Neizvjesna sudbina 3.100 radnika “3. maja”

U nas je država više nego uvjerljiv izvršitelj samonametnutog proročanstva, onoga da je loš vlasnik i upravljač. Upućeni tvrde da u “3. maju”, barem posljednjih pet godina, traje sustavno uništavanje tog kolektiva. Dakle, klasična pretvorbena priča za koju neki, sasvim neosnovano, misle da je ostala u devedesetima.

Pretvorba je proces koji se kruni u jednokratnom činu privatizacije. Takvo mišljenje nameće se laicima, ako takvih još ima, no izgleda da je svima jasno da vlasničke špekulacije danas okrunjenjem nekog privatnog poslovnog v.d. kralja nemaju kraja. A naročito ne sretnog. Vidi se to i u ovotjednoj zabavnoj virtualnoj igri za mase koja se zove tko će kupiti hrvatska brodogradilišta? U stvarnosti ih naravno neće kupiti nitko (nekakvu tržišnu cijenu iskalkuliralo se samo za pulski Uljanik i splitsko Brodogradilište specijalnih objekata), a sada znamo i da je ponuđača u prvom krugu bilo iznimno malo. Da su najrazvikaniji odustali, što ne znači da neće isplivati ponovno, u drugom krugu, ili da će možda radije doći na lešinarsku grabež leševa, nakon stečajeva.

Uostalom, upućeni su i predviđali da u prvom krugu neće doći do odluka. A radi se o sudbini barem 11.500 neposredno zaposlenih u brodogradnji, da ne spominjemo od njih ovisne kooperante.

Slaganje uprava po političkim ključevima

Riječko brodogradilište “3. maj” posebno je zanimljiv slučaj. Još uvijek poznato ime u svijetu gradnje brodova, danas se više ne može usporediti s nekada sličnim pulskim kolektivom Uljanikom. Razloge tome kopnenom potonuću znalci ne traže u promjenljivoj sreći globalnog tržišta ugovaranja, same izgradnje i isplate gradnje brodova, već u činjenici da Rijeka nije Pula. A o Dalmaciji da i ne govorimo. Radi se, naime, o moći kreiranja poslovne politike brodograđevnih poduzeća od strane hrvatske centralne vlasti, prelomljenoj kroz politiku lokalnih vlasti tj. gradskih uprava. Prelom je naravno stranački: vlast u državi je u rukama HDZ-a, u Gradu Rijeci u rukama SDP-a. I tako je, uz jednu iznimku na nivou države, već dva desetljeća. To znači da su i uprave brodogradilišta “3. maj” slagane u tom ključu. Jedna katastrofalna HDZ-ovska je svojedobno i otišla. No, ništa se nije promijenilo. Točnije, ne prelomno. Jest da su u posljednje vrijeme ugovorene gradnje četiri broda, jest da je bilo problema s naplatom izvršenih poslova, zbog svjetske krize. Jest da je država uskakala s novčanim premosnicama da se izdrži vrijeme između napravljenog i naplaćenog. Jest da su sindikati pritiskali resornog ministra Damira Polančeca da brodogradilištima osigura funkcioniranje “do kraja privatizacije”.

No, sve je to daleko od dovoljnog da bi se moglo govoriti o dobrom ili “normalnom” poslovanju. Prije obrnuto: u nas je država više nego uvjerljiv izvršitelj samonametnutog proročanstva, onoga da je loš vlasnik (a misli se i upravljač). Jer, upućeni tvrde da u “3. maju” barem posljednjih pet godina traje sustavno uništavanje tog kolektiva. Dakle, klasična pretvorbena priča za koju neki, sasvim neosnovano, misle da je ostala u devedesetima. To znači da u kolektivu kronično nedostaju sredstva za financiranje proizvodnje, materijali, a ponekad i kvalitetna radna snaga. Sve to znači da se s vremenom povećava i konačna cijena sanacije.

Dobiti narudžbe za gradnju moguće je i danas, uprkos globalnoj recesiji. Biti konkurentan moguće je u barem donekle uređenoj državi, koja normalno potpomaže svoju brodogradnju, sistemom u kojem dotiranje nije jedina institucija. A biti konkurentan u tranzicijskoj državi, gdje politička lokalna ispostava Bruxellesa izvršava “strukturne prilagodbe” evropskoj politici, naravno nije moguće. Ne mora se ksenofobno vjerovati u zavjeru, pa da zazvuči uvjerljivo kako su mnogi od stranih eksperata angažiranih na primitku Hrvatske u EU, članovi i onih tijela i lobija koji već godinama, u unutrašnjoj kolonizaciji EU, osnažuju specijalističku brodogradnju opstalu u “starih” članica tako što savjetuju gašenje brodogradnje u Poljskoj i Hrvatskoj.

Sindikati pred zidom

Sindikati u brodogradnji, bez obzira na to jesu li to podružnice SSSH-a ili HUS-a, čija čelništva reže jedno na drugo, ali radnici u bazi ne doživljavaju ih nepomirljivo konkurentnima, godinama su tvrdili da je privatizacija glupost. Sada se nisu toliko promijenili koliko su njihovo članstvo i oni stavljeni pred zid. Zid koji govori da privatizacije mora biti. Smjesta se prodaje, u dva kruga, sve za volju pristupnih pregovora, a ako oba završe neuspjehom slijedi stečaj i vjerojatno raspuštanje kolektiva, barem u obliku u kojima su sada.

Za “3. maj” to je neizvjesna radna sudbina za oko 3.100 ljudi, pa nova sindikalna taktika sada glasi: bitno je da je ponuđač dobar, da može dokazati svoje dosadašnje uspjehe u brodograđevnoj struci (idealno bi bilo da pokaže desetak dobrih i realiziranih ugovora izgradnje), te da se obveže ostaviti radna mjesta u sadašnjem opsegu. Spominje se i radničko dioničarstvo, “ideal” od 25 posto udjela u vlasništvu.

– Sve to uglavnom nije realno – govori nam Željko Maričić iz Sindikata Istre i Kvarnera u “3. maju”.

Jedina dva ponuđača koja su dosad razgovarala i sa sindikatima, Kermas ulaganja Danka Končara i Felix regulacija Mije Opačaka, jesu doduše u struci, bilo kroz poslove kooperiranja bilo riječnog brodarstva, no što oni garantiraju teško je reći. A da će osiromašeni radnici (čija se “cijena” još pretvorbeno skida) nagrnuti u dioničarstvo, poseban je cinizam.

A sada su i ti “kupci” odustali. Još im je skupo. Tj. možda čekaju da Vlada ipak promijeni neke uvijete oko otplate dugovanja. Priča se da neki čekaju i mogućnost direktne nagodbe, bez javnog natječaja, kad za to dođe vrijeme.

Istina je da su spomenuta dva ponuđača jedina izradila i “socijalni sporazum”, kako se sada zovu dokumenti kojima se ide od potencijalnog vlasnika prema sindikatima. No, ti sporazumi obvezuju koliko i oni samoupravni prije njih. Dakle, vrlo rastezljivo i pravno neutuživo.

Obilici otpora

Sama činjenica krugova prodaje, poput krugova pakla, snižava cijenu nekretnina, ljudi i roba, a povećava ljudsku nevolju. Naravno, ne svima. “Samo” većini. Koja se navodno računa na izborima. Cinična država, preko Fonda za privatizaciju, radi u korist štete svojih građana koji se, kad ne glasaju već rade, zovu radnici. A u korist sada još nepoznatog kupca koji se, kad ne glasa već gazduje, zove rentijerskom ili kompradorskom buržoazijom.

Stanje u kolektivu Željko Maričić opisuje dugogodišnje apatičnim. Nedavna vijest da je tristotinjak zaposlenih završilo na “čekanju”, što je drugo ime za nekakve “pasivne” otkaze, ipak ima epilog u povratku na posao nezakonito udaljenih.

Očito sreća uručenja vlasničkih ključeva jednom i za nekoga, a sada i neočekivano odustajanje Danka Končara, za radnike ima naličje neizvjesne agonije. Koju, psihološki razumljivo, s jedne strane žele okončati pa da znaju na čemu su, a s druge nekako odgoditi sučenje s “nužnim”. Jer, taj konac mogao bi biti i svjetlo dolazećeg vlaka u tunelu.

Ima li alternative? Hoće li neki dan D, veći od ovotjednog, izazvati i radikalnije mjere otpora, okupaciju brodogradilišta od strane radnika, koja bi imala veliku težinu i u međunarodnoj radničkoj borbi, početak samoorganiziranja u radničke plenume, kako radnicima predlažu male grupe anarhosindikalista i svojedobno u plenume organizirani studenti, ostaje da se vidi.