Hrvatska dijaspora su prognani Srbi, a ne Hrvati u BiH

Nenad Zakošek kaže da bosanskohercegovački Hrvati u sociološkom i demografskom smislu nisu dijaspora jer u BiH nisu migrirali iz Hrvatske. Stoga je jasno da je njihova klasifikacija u dijasporu posljedica političke odluke.

Nakon što su u maju ove godine u Hrvatskoj održani lokalni izbori, početkom iduće slijede i oni predsjednički. Zbog sveopće krize u kojoj se našla država i nemogućnosti aktualne vlasti da je riješi na efikasan način sve se više govori i o mogućim izvanrednim parlamentarnim izborima na proljeće. Kada se god spomenu izbori, uvijek se aktualizira pitanje glasanja dijaspore. Tu se prvenstveno misli na glasanje bosanskohercegovačkih Hrvata koji imaju dvojno državljanstvo, ali i glasanje Srba u izbjeglištvu. Mnogo je prigovora zbog glasanja Hrvata iz BiH i Srba koji nemaju stalno prebivalište u Hrvatskoj.

O toj temi razgovarali smo sa istaknutim politolozima sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Goranom Čularom i Nenadom Zakošekom te profesorima Ivanom Šiberom i Jovanom Mirićem. No, najprije valja razjasniti pojam dijaspore.

Tko je dijaspora, a tko izbjeglice

– Dijaspora je uobičajen naziv za državljane koji su uslijed ekonomskih, socijalnih, političkih ili nekih drugih okolnosti napustili svoju domovinu i iselili se u neku drugu, čije su državljanstvo u međuvremenu prihvatili i trajno se naselili u novoj domovini – kaže Goran Čular, dodajući da se dijasporom smatraju i njihovi potomci.

Za razliku od njih izbjeglice su, pojašnjava Čular, građani koji prisilno napuste neki teritorij ili državu zbog straha za svoj život ili fizičku sigurnost s namjerom da se na taj teritorij ili u tu državu vrate čim prestanu postojati uvjeti zbog kojih su bili primorani izbjeći. Izbjeglice prestaju biti izbjeglice ako prihvate državljanstvo države u koju su izbjegli ili ako se vrate u državu iz koje su izbjegli. Na ovim se područjima uvriježeno nazivaju izbjeglicama i građani koji imaju ili steknu državljanstvo zemlje u koju su izbjegli − recimo Srbi izbjegli iz Hrvatske u Srbiju koji su postali srbijanski državljani ili Hrvati izbjegli iz BiH u Hrvatsku koji su postali hrvatski državljani − također i nakon što se sasvim slobodno mogu vratiti u zemlju iz koje su izbjegli.

– Niti jedna od ovih kategorija ne spominje se u hrvatskom izbornom zakonu niti se posebno regulira njihovo izborno pravo. Jedina kategorija koja se spominje u izbornom zakonu, a koja se dijelom ili u potpunosti odnosi na dijasporu i izbjeglice jesu “birači koji nemaju prebivalište u RH”. Ta se kategorija kolokvijalno i sasvim pogrešno naziva “dijasporom” čime se u izborni zakon učitava sadržaj koji ne postoji – kaže Čular. Dodaje da se “hrvatska dijaspora” samo dijelom preklapa s kategorijom “birača bez prebivališta u RH”, jer potonja s jedne strane uključuje i državljane koji nisu dijaspora, na primjer Hrvate iz BiH ili izbjegle Srbe bez prebivališta u RH, a s druge strane isključuje dijelove hrvatske dijaspore, bili oni Srbi ili Hrvati, koji nisu uzeli hrvatsko državljanstvo.

– Iz tog je razloga najbolje ne koristiti termin dijaspora, a niti termin izbjeglice kad je riječ o izbornom procesu, jer zakon to puno jasnije rješava – kaže Čular.

Također napominje da svi državljani Hrvatske koji imaju dva prebivališta, jedno u Hrvatskoj a jedno drugdje, mogu glasati samo za neku od deset izbornih jedinica. Hrvatski državljani pripadnici nacionalnih manjina koji nemaju prebivalište u Hrvatskoj mogu k tome još odlučiti žele li glasati za liste 11. izborne jedinice ili za listu svoje nacionalne manjine u 12. izbornoj jedinici.

– U tom smislu – kaže Čular – ne vidim nikakvih bitnih razlika između biračkog prava Hrvata i Srba pod uvjetom da pripadaju istim zakonskim kategorijama.

Iseljena protiv domovinske Hrvatske

– Srbi u Hrvatskoj autohtona su etnička zajednica. Oni se u Hrvatskoj nisu našli nikakvim raspadom, spajanjem, odvajanjem ili prekrajanjem država i državnih granica. Srbi nisu iz neke svoje “matične” države dislocirani na teritorij njima strane države – smatra Jovan Mirić.

Po njegovim riječima, oni stotinama godina žive u Hrvatskoj, još od vremena kada se jedva moglo govoriti o državi. Živjeli su pod različitim režimima i različitim oblicima državnih ustrojstava kroz koja je Hrvatska prolazila. Stotinama godina participirali su u hrvatskoj kulturi i zajedno sa Hrvatima sukonstituirali hrvatsku političku povijest.

– Bez takve participacije i konstitucije teško da se može govoriti o identitetu Srba u Hrvatskoj, ali se ni hrvatski identitet ne može “očistiti” od srpskog udjela. Srbi su upravo u Hrvatskoj postajali to što jesu, sve je njihovo (bilo) u Hrvatskoj – kaže Mirić.

Mišljenja je da u Hrvatskoj, na temelju dosadašnje političke prakse, još uvijek nije jasno tko sve čini biračko tijelo. U Hrvatskoj se upravo na pitanju uključivanja i isključivanja narušavaju temeljne pretpostavke demokracije. Tako se, kada je riječ o dijaspori, iz demosa (političkog naroda) isključuju građani Hrvatske nehrvatskog etničkog porijekla, koji su privremeno izvan Hrvatske. Istovremeno se u demos uključuju Hrvati koji trajno žive izvan Hrvatske i koji s Hrvatskom nemaju nikakvih veza osim emotivnih. Uključuju se čak i Hrvati koji su u drugoj državi politički konstitutivan narod. U Hrvatskoj su uključenost dijaspore u izborne procese i rezervirana mjesta u parlamentu opravdavani pomoću što su je Hrvati iz dijaspore davali Hrvatskoj u procesu njezina osamostaljenja.

– Uz pomoć pojma “iseljena Hrvatska”, što je sasvim krivo, jer mogu biti iseljeni Hrvati, a ne država Hrvatska, godinama se stvarao kult dijaspore – kaže Mirić, dodajući da je ta “druga” ili “iseljena” Hrvatska isticana kao tobože bolji dio Hrvatske, da su tamo hrvatskiji Hrvati od onih domovinskih pa su oni zaslužniji za odbranu i stvaranje samostalne hrvatske države od domovinskih Hrvata. Shodno tome i njihove se zasluge smatraju većima, pa im pripada i adekvatna nagrada – participacija u političkom odlučivanju.

– Dok je država temeljna politička zajednica u kojoj je uspostavljen stanoviti demokratski poredak i u kojoj se zbiva demokratski politički proces, ne može biračko tijelo ili njegov dio jedne političke zajednice participirati u političkim izbornim procesima druge političke zajednice. Ako bi se to dogodilo, bila bi narušena opća jednakost građana, njihova politička, posebno biračka jednakost kao i intrinzična jednakost. Posebno bi bilo narušeno načelo političkog samoodređenja građana u političkoj zajednici kao i općeprihvaćeno demokratsko stajalište da o svojim interesima i ciljevima mogu najbolje suditi i odlučivati samo oni građani koji će snositi sve konzekvence tih odluka. Samoj biti demokracije kao samoodlučivanja protivno je da participiraju u političkom procesu, dakle u procesu donošenja zakona, oni na koje se ti zakoni neće ili uglavnom neće odnositi. To nije ni moralno, jer ne može biti moralno imati prava bez obaveza i donositi zakone koji neće određivati moju sudbinu nego sudbinu drugih – kaže Mirić.

Ljudi se mire sa postojećim stanjem

Mirić uspoređuje broj stanovnika u Hrvatskoj s brojem birača i brojem maloljetnika te brojem upisanih birača u inostranstvu i dolazi do “viška” od 550 hiljada birača.

– Živi birači su mobilni, oni imaju dva ili više mjesta privremenog ili stalnog boravišta, dva državljanstva, dvije putovnice, osobne iskaznice i druge identifikacijske dokumente, koje izvlače iz džepa prema potrebi i tako manifestiraju višak svog domoljublja glasajući u Hrvatskoj i u BiH. Takva nakazna politika ne razara samo “svoju” etničku zajednicu, nego destabilizira i ugrožava i BiH kao državu i zajednicu tri ravnopravna konstitutivna naroda – ističe Mirić.

– Hrvati u BiH nisu dijaspora – smatra Ivan Šiber. – Tu se radi o glasanju hrvatskih državljana, što je zapisano i u Ustavu. Međutim, samo državljanstvo nije dostatno da bi se glasalo i donosile odluke, a posljedice tih odluka se ne snose. Pravo glasa trebali bi imati oni građani i državljani koji imaju stalno prebivalište i boravište u Hrvatskoj.

Dodaje da je senatorica Hilari Klinton, supruga bivšeg američkog predsjednika Bila Klintona, morala u saveznoj američkoj državi Njujork bez pauze živjeti šest mjeseci da bi se za američki Senat mogla kandidirati iz te države.

Šibera brine činjenica da se ljudi mire sa postojećim stanjem i ne žele dizati prašinu oko tog i brojnih drugih problema u funkcioniranju države. Izgleda da je to svršena priča i da su se ljudi navikli na to, kao što su se navikli i na ime hrvatske valute ili na sporazum sa Vatikanom.

Mirić, Šiber i Čular smatraju da prigovor o tome da neki ljudi u Hrvatskoj glasaju, ali da tu ne plaćaju poreze nije toliko bitan. Vezivanje biračkog prava za plaćanje poreza, smatra Čular, vodi u vrlo restriktivna, konzervativna i za današnje standarde politički neprihvatljiva rješenja. Mi nismo slobodni i ravnopravni članovi političke zajednice time što plaćamo porez, kažu naši sugovornici, ali postavljaju i pitanje zašto bi netko tko ne plaća porez odlučivao o budžetu?

Zakošek: Treba ukinuti dvojno državljanstvo

Kako se stječe hrvatsko državljanstvo?

– Od osnutka hrvatske države uvjeti za stjecanje državljanstva definirani su etnički, prema nacionalnoj pripadnosti. Pojedinci koji se deklariraju kao Hrvati i mogu to dokazati, često katoličkom krštenicom, bez obzira na to gdje živjeli, od Mostara do Melburna, dobivali su i dobivaju hrvatsko državljanstvo bez ikakvih problema. Etnički je princip korišten kao dominantan kriterij stjecanja državljanstva i u većini drugih postjugoslavenskih država. Zasigurno u Sloveniji i Makedoniji, a vjerujem i u Srbiji, u BiH je dakako drukčije, a ne znam kako Crna Gora danas definira uvjete za stjecanje državljanstva. Poznato je da etnički kriterij stjecanja državljanstva koriste i neke druge države, primjerice Njemačka. Zbog toga je, međutim, u Hrvatskoj izrazito zapostavljen teritorijalni kriterij stjecanja državljanstva, koji je nužan komplementarni kriterij ne samo za nacionalne manjine, tako i Srbe u Hrvatskoj, nego i za strance koji se doseljavaju u Hrvatsku. Koliko mi je poznato, hrvatski zakoni i administrativna praksa u vezi sa strancima izrazito su restriktivni, mnogo restriktivniji nego u većini europskih zemalja.

Politički proklamirana dijaspora

Za pravedno i trajno rješenje svih državljanskih prava, pa i biračkog prava, po mom je sudu nužno reformirati hrvatsko pravo državljanstva, tako da se ukine mogućnost dvojnog državljanstva, da se balansiraju etnički i teritorijalni kriterij, da se olakša stjecanje državljanstva strancima te osvijesti činjenica da će Hrvatska u budućnosti morati postati zemlja imigracije ako želi biti ekonomski i socijalno održiva.

Što je to dijaspora? Jesu li Hrvati u BiH dijaspora i jesu li izbjegli i prognani Srbi iz Hrvatske dijaspora?

– Dijaspora je pojam kojim je izvorno označena trajna raspršenost židovske populacije izvan Izraela, a u društvenim se znanostima osobito rabi za sve višegeneracijske migrantske zajednice, proizašle iz neke matične zemlje neovisno o tome jesu li njihovi pripadnici prinudno ili dobrovoljno migrirali, koje zadržavaju zaseban etnički pa i nacionalni identitet u zemlji u kojoj su se naselili. Stoga se govori o kineskoj, korejskoj ili indijskoj dijaspori, eventualno i o kubanskoj, irskoj ili talijanskoj dijaspori, ali se zasigurno ne govori o njemačkoj dijaspori u SAD-u ili engleskoj dijaspori u Australiji, i to zato što njihovi pripadnici ne zadržavaju zaseban etnički identitet. Bosanskohercegovački Hrvati u sociološkom i demografskom smislu nisu dijaspora jer tamo nisu migrirali iz Hrvatske. Stoga je jasno da je njihova klasifikacija u dijasporu posljedica političke odluke: bosanski i hercegovački Hrvati su politički proklamirana dijaspora. Jesu li izbjegli i prognani Srbi iz Hrvatske dijaspora? To je prilično teško pitanje, jer s jedne strane ovisi o samom njihovom identitetu, a s druge o političkoj volji hrvatske države ili, ako hoćete, političke većine u Saboru, da im prizna hrvatsko državljanstvo. Moj je dojam da nedostaje ono prvo, to jest ne čini mi se da Srbi izbjegli iz Hrvatske žele zadržati zaseban identitet hrvatskih Srba, koji bi ih razlikovao od identiteta srbijanskih ili bosanskih Srba. No u strogo pravnom smislu, svi hrvatski državljani koji su trajno migrirali iz Hrvatske, a žele zadržati zaseban identitet koji je vezan uz Hrvatsku, jesu hrvatska dijaspora.

Kolonijalna situacija

Što bi valjalo učiniti sa biračkim pravom dijaspore?

– Po mom sudu, treba ukinuti biračko pravo dijaspore tako što bi se prije svega ukinulo dvojno državljanstvo. To je načelno pitanje: svi hrvatski državljani moraju imati jednaka prava, ali i obveze. Ako se netko trajno iselio iz Hrvatske ili nikad nije u njoj živio odnosno ne potječe iz nje, ne može sudjelovati u političkom procesu kojim se formira zakonodavno tijelo i izvršna vlast u Hrvatskoj, jer bi to značilo da odlučuje o pravilima poretka kojem sam ne pripada − to je tipično kolonijalna situacija. Dakle, hrvatski državljani u Hrvatskoj, koji nemaju drugog državljanstva, u stvarnosti dijelom ovise o volji Hrvata u BiH, pa eventualno i trajno izbjeglih Srba, na način kako su kolonije ovisile o volji svojih kolonijalnih gospodara. Recimo, jedna se parlamentarna većina formira u Hrvatskoj, ali se zahvaljujući glasovima “dijaspore” formira sasvim druga većina, čime se de fakto razvlašćuju svi građani koji su se opredijelili za onu prvu većinu. Takvo što je apsolutno nedopustivo i suprotno demokratskom načelu samoodređenja građana.

Prema tome, svim vlasnicima dvojnog državljanstva, koji uz hrvatsko imaju i još neko drugo državljanstvo, treba ponuditi izbor jednog od ta dva državljanstva. Oni koji se eventualno opredijele za hrvatsko državljanstvo, iako ne žive u Hrvatskoj (to važi kako za etničke Hrvate u BiH, tako i za etničke Srbe iz Hrvatske, koji žive u Srbiji, BiH ili drugdje, a žele biti hrvatski državljani), trebaju imati status hrvatskih građana s prebivalištem u inozemstvu. Dakle, na izborima više ne bi bilo nikakve dijaspore, niti bi hrvatski državljani u inozemstvu birali zastupnike u zasebnoj jedinici, nego bi se morali registrirati kod Državnog izbornog povjerenstva te bi se njihovi glasovi pripisivali određenoj izbornoj jedinici u skladu sa zakonom. Otprilike isto tako svoje brojne građane koji žive u inozemstvu tretiraju i SAD, Velika Britanija ili Francuska. Naravno, brojni etnički Hrvati koji su državljani Kanade, Australije, SAD-a, Čilea, vjerojatno i bar dio Hrvata u BiH, opredijelili bi se za državljanstvo u zemlji u kojoj žive. Oni bi i dalje bili hrvatska dijaspora, ali ne bi imali hrvatsko državljanstvo. Svoje etničke hrvatske korijene mogli bi njegovati kao folklornu ili kulturnu činjenicu, ali ne više tako da prakticiraju politička prava i sudjeluju u formiranju političkih većina u državi čijem pravnom poretku ne podliježu.

Što bi trebalo učiniti da dobijemo stvaran popis birača i iz procesa glasanja uklonimo “mrtve duše”?

– Popisi birača u Hrvatskoj neadekvatni su i zahtijevaju temeljitu provjeru. Ukidanje “dijaspore” i novo reguliranje biračkog prava za sve hrvatske državljane koji žive izvan domovine trebalo bi uzeti kao povod za reformu postojećih biračkih popisa. Valjalo bi naprosto zahtijevati da se birači ponovno registriraju, uz primjerene dokaze o državljanstvu i prebivalištu, čime bi s popisa birača nestale stotine tisuća “mrtvih duša”. Kao što sam napomenuo, i hrvatski državljani u inozemstvu mogli bi se registrirati pri Državnom izbornom povjerenstvu (ako uopće nemaju prebivalište u Hrvatskoj) te bi po nekom ključu bili dodijeljeni određenoj izbornoj jedinici.