Izdajnici i seratori

Vjeroučitelj Tihomir Lovrić, osim što se nametnuo kao egzotični lik s neobaveznih stranica društvene kronike, nije izmamio krikove nezavisnih intelektualaca svjetovne provenijencije, niti su u njegovu zaštitu ustale organizacije s tzv. civilne scene koje uobičajeno brinu o zaštiti slobode izražavanja.

Ako glavni urednik “Glasa Koncila” Ivan Miklenić predsjednika države Stjepana Mesića može nazvati veleizdajnikom, da li bi netko treći Miklenića mogao označiti seratorom? Mogao bi, naravno, ali tu slijedi dodatak: sva je prilika da će autor negativnog suda o Mikleniću proći neusporedivo gore nego onaj tko iznese nepovoljnu ocjenu o Mesiću. Štoviše, dosad nije zabilježen slučaj da se ikome tko je predsjednika države nazivao veleizdajnikom, uključujući i Ivana Miklenića, dogodilo išta loše, a čovjek koji je urednika “Glasa Koncila” prikazao kao seratora ovih je dana dobio otkaz. To samo znači da je polupismeni katolički novinar, unutar crkvenoga imperija, mnogo bolje čuvan od svjetovnog vladara, osuđenog na nesnosno kričanje paunova s Pantovčaka i pošasti civilne demokracije.

Zašto je najnormalnija stvar da netko tko se odvažio iznijeti kritički sud o uredniku katoličkog glasila bude nemilosrdno kažnjen? − pita se, u ime svojih fantomskih čitatelja, potpisnik ovih redaka, a nakon što je postigao željenu dramsku odgodu, sipa odgovor iz rukava: Zato što je Ivan Miklenić serator! Da je veleizdajnik, poput Mesića, svojem bi kritičaru eventualno uzvratio sličnom mjerom, a možda ni to, ali pošto je serator, sasvim je prirodno da mu se umjesto kvalifikacija pri ruci nađu lisice i pendrek. Dakako, takvi će uvijek lamentirati kako su lisice i pendrek upotrijebljeni u službi slobode, istine ili neke druge fundamentalne vrijednosti, što samo potvrđuje da su najobičniji seratori.

Karikature

Tko su zapravo seratori? Najkraća definicija glasila bi da je serator svatko onaj tko je u stanju izreći optužbu za veleizdaju. Kaže li netko za nekoga da je veleizdajnik možemo biti sigurni da je prvi netko serator. Nakon takvog suda, naime, svaka diskusija postaje izlišna, jer je politički ili ideološki protivnik preobličen u narodnog neprijatelja. Serator, dakle, progovara ili misli da progovara u ime apsolutne većine, pa prostor javnoga (raz)govora za njega ima karakter sudnice. Jedina svrha komunikacije je da se obavi ekskomunikacija. Serator se upušta u raspravu oko nekih stvari samo da pokaže kako oko nekih stvari nema rasprave. Serator je bučni navjestitelj tišine.

Utoliko je lakoća izricanja optužbi obrnuto proporcionalna spremnosti na kritiku. Kažeš li seratoru da je serator, deklarirao si se kao veleizdajnik, neprijatelj apsolutne većine, a to znači da daljnji dijalog tendira pendreku i lisicama. Serator nema uvijek manevra da djeluje egzekutivno, ali kada ga ima, djeluje bez milosti.

Tihomir Lovrić, nastavnik vjeronauka u osnovnoj školi “Sv. Križ Začretje” u Hrvatskome zagorju, dobio je otkaz jer je prije par mjeseci naslikao i objavio nekoliko karikatura s crkvenim dostojanstvenicima u prednjem planu. Na tim karikaturama velečasni Zlatko Sudac na čelu nosi stigmu u obliku svastike i spaljuje zastavu gay-pokreta, vojni ordinarij Juraj Jezerinac prikazan je kao Mars, bog rata, don Anđelko Kaćunko jaši granatu s natpisom “Sveti rat”, čelnik Hrvatske biskupske konferencije Marin Srakić sjedi na zahodskoj školjci, a Ivan Miklenić − urednik i kolumnist “Glasa Koncila” − zauzima istu pozu i koristi vodeće katoličko glasilo kao toaletni papir.

Inkvizicija

Mladi teolog ostao je bez mogućnosti da zarađuje kruh zbog naivne vjere u suhi realizam: seratora Miklenića i druge pobožne likove u višim dijelovima hijerarhije predstavio je kao različite tipove seratora. Drugim riječima, deklarirao se veleizdajnikom, poput Stjepana Mesića, a pošto pripadnici seratorske inkvizicije nemaju ovlasti smijeniti šefa države, najmanje što mogu učiniti je da drskog vjeroučitelja ostave bez posla. Točna informacija glasi da je Tihomir Lovrić dobio otkaz na osnovu ukaza što ga je potpisao kardinal Josip Bozanić, navodno nakon tajne istrage detektiva s Kaptola. “Uklonjen sam na način na koji se to radilo u diktaturama i vojnim režimima. Potpisan je dekret o mom opozivu i to bez prethodnoga razgovora koji čak i Kodeks kanonskoga prava predviđa”, napisao je na svom blogu zlosretni teolog.

Ovaj potpisnik nema ništa protiv toga da se Katolička crkva u Hrvatskoj do kraja modelira kao totalitarna struktura, da dokine svaki oblik zajebancije na račun svojih namjesnika, da cenzuru proglasi vrhovnim načelom svete istine, da progoni i okrutno kažnjava pripadnike pastve koji se usude progovoriti drugačije od nauka službenih autoriteta, da eventualno otvori i odgojne ustanove gdje će neposlušne katolike privoditi pameti držeći ih na kruhu i vodi, uz obavezno klečanje na suhim zrnima kukuruza. No ako u isto vrijeme jurišni pripadnici klera uživaju pravo da slobodno iznose kritičke sudove o društvenim pitanjima koja su izvan crkvenog domena − pa će serator Miklenić, primjerice, predsjednika države proglasiti veleizdajnikom i psihički bolesnom osobom, a biskup Slobodan Štambuk izustiti psovku da demokratski izabrani državnik “mora biti katolik” − tada u najmanju ruku valja razmisliti o određenom reciprocitetu.

Dosta je prozirno uvažavati neograničenu slobodu institucije koja se izgrađuje na načelu ukidanja slobode. To nalikuje upošljavanju dokazanog lopova na mjestu šefa osiguranja draguljarnice, s uputom da se slobodno “bavi svojim poslom”. Takvu bi slobodu, radi općeg dobra, vrijedilo dodatno ohrabriti smještajući je u gabarite posvemašnje uzaludnosti. Samodovoljnost je znala proizvesti divne uzorke monstruma, uz minimalnu društvenu štetu. Ako je čitatelj pomislio da se ovaj potpisnik, ispunjen demokratskim pregnućima, zalaže za ekskomunikaciju, bojim se da je u pravu. Ekskomunicirati Katoličku crkvu iz svjetovnog života Hrvatske, naročito iz oblasti gdje se obavljaju državni poslovi, bio bi poštovanja vrijedan potez. Bila bi to više nego kvalitetna veleizdajnička gesta.

Škola

Slučaj vjeroučitelja Lovrića sadrži jedan nesporazum koji se pedantno izbjegava. Čovjek je, naime, dobio otkaz kao nastavnik u osnovnoj školi, što znači da je radio u državnoj ustanovi i čak primao plaću iz državnoga proračuna, ali ipak potpunu ingerenciju nad njegovom sudbinom, koja uključuje nesmiljenu odmazdu, zadržava Crkva. Teško da ima elemenata skandala u činu crkvenoga kažnjavanja vjeroučitelja Lovrića zbog slobodno izraženog stava − pošto Katolička crkva ionako ne može iz svoga totalitarnog šinjela, niti to od nje više itko očekuje − nego će biti da pravi (ali prešućeni) problem leži u činjenici što se ta sankcija provodi u okviru državne institucije.

Ako je već sekularna država pripustila Crkvu u ustanovu pod svojim nadzorom, zbog čega joj ne nameće vlastita pravila ponašanja − koja bi, nominalno, imala uključivati opće demokratska standarde, tj. pravo svakog pojedinca da slobodno kaže što misli − nego su te norme dopuštenog općenja crkvene, a ne državne? Zašto je gost preuzeo ovlasti domaćina? Što ako je gostu osiguran najviši stupanj autonomije baš zato jer je domaćin više nema? A tu nas već slučaj nestašnoga vjeroučitelja vodi do tegobnijeg pitanja: Nije li opravdano sumnjati kako bi − da je crtao blasfemične karikature crkvenih odličnika − otkaz u osnovnoj školi dobio i nastavnik biologije?

Križ

Stvarni motor skandala, prema tome, nije školski vjeroučitelj i crkveni odnos prema njemu, nego vjeronauk u javnim školama i odnos Crkve prema kompletnoj javnosti. Taj je pak trajnije naravi i čini se rješivim jedino činom demokratske ekskomunikacije. Jer ako se od društva traži poštivanje autonomije križa, zašto bi se križem skrnavila autonomija učionice, sudnice ili policijske stanice? Križ u učionici, naposljetku, nije samo izravni atak na slobodu govora, nego i napad na slobodu vjeroispovijesti, tekovinu koju je država − formalno − zapisala i u svoj ustav.

No, živimo u zemlji gdje samo jedan veleizdajnik na visokoj političkoj funkciji, smješten među paunovima u podsljemenskoj šumi, remeti opći katolički ugođaj i vrući snošaj između države i Crkve. Vrlo je zanimljivo da teolog Tihomir Lovrić, osim što se nametnuo kao egzotični lik s neobaveznih stranica društvene kronike, nije izmamio krikove nezavisnih intelektualaca svjetovne provenijencije, niti su u njegovu obranu ustale organizacije s tzv. civilne scene, koje uobičajeno brinu o zaštiti slobode izražavanja. Očito prevladava mišljenje kako je slučaj “unutarcrkvene” naravi, pa će biti riješen “unutarcrkvenim” načinima, koji uključuju široki asortiman sprava za mučenje. Rezon nije loš, osim što gubi iz vida činjenicu da sama Katolička crkva odavno nije ideološki pogon i rasadnik moći na “unutarcrkvenom” planu.

Ako bi se, dakle, rezon kanio ostvariti, a nesporazum izbjeći, valjalo bi sanitarni kordon postaviti i s druge strane: ostaviti sve te kostimirane kreature da se petljaju u vlastitome dvorištu, skupa sa svojim poslanjima i prijetnjama, pustiti ih da raznose onu Krležinu “starudiju duha” kako god hoće, ali ne u prostor namijenjen svjetovnim stvarima, omogućiti im da neposlušnim vjeroučiteljima i drugim disidentima čupaju nokte, rastežu kosti i kopaju oči, ali unutar vlastitih mučilišta, lišiti ih državne logistike i društvene servilnosti, ukratko, suočiti ih s činjenicom da u građanskim poslovima raspolažu argumentom 95-postotne izlišnosti i staviti ih u položaj kakav u Hrvatskoj danas imaju oni koji bdiju nad potrebama islamskih i pravoslavnih vjernika.

Ovaj potpisnik neizmjerno je uživao kada je prije par dana slovenski kardinal Franc Rode dobio blagi histerični napad, optuživši svoju zemlju da će “ostati ateistički otok u Europi”, jer “za razliku od drugih susjednih država s katoličkom većinom, nema vjeronauk u školama”. Uviđavna državna administracija u tom je duhu na mjesto vladina tajnika za odnose s vjerskim zajednicama imenovala osobu koja se izjašnjava kao ateist, što je kardinal Rode − sada već mahnit od bijesa − ocijenio kao “neodgovorno ponašanje i provokaciju”.

Samo za taj patent vrijedilo bi Slovencima ustupiti čitav Piranski zaljev.