Mesićeve laičke inicijative

Inicijative predsjednika Mesića da laicizira Republiku Hrvatsku uklanjanjem križeva iz vojnih prostora te uvođenjem crkvenog doprinosa umjesto sadašnjeg podupiranja vjerskih zajednica iz državnog proračuna dijelom su opravdane. Po Ustavu RH vjerske su zajednice odvojene od države. Štoviše, II. Vatikanski koncil Deklaracijom o vjerskoj slobodi prihvatio je da je odvojenost vjerskih zajednica i države, dotle dok ne sprječava vjerske slobode, prihvatljiva i Crkvi. To stajalište zajedničko je većini današnjih monoteističkih religija: dijele ga gotovo sve protestantske zajednice i značajan dio pravoslavaca; prihvatljiv je najvećem dijelu židovskih i barem dijelu islamskih vjernika.

Nema, dakle, niti vjerskog kao niti svjetovnoga pravnog razloga za to da u hrvatskim vojnim prostorima budu izložena bilo koja religijska obilježja. Civilizirane države dužne su, doduše, omogućiti pripadnicima svoje vojske i redarstva da u vrijeme i u mjestu svoje službe imaju mogućnost izražavanja svoje religije. No, mjesto i vrijeme za to trebaju biti, barem u doba mira, odvojeni od mjesta i vremena vojnih i redarstvenih djelatnosti. Primjerice, kršćanski križ, islamski polumjesec i židovska zvijezda nemaju mjesto u vojnoj učionici ili redarstvenom vježbalištu.

Njemački, talijanski i belgijski primjer

Polazeći od, po prilici, netom izloženih razloga, njemački Ustavni sud ocijenio je 1995. godine protivnim njemačkim ustavnim odredbama o odvajanju crkve i države bavarski zakon da u svakoj školskoj učionici treba biti izvješen križ.

Nasuprot tome, talijanski je Ustavni sud 2004. ocijenio da nije protivan talijanskom ustavu zakon iz 1924. da u svakoj školskoj učionici, sudnici i bolnici treba biti izvješen križ, a Državni savjet je 2006. ocijenio da je križ ne samo religijski simbol nego i simbol “vrijednosti na kojima počiva i koje nadahnjuju Ustav i naš način da zajedno živimo u miru”. Tako je (ali prije svega vladajućim načinom života) kršćanstvo u Italiji postalo prvenstveno dijelom svjetovne kulture s religijskim obilježjima ispražnjenima od vjerskih sadržaja, po prilici na način na koji je egipatska piramida na dolarskim novčanicama sastavni dio američke kulture bez da su time SAD postale državom koja je spojena sa staroegipatskom religijom, te na način na koji je grčki hram postao uobičajenom arhitekturom banaka – koje su današnji hramovi novca kao nove svjetovne religije – bez da su time SAD postale društvom koje prakticira grčko mnogoboštvo.

Sa stajališta Ustava RH i velikog dijela današnjih monoteističkih religija nema niti valjanog razloga za to da se Katolička crkva ili druga vjerska zajednica uzdržava iz državnog proračuna, a ne iz doprinosa svojih vjernika. Polazeći, po prilici, od netom izloženog razloga, SR Njemačka je uspostavila sustav podupiranja vjerskih zajednica putem doprinosa što ga država ubire od poreskih obveznika koji su se deklarirali kao pripadnici vjerskih zajednica te taj doprinos doznačuje vjerskim zajednicama za koje je ubran. Nasuprot tome, belgijski ustav iz 1831., koji se drži prvim modernim evropskim ustavom što je konzekventno proveo odvajanje crkve i države, jamči državnu financijsku potporu Crkvi i plaću svećenicima. U proteklih se gotovo stotinuosamdeset godina taj sustav promijenio samo utoliko što država više ne podupire financijski samo Katoličku crkvu nego podupire sve značajnije vjerske zajednice.

Konkordat prelazi u vječnost

Usprkos protuprimjerima, inicijativa predsjednika Mesića da, napokon, laicizira RH bila bi dobro došla, ne samo sa stajališta Ustava nego i sa stajališta onog dijela vjernika kojima je vjera smisao života, a ne političko sredstvo, ili kojima nije sredstvo ali drže da cilj ne posvećuje sredstvo, kad ta inicijativa ne bi imala dva krupna nedostatka.

S jedne strane, kao što hrvatsko temeljno pravo ne sačinjava samo Ustav RH iz 1991. nego i Statut Haškog tribunala za bivšu Jugoslaviju, tako ga sačinjavaju i ugovori između Svete Stolice i RH. Izreci Otta Meyera, velikoga njemačkog pravnika, “ustav prolazi, uprava ostaje” treba dodati “a konkordat prelazi u vječnost”. Tako je austrijski konkordat iz 1850.-ih nastavio vrijediti u velikoj mjeri, ne samo u prvoj nego i drugoj Jugoslaviji.

Koliko je mala mogućnost RH da promijeni ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima, kojim se RH obvezuje da neposredno financijski podupire Katoličku crkvu u Hrvatskoj, najbolje pokazuje slijedeća usporedba: Stjepan Mesić kao Predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik odlučno je, bez trenutka odgađanja, smijenio svoje pobunjene generale; u deset godina nije uspio ušutkati, a nije se usudio niti pokušati smijeniti svojega vojnog ordinarija koji se neposredno miješa u državnu politiku. Na skupu o vjerskim pravima 2008. u Monctonu, Kanada, pitao sam profesora Silvia Ferrarija iz Milana kojim bi se pravnim sredstvima mogao poslužiti predsjednik Mesić radi discipliniranja svojega vojnog ordinarija. Ferrari je odgovorio da hrvatski predsjednik ima ono isto sredstvo koje su upotrijebili argentinski generali za discipliniranje svojega vojnog ordinarija što ih je stalno podsjećao na zločine koje su počinili za vrijeme vojne diktature: uskratu plaće.

Mesić nema niti te ovlasti, a čak da ih ima ostale bi bez učinka. No, kako bi bilo da zamoli papinskog nuncija u Zagrebu da zamijeni hrvatskoga vojnog ordinarija za argentinskoga, tako da hrvatski katolički kler bude malo više, a ne mnogo manje zabrinut zbog zločina koje su hrvatski vojnici počinili u posljednjem ratu?

Ulazak u NATO bez referenduma

S druge strane, inicijativa predsjednika Mesića da laicizira RH dio je njegove mnogo šire političke kampanje, dosta očito usmjerene na okupljanje trećega političkog bloka. Ta kampanja boluje od fatalnog viška, a to je Mesićevo nijekanje masovnih zločina koje su jugoslavenske komunističke vlasti počinile krajem II. svjetskog rata. To nijekanje nije samo iskrivljavanje povijesti koje je pravno i moralno potpuno neprihvatljivo, nego i politički opasno produbljavanje još uvijek vladajuće podjele stvorene tim ratom. Kampanja ima i manjak, a to je nedovoljan odmak od kapitalizma i imperijalizma. Stjepan Mesić je prema njima, doduše, na riječima kritičan, sve dotle da sudjeluje u skupovima nesvrstanih. No, njegov zagovor i provedba ulaska RH u NATO bez referenduma budi po prilici ono radovanje koje su Amerikancima, nakon što je izabran, donijela Obamina predizborna obećanja.

Kako bi bilo da Mesić, prije nego se upusti u stvaranje trećeg bloka, pogleda što je to doista pisao “Glas koncila” o žrtvama jugoslavenskih komunističkih vlasti krajem II. svjetskog rata (i pokuša se prisjetiti koliko su bile staljinističke i što je to staljinizam) te, još više, što to Komisija “Pravda i mir” Hrvatske biskupske konferencije sve ćešće i žešće piše o kapitalizmu i angloameričkom imperijalizmu (doduše, ne i o imperijalizmu naprosto – zar zato da se pokoji čitatelj ne bi sjetio tko je na ovim prostorima najstariji i još uvijek moćan imperij, koji se tuče u hrvatska prsa iako mu je centrala u inozemstvu te je internacionalniji od Kominterne, svoje oponašateljice?)?