SDP pionir u privatizaciji “svačijeg i ničijeg”

Netom poslije prvih višestranačkih izbora 1990. uspješno je realiziran prvi prijenos vlasništva koji će se ubrzo pokazati paradigmatskim: velebnu “Kockicu”, izgrađenu novcem prikupljenim od članarina komunista, SKH-SDP prodao je HDZ-ovoj vladi.

U susret dvama punim desetljećima otkako je u ovoj državi započet proces pretvorbe nekadašnjeg društvenog vlasništva u privatno, nekako se preočito nameće društvena potreba – jer su još samo potrebe ostale društvene, makar bile nezadovoljene – da konačno podvučemo crtu i svedemo iole potpuniju bilancu svih tranzicijskih pothvata što su se odigravali pred našim nosom i obrazom, često nalik šibicarskim akrobacijama u iznenadnoj privatizaciji imovine lakomislenog i brzopletog vlasnika-namjernika. Potonja bi činjenica bez ikakve dvojbe povlačila za sobom i drugu vrstu procesa, onog sudskog, temeljitog i sveobuhvatnog, nalik sporoj ali dostižnoj pravdi što će još na ovom svijetu, jedinom nam poznatom, stići lupeže i vratiti opljačkanu narodnu muku izvornom proizvođaču. Jasno, to se neće dogoditi, ni revizija niti sankcije.

Prodaja “Kockice”

Ali, ta izvjesnost nije razlogom da se ne podsjetimo na rane dane HDZ-ove slave, još prije ratnog puta nove hrvatske vlasti, kad smo se počeli praviti da ne znamo tko je pravi vlasnik silnog bogatstva prikupljenog kroz desetljeća narodnog rada, pa mu se tražio novi, individualni posjednik. Nije se točno ni znalo koliko toga ima, niti se htjelo precizno znati, ali dobro pamtimo da se hrvatski vanjski dug u pretpostavljenoj sukcesiji izražavao u jednoznamenkastom broju milijardi dolara, što se danas čini, i po brojci i po valuti, prilično nevjerojatnim.

Prije negoli je HDZ stao krčmiti “svačije i ničije”, od prvih torbara po tvorničkim dvorištima do petih te inih ortaka u tajnovitim bilježničkim uredima, međutim, netom poslije prvih višestranačkih izbora u proljeće 1990. godine uspješno je realiziran presedan u tom smislu: prvi prijenos vlasništva koji će se ubrzo pokazati i paradigmatskim. Više zbog poticajnog momenta kakav je novim vlastodršcima dao krila, doduše, negoli po samome specifičnom modelu oko kojeg će se dugo još u javnosti plesti mnoge dubioze. Tada je, naime, Savez komunista Hrvatske, i sam u tranziciji prema urednoj građanskoj stranci naziva SDP, prodao svoju najskuplju nekretninu Vladi RH. Posrijedi je popularna “Kockica” na zagrebačkom Prisavlju, dotadašnje sjedište Centralnog komiteta SKH, kao i centrala Saveza socijalističke omladine Hrvatske i Saveza socijalističkog radnog naroda Hrvatske. Samo kratko je Franjo Tuđman stvarao tzv. reformiranim komunistima probleme oko uknjižbe vlasništva, a onda su se dogovorili.

Velebna poslovna zgrada u koju će se potom useliti nekoliko novonastalih ministarstava, bila je izgrađena novcem prikupljenim od članarina SKH, a njih su redovito plaćale stotine tisuća hrvatskih komunista, tj. onih koji su se tako službeno deklarirali. Golemoj većini zatim neće biti ni na kraj pameti da se raspituju za vlasništvo nekadašnjeg SKH, dok se SKH-SDP već i prelaznim svojim imenom, te zahvaljujući tadašnjim veoma fluidnim i za dogovorne manevre krajnje prikladnim imovinskopravno odnosima, kvalificirao za lagan prolazak kroz rupe u tranzicijskoj legislativi. Zauzvrat, HDZ-ova vlada je prethodnicima na vlasti ljubazno prepustila poslovnu šesterokatnicu na Iblerovom trgu, plus navodnih 17 milijuna njemačkih maraka. Hrvatska demokracija je valjda jedino tako mogla stasavati, s konvertibilnim gomilama oročenim u stranim bankama, jer je s ovu stranu Karavanki budućnost izgledala nesigurno, pogotovo bolje upućenima.

Vila Topić, Hrvaška bajta…

No, tu ne završava priča o “Kockici”, nažalost. Ono što se ni tad ni poslije toga nikad nije spominjalo, jest sudbina oko dvjesto zaposlenih ljudi na toj adresi, administrativnog i drugog osoblja CK SKH-a, SSOH-a i SSRNH-a. Rješenjem vrha SKH-a, odnosno SDP-a, na čelu s Ivicom Račanom, svi su završili na burzi rada.

Manje je poznato gdje su završile brojne umjetnine koje su bile izložene u dvoranama, uredima i hodnicima “Kockice”, a riječ je bila o izboru dekora kojim se Centralni komitet definitivno imao razloga dičiti; znano je tek da je sve izneseno prije primopredaje prostora. Zagrebački stanovi koje su koristili partijski funkcioneri bili su u velikoj mjeri također vlasništvo SKH-a, a ne Grada Zagreba ili SR Hrvatske. Iz nekih od njih, dotadašnji stanari srpske nacionalnosti bili su prinuđeni otići zbog interne nacionalističke kampanje, e da bi se tamo uselila, u nekim primjerima, čak i rodbina značajnijih imena. Naravno, kasnije su povoljno otkupili te stanove i ostali u njima.

Takva gadna socijalna neosjetljivost i nacionalna preosjetljivost u redovima stranke od koje se to najmanje trebalo očekivati, utrla je široku magistralu za naknadne akcije HDZ-a kojemu možda uopće nije trebalo puno podstreka u začinjanju prvobitne akumulacije kapitala, ali ga je ovime svakako dobio. U kasnijim godinama, zbog čudnovatog imovinskopravnog kontinuiteta što ga je SDP ostvario, razne će se grupacije i pojedinci javno buniti, no to neće promijeniti već učinjeno. Hrvatska udruga žrtava pretvorbe i Socijalistička radnička partija čak će napominjati da se SDP nakon odbacivanja onog nezgodnog, komunističkog prefiksa, otresao i bankovnih hipoteka koje bi morao baštiniti taman koliko i same nekretnine, ali i to je bilo uzalud.

Nakon svega, SDP se za vrijeme rata riješio jedne od najvrednijih preostalih nekretnina, čuvene Vile Topić u Opatiji, koja je prodana latinoameričkom Hrvatu Toniju Perošu, za milijun do četiri milijuna maraka − ovisno o izvoru informacije. Još poznatija “Hrvaška bajta”, pansion sa 14 kreveta na jezeru Bohinj u Sloveniji, iznajmljivana je početkom ovog desetljeća za sumnjivo malenih tisuću maraka mjesečno, slovenskim privatnicima koji su je koristili u turističke svrhe. Daljnjih petnaestak nekretnina u Zagrebu i drugim Hrvatskim gradovima u dobroj se mjeri dan-danas iznajmljuje ili koristi za potrebe samog SDP-a. Precizniji podaci nikad nisu izneseni, stranačka imovinska kartica ostala je ipak poprilično netransparentnom.

Bandićev put

SDP, treba priznati, naposljetku se prilično vješto obranio od svih prigovora. U jednom trenutku, sredinom prošlog desetljeća, pritisnuti optužbama, ponudili su bivšim članovima SKH-a da se jave SDP-u sa zahtjevom za dividendom. Pogađate, nije se javio nitko; bar tako su tvrdili iz stranke, i bili su sasvim uvjerljivi. Ljudima je očito bilo važnije da ih se nipošto ne povezuje s nekadašnjom Partijom, negoli da nešto od uloženog dobiju natrag. Pa, kad se budu čudili kako im je usput oteto i sve ostalo što su desetljećima stvarali, neka se samo sjete kako su zatajili svoj davni komunizam.

Danas, pak, neko je drugo vrijeme i jedini preostali socijalni prioritet koji se još navodi u javnom prostoru jesu radna mjesta, bez obzira kakva. Dok nad njima drhtimo i cvilimo, na pomolu su posljednje moguće privatizacije javnih resursa, šuma, voda, željeznice, potom još i sustava socijalno-zdravstvenog osiguranja, pa možemo zaključiti i tu priču, do neke izgledne eksproprijacije za buduća neka pokoljenja. Mi živući je kao društvo nismo zavrijedili.

A naš vrli SDP, on je ionako najbolje izražen u liku i djelu zagrebačkog gradonačelnika i šefa gradske organizacije te stranke, Milana Bandića, koji u rukama ima najveću moć i vrijednost u apsolutnom iznosu, kad su posrijedi SDP-ovci, kao i gro svih ostalih. Način na koji on upravlja metropolskim resursima, budžetom i imovinom grada, također je izvorno SDP-ovski, na tragu onoga tužnog presedana s “Kockicom” i tamošnjim radnicima, pa je baš teško značajnije se uživjeti u medijska rasplitanja tobožnjih suštinskih razlika između njega i ostatka stranačkog vrha.

Bandić tako baš u duhu te stranke, pionirske u ovdašnjim poslovima tranzicije, trijumfalno otvara nove horizonte kolegama, iz ma koje stranke bili. U demokraciji važećeg tipa ipak nije toliko važno tko je iz čijeg članstva, bitno je da hrvatska politička elita uspješno i bezrezervno dalje gura svoj ekonomski više nego liberalan konsenzus oko čisto materijalnih pitanja javnog i privatnog interesa.

Igor Lasić