“Neprijateljsko preuzimanje” Jasenovca

Nakon Bozanićevog posjeta Jasenovcu i dojma da je on tamo bio kako bi buduće dolaske uvjetovao revizijom viđenja tog logora, pitanje je jesu li ti dolasci uopće poželjni. Jer, ako Kaptol ima ovako retrogradan i ucjenjivački stav prema najvećem konclogoru u ovom dijelu Evrope, neka ga ubuduće zadrži unutar crkvenih zidova.

Nismo se ovdje došli ispričavati ni opravdavati – rekao je poznatim meketavim glasom kardinal Josip Bozanić. I time čitavu konstrukciju posjeta vrha Katoličke crkve Jasenovcu, građenu šest i pol desetljeća (sporije od toga išlo je samo s egipatskim piramidama), poslao u vražju mater. I bez te neotesane izjave, koja kuburi i s elementarnom građanskom pristojnošću, posjet Jasenovcu bio je tiha jeza, ali ona najplakatnije i najjezgrovitije govori u čemu se ta jeza sastoji.

Nije Bozanić došao u logor na Savi da oda počast pobijenim i zatučenim Srbima, Židovima, Romima, Hrvatima… Pa čak ni onoj sedmorici slovenskih svećenika što je, da i to bude jasno, bio motiv za onu Stepinčevu sada jako citiranu izjavu da je Jasenovac “ljaga” na Hrvatskoj i hrvatskom narodu. Ne, došao je čovjek po sasvim drugom poslu. Da nastavi ljuto pobijati “komunističke laži” da je Jasenovac dokaz genocidnosti hrvatskog naroda i zločinačke sprege Katoličke crkve s ustaškim režimom Ante Pavelića.

Na stranu sada to što je prvo stvarno opaka izmišljotina, a i ovo drugo nije bilo baš sasvim tako. Katolička crkva jeste bila, pogotovo u početku, blagonaklona prema ustašama, ali u cjelini gledano ne zato što bi se slagala s njihovim krvavim obračunima s ne-Hrvatima i ne-katolicima, konačno tome su nevoljko davali placet čak i Nijemci, nego zato što se grozila “bezbožnih” Titovih komunista, koje je doživljavala kao neku vrstu crvenih sotonista. Ali, čak i da je u ovoj stvari bila sasvim nedužna, a daleko od toga da jeste, kakve to veze ima s Jasenovcem?!

Kaptol daleko iza Vatikana
Willy Brandt nije imao ama baš nikakve veze s nacistima, naprotiv suprotstavljao im se koliko je god mogao, a mogao je puno manje od ovdašnje Crkve, pa opet je otišao kleknuti u varšavski geto. Imao je, dakle, dovoljno hrabrosti preuzeti moralnu odgovornost i drugih, svojih sunarodnjaka koji su se predali amoku ubilačke mržnje. A hrvatska Katolička crkva se poslije desetljeća i desetljeća pojavila Jasenovcu da kukavički izjavi kako ne želi preuzeti ni vlastitu. Ali, pustimo Brandta. Samo su naivni mogli pomisliti da ovdašnja Crkva može domašiti njegovu moralnu visinu.

Puno je gore što ona nije ni upola domašila visinu Ivana Pavla II i Benedikta XVI, koji su također tvrdi antikomunisti, ali su otišli u Auschwitz da ondje otvoreno kažu da se holokaust nad Židovima dogodio u srcu kršćanske Evrope. I da bez okolišanja priznaju da u višestoljetnom pogromu evropskih Židova ni Crkva nije stajala po strani, naprotiv. Točka, tu se više nema što dodati. Osim ako se ne zoveš Josip Bozanić. Gdje kod dvojice papa dolazi točka, ondje naš kardinal stavlja vrhom pastirskog štapa boldirani, masni zarez. Jest da je Jasenovac zločin ustaškog režima, veli Bozanić, ali odmah zatim popuje da ne treba zaboraviti ni žrtve komunističkog terora na Bleiburgu.

To je zadnje što je smio reći, i tu se vidi sva dubina relativističke kaljuže u koju je propao zagrebački nadbiskup. Time je izravno izjednačio nacizam i komunizam, što Ivanu Pavlu II i Benediktu XVI nije palo na pamet, iako su mogli posegnuti za nekom od brojnih revizionističkih i negacionističkih teza kao, ne znam, onom da su nacistički logori bili zaštitni odgovor na komunističke gulage. I ne samo to. Izjednačio ih je Bozanić na mjestu gdje to zvuči kao najteže svetogrđe, u Jasenovcu, čije žrtve nisu krive ni za kakve komunističke zulume, ali su svejedno bačene u žrvanj najvećih nacifašističkih zločina.

Ultimativni uvjeti
Ni to mu nije bilo dovoljno, nego je tražio da se napravi egzaktan popis pobijenih u Jasenovcu, valjda aludirajući na to da ne samo sedamsto, nego i sedamdeset hiljada prelazi realnu mjeru. Nema veze što se popis još popunjava, pa može samo rasti, nikako padati, i što na njega najvjerojatnije nikada neće doći i oni koji su ubijeni pri transportu u logor. Nema veze ni to što takav popis ni inicijalno ne postoji za žrtve na Bleiburgu, pa mahnitanje oko broja tamo ubijenih nimalo ne zaostaje za mahnitanjem oko broja jasenovačkih žrtava, s tim što ovo drugo ipak, zahvaljujući prije svega spomenutom poimeničnom popisu, polako odlazi u prošlost.

Sve to, rekosmo, za kardinala nema veze, jer da ima ne bi otišao na Bleiburg dvije godine prije nego u Jasenovac, a uzme li se u obzir i ostale s Kaptola, i dva desetljeća prije. Tako, kada sve zbrojiš, dolaziš do poraznog dojma da je Bozanić otišao u Jasenovac da ultimativno izdiktira uvjete pod kojima je Katolička crkva u Hrvatskoj spremna priznati mučeničku auru tom logoru. Ispune li se ti uvjeti, tek tada ona će mu priznati status koji priznaje Bleiburgu. Naravno da kardinal to nije izrijekom rekao, a sigurno bi demantirao i da je mislio, ali ni uz ne znam kakvu gimnastiku uma to se jednostavno ne može drukčije shvatiti.

I onda ti pada na pamet jedna asocijacija vezana za aktualne gospodarske afere, a to je da se ovdje zapravo radi o pokušaju “neprijateljskog preuzimanja” Jasenovca od strane Crkve. To će reći da ona želi zagospodariti kolektivnom memorijom o tom logoru, protivno onoj kako ga emotivno doživljavaju obitelji žrtava, protivno onoj kako ga percipiraju nezavisna povijesna i demografska (Žerjavić, Kočović) istraživanja. Na kraju krajeva, protivno onoj kako ga moralno pozicioniraju i oni ljudi iz same Crkve koji tome pristupaju čista srca.

I što čovjek na sve to da kaže?

Vonj ustašonostalgije
Samo zato što je proljetos sadašnji predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Marin Srakić u Jasenovcu održao vrlo dobru propovijed, u kojoj je taj ustaški logor nazvao “paradigmom zla”, nešto je umanjena sramota da je Crkvi trebalo gotovo šest i pol desetljeća da se pojavi u logoru na Savi. Ali, nakon što se ondje pojavio i Bozanić, ta sramota opet je aktualna i živa, možda i življa nego prije. Tako se više ne postavlja samo pitanje zašto Crkve tako dugo nije bilo na ovom stratištu, nego je li njoj tamo i ubuduće mjesto. Jer, ako Kaptol i dalje ima ovako retrogradan, pa evo i ucjenjivački stav prema najvećem konclogoru u ovom dijelu Evrope, neka to barem ostane unutar crkvenih zidova. To je još uvijek bolje nego da se s tim moralnim smećem koje vonja po ustašonostalgiji pojavljuje u Jasenovcu. Uostalom, tko kaže da se ona tamo uopće treba pojavljivati, ako je očito da to doživljava kao nešto što se mora i ako je za to potreban pritisak dijela politike i javnosti. To jako podsjeća na ovaj sporovozni proces učlanjenja Hrvatske u Evropsku uniju, gdje također gledamo stalne pritiske izvana i izvrdavanja iznutra, kao da članstvo u Evropskoj uniji nije dobrovoljno, nego nešto što se mora.

Ništa se ne mora, Hrvatsku nitko ne tjera da uđe u EU, kao što ni Crkvu nitko ne bi trebao tjerati u Jasenovac ako to ne želi, ali onda treba jasno reći i koja je cijena prvoga i drugoga. To je Hrvatska nalik Španjolskoj iz vremena Franca, kojem se Tuđman divio jer je uspio sačuvati arhiklerikalnu i jedinu postfašističku zemlju unutar sasvim izmijenjenog evropskog antifašističkog okruženja.

Marinko Čulić