Ma čime li to manjinski baruni mešetare?
Kad je prije koji tjedan splitski gradonačelnik gostovao kod Aleksandra Stankovića, među ostalim je kazao i to da “Srbi moraju znati gdje im je mjesto”. Ta i neke druge Kerumove izjave izazvale su lavinu kritika u domaćim medijima i javnosti općenito. Neki su pažljiviji komentatori na to kazali da je splitska “dvorska luda” samo rekla ono što običan puk u nas misli. Nije prošlo puno, a u komentaru Jelene Lovrić pod naslovom “Klasa manjinskih baruna” dobili smo svojevrsnu inačicu Kerumovog poučka i dokaz da nije puk jedini koji se s njim slaže.
Dakako da uvažena komentatorica ne koristi brutalan jezik jednoga Vlaja, koji je s biznisom otpočeo u garaži, ali ni pod krinkom uljuđene retorike ne da se skriti njezina glavna teza da manjine, a zapravo Srbi, cijede Hrvatsku, profitiraju iz svoje pozicije, potkradaju poštenog hrvatskog poreznog obveznika, pogotovo u vrijeme krize. Ukratko, komentatorica kaže da bi “manjinski zastupnici trebali sačuvati neutralnost − jer nije korektno da nacionalne manjine većini određuju odnos političkih snaga u parlamentu…” I dalje: “U Hrvatskoj su se oni pretvorili u pravi trgovački klub. Funkcioniraju kao rezerva za popunjavanje vladajuće većine i masno to naplaćuju.” Jedan od motiva za ovaj i još neke tekstove nedavna je odluka Vlade da potpomogne neke općine na području od posebne državne skrbi. To su općine koje su u posebno teškom financijskom stanju i tih 100 do 400 hiljada kuna koliko su dobile iskoristit će za prezimljavanje, kupovinu ogrjeva za grijanje vrtića i sl. Medijska hajka na tu Vladinu odluku motivirana je činjenicom da pomoć tzv. srpskim općinama – tamo su, naime, načelnici iz redova SDSS-a – proizlazi iz sporazuma te stranke i HDZ-a.
Iako je, čisto ljudski gledano, jedini skandal u tome da jedan Dvor, Erdut ili Gračac nemaju ogrjev, pazi sad, za vrtiće, metropolitanske komentatore to ne brine, već ih smeta navodni manjinski marketing, da ne kažem manjinska industrija koja, kako kaže Jelena Lovrić, rezultira “masnim naplaćivanjem”. Ma čime li to manjinski baruni mešetare? Možda ogrjevom za vrtiće!? Kako to da se komentatori nisu zapitali zašto novac za nekoliko metara drva za vrtiće uopće mora biti predmet jednog koalicijskog sporazuma i ne reketari li time vladajuća stranka zapravo lokalnu samoupravu?
Jelena Lovrić i Vladimir Šeks konačno se u nečemu slažu. Ona i njezin sekundant, naime, iskazuju “načelnu rezervu” prema dodatnom pravu glasa za manjine, jer da će on iziritirati većinu ili, riječima Jelene Lovrić, “pozitivna izborna diskriminacija manjinaca neminovno će, i u konačnici nepotrebno, obnoviti dobrim dijelom već adaktirane neproduktivne debate i napetosti”. Pustimo sad kraju to da nije jasno koje su to produktivne, a koje neproduktivne debate, kao i stalno ponavljajuću iluziju u domaćih komentatora da se društveni konflikti mogu jednom zanavijek adaktirati. Mit o beskonfliktnom društvu, kako je poznato, rado je viđen gost u tekstovima domaćih komentatora-milenarista, onih dakle koji misle da nas na kraju povijesnog puta – ah, samo još da riješimo to srpsko pitanje – sigurno čeka arkadija mononacionalne harmonije. Ovdje je važnije to da uvažena komentatorica ne shvaća ili ne želi shvatiti da je uvjetovanje općeg prava glasa, a o tome se u ovom slučaju radi, jednostavno protuustavno. A biranjem listića na izbornim mjestima, na što su prisiljeni pripadnici manjina, čini se pravo to − uvjetuje im se temeljno političko pravo.
Jelena Lovrić i Vladimir Šeks misle i da bi to dodatno pravo glasa “moglo pokvariti posljednjih godina teško građeno međunacionalno normaliziranje”. To je stvarno apsurdno! Naime, to da o normalizaciji danas brinu jedan gospodar rata i jedna novinska kuća koja je na tom istom ratu zgrnula bogatstvo. Pa ispada da se o “klasi manjinskih baruna” piše u mediju koji je pas čuvar klase ratnoprofiterskih baruna.
Rade Dragojević