokon više nije nacionalan.

Srećko Pulig