Vjeronauk kao prešutno obvezni predmet

Istraživanje Centra za ljudska prava na temu “Ljudska prava u osnovnim školama − teorija i praksa”, provedeno u posljednjih godinu dana, pokazalo je da u osnovnim školama u Hrvatskoj nema dovoljno sadržaja koji djecu potiču na participativnu demokraciju i društveni aktivizam. Istraživanje je pokazalo i određenu prisutnost stereotipa te da se nikakva ili nedovoljna pažnja posvećuje različitim manjinama.

 Što je konkretno bilo predmet istraživanja i što analiza pokazuje?

– Osnovna svrha istraživanja bila je utvrditi u kojoj mjeri i na koji način osnovne škole u Hrvatskoj poučavaju o demokraciji i ljudskim pravima, koliko naš obrazovni sustav, škole i nastava funkcioniraju u skladu s demokratskim principima i vrijednostima ljudskih prava, kakva je “školska kultura” u odnosu na demokratske standarde te što u tom smislu poučavaju udžbenici koji se koriste u osnovnim školama. Istraživanje je trajalo godinu dana, obuhvatilo je 24 osnovne škole u šest hrvatskih kulturoloških regija, a na njemu je radilo dvadesetak znanstvenika i suradnika.

Ne spominju se ljudi različitih seksualnih orijentacija

 Analiza teksta pokazala je da generalno udžbenici u osnovnim školama nisu u suprotnosti s vrijednostima ljudskih prava. Najveći dio naših udžbenika ne promiče društvene stereotipe i predrasude. No, isto tako analiza pokazuje da postoje “prostori tabua” koji se ne problematiziraju, a na koje udžbenici moraju odgovoriti. Recimo, iako u analiziranim udžbenicima postoje primjeri prikaza različitih etničkih skupina, oni se odnose na različite svjetske narode, a izrazito se rijetko spominju pripadnici etničkih skupina koje doista žive u našem društvu i susjednim zemljama. Srbi, Romi, Bošnjaci ili Mađari spominju se samo prilikom nabrajanja nacionalnih manjina u Hrvatskoj, uz sliku Hrvatskoga sabora. Takvim su pristupom manjine marginalizirane i nisu uključene u sadržaj udžbenika kao integrativni dijelovi društva.

Što se rodne ravnopravnosti tiče, u udžbenicima općenito postoji tendencija ravnopravnog prikaza uspješnosti s obzirom na rod te sudjelovanja u različitim aktivnostima i obavljanja različitih poslova za žene i muškarce. Ipak, uočljivo je da se kućanski poslovi ponegdje dijele na ženske i muške te da su žene najčešće prikazane kao one koje “njeguju i brinu” tj. domaćice, učiteljice, liječnice i frizerke. Nadalje, uočljiva je razlika između primjera poželjnih osobina za muškarce i žene, u kojima su muškarci hrabri, snažni, mudri i radišni, a žene mlade, lijepe, nježne, vrijedne, brižne, suosjećajne i solidarne. Analizom je utvrđeno da se kroz sadržaje uopće ne spominju niti prikazuju ljudi različitih seksualnih orijentacija. Primjetno je da su svim udžbenicima u ulogama žrtava češće prikazane žene, djeca, siromašni i nemoćni.

Pozitivna strana je da su ekološke teme vrlo dobro zastupljene. U većini analiziranih udžbenika postoje i potiče se promišljanje o njima. No, kada je posrijedi poticanje na moguće aktivnosti u očuvanju okoliša, one se tek indirektno spominju u nekim udžbenicima nižih razreda, dok spomenutih sadržaja nema u udžbenicima viših razreda, gdje upravo postoji prostor za uključivanje djece u konkretne aktivnosti i inicijative vezane za ostvarivanje prava na zdrav okoliš.

Koliko su u školskim programima prisutni stereotipi?

– Znakovito je da stereotipnih prikaza žena i muškaraca ima znatno manje nego što su su to pokazale neke studije početkom dvijetisućitih. Tu ima pomaka. Ipak, žene na pozicijama moći vrlo se rijetko spominju i prikazuju u udžbenicima. Kao što to pokazuju studije diljem Europe i SAD-a, više nema diskriminacije i otvorenih stereotipa, ali su ženski prikazi rezervirani za njegovateljice, učiteljice, medicinske sestre, socijalne radnice, a još uvijek prikazi menadžerice, premijerke ili znanstvenice nisu uvriježeni, što jasno pokazuje i naša analiza.

O seksualnim se manjinama šuti kako bi se izbjeglo “svrstavanje” na onu ili ovu stranu ljudskih prava. Druge se manjine samo nabrajaju, ističući kulturu i običaje dalekih naroda, kako bi se izbjegao ulazak u područke škakljivih tema, a s druge strane moguće isticanje predrasuda. Preskakanje gorućih tema, međutim, nije način govorenja o ljudskim pravima u svakodnevnom životu, jer će se djeca i mladi kad-tad s njima susresti i treba ih u tom smislu educirati i osvijestiti, kako bi naučili prihvaćati i cijeniti različitosti koje ih okružuju.

Važno je napomenuti da je prilikom spominjanja ljudi iz različitih društveno-ekonomskih skupina u udžbenicima prisutan velik broj negativnih prikaza poput getoizacije, nezaposlenosti, gladi, lošeg obrazovanja. Kod spominjanja pripadnika različitih društveno-ekonomskih skupina i starijih ljudi prisutni su primjeri negativnog označavanja poput njihove pasivne uloge. Vidljivo je da se osobe s invaliditetom rijetko spominju u udžbenicima i da je prilikom prikaza naglasak na njihovoj teškoći.

Slabo se potiče građanski aktivizam

Koje se teme nedovoljno ili nikako ne obrađuju kroz školske kurikulume?

– O statustu ljudskih prava u obrazovnom sustavu dovoljno ogvori nerazumljivi termin “neobavezni integrativni sadržaj” koji se koristi u strateškim dokumentima kada se govori o problematiziranju tih sadržaja. Naime, oni u osnovnoj školi nisu zaživjeli u okviru posebnog predmeta, pa se provodi pristup po kojem bi se taj sadržaj trebao provlačiti kroz različite predmete, aktivnosti i projekte u školi. To naravno može biti odličan model, ali isto tako može značiti i pokriće da se na tom području ne dogodi ništa. Nadalje, slabo su ili nikako zastupljene kontroverzne, društveno osjetljive teme kao što su nedavna ratna i poratna prošlost, stigmatizirane bolesti i različite marginalizirane skupine. Primjeri prikaza povijesnih događaja iz kuta gledanja različitih etničkih skupina odnose se prvenstveno na događaje iz dalje prošlosti. U većini udžbenika ilustracije se ne koriste za raspravu o problemskim pitanjima iz različitih povijesnih razdoblja.

U kojoj mjeri postojeći obrazovni sustav potiče participativnu demokraciju odnosno društveni aktivizam?

– Udžbenici vrlo slabo potiču građanski aktivizam. Kod analize prikaza načina provođenja slobodnog vremena utvrdilo se da se malo pažnje posvećuje takvim aktivnostima. Istovremeno, odgovori ispitanika širom Hrvatske ukazuju na to da i sam sustav obrazovanja ne funkcionira na otvoren, uključujući i demokratski način, a učitelji i ravnatelji ne osjećaju se dovoljno kompetentnima ni motiviranima da poučavaju djecu o ovim temama, iako ih smatraju iznimno važnima. Posebno se izdvajaju potrebe razvijanja nenasilne komunikacije i mirnog rješavanja sukoba te briga za marginalizirane i slabije u školi, a istraživanje nam je otkrilo da je većini roditelja potrebna pomoć u odgoju zadovoljnog i sigurnog mladog čovjeka koji zna štititi svoja prava i prava drugih.

Saša Šimpraga