Vrline javne, agenti tajni

Nakon dva mjeseca hibernacije, bivši hrvatski premijer Ivo Sanader pojavio se na zatvorenoj sjednici užega predsjedništva HDZ-a kao tajni agent samoga sebe. Ne može se pouzdano reći kakve je interese i stavove Ive Sanadera tom prigodom zastupao Ivo Sanader. Međutim, to nije razlog da novine ne objave punu istinu o sastanku.

“Slobodna Dalmacija” izvještava svoje čitatelje da je na sastanku Sanader kazao kako “aktualne afere u kojima se kao akteri spominju i članovi HDZ-a” ne mogu štetiti stranci, pa ih valja raščistiti do kraja, dok “sudionike kriminalnih radnji u gospodarstvu i drugdje treba procesuirati, bez obzira o kome je riječ”. U izvještaju se čak koristi upravni govor: “Neka istrage i procesuiranje idu svojim tijekom, jer to HDZ-u može samo ići u prilog – drži Sanader.” “Jutarnji list”, naprotiv, uvjerava svoje čitatelje kako je bivši premijer rekao da “aktualne afere” itekako štete, a u njegovom ih mandatu nije bilo. Tamo tvrde i da je Sanader optužio Jadranku Kosor i ministra policije Tomislava Karamarka jer su “svojim postupcima dopustili stvaranje raskola u vladajućoj stranci”. “Sanader, kažu naši izvori, misli da je Jadranka Kosor previše mlaka i da dopušta da na ključne odluke utječu mediji, policija i istražitelji.”

Susret vodstva vladajuće kriminalne organizacije

“Slobodna Dalmacija” i “Jutarnji list” objavili su izvještaje o dijametralno različitim istupima Ive Sanadera na spomenutom skupu. “Jutarnji list” je možda uzeo u obzir aktivnost samog Sanadera, a “Slobodna Dalmacija” Sanadera kao Sanaderovog tajnog agenta, ili je bilo obratno. Jedan od njih drži da “sudionike kriminalnih radnji” treba odlučno procesuirati, “bez obzira o kome je riječ”, a drugi da “afere” valja zaustaviti i “slučajeve” držati skrivenim od javnosti, kao što je to on činio dok još nije bio Sanaderov tajni agent, nego tajni agent Sanaderova tajnog agenta, odnosno predsjednik Vlade, što li već… Tko onda objavljuje istinu, “Jutarnji list” ili “Slobodna Dalmacija”?

Jedina prava istina je da to uopće nije važno! Najveća je istina da u sličnim prilikama nešto poput istine nije vrijedno pozornosti. Tehnički govoreći, moguće je da neki od navedenih listova istinito izvještava o Sanaderovu istupu na sastanku, ali ovaj tamo bezočno laže, to jest govori sasvim suprotno od onoga što misli. Tada bi list koji lažno izvještava zapravo svjedočio istinu. Ako bivši premijer nastupa u ulozi svoga tajnog agenta, zašto i novinar ne bi sačinio izvještaj u svojstvu svoga tajnog doušnika? Da ne spominjemo kako se stvari usložnjavaju ukoliko je Sanader uskrsnuo kao dvostruki agent, pa onda i izvjestilac pristupi svome poslu s istim ambicijama…

Marketing, uključujući i onaj politički, izvan je kategorija istine i laži. Marketinške kreacije po svojoj su naravi najsličnije mitovima, za koje ne možemo reći da li u njih vjerujemo ili ne vjerujemo. Razlika je, dakako, u aspiracijama. Najokrutniji učinak marketinga je da − neovisno o istinitosti ili neistinitosti, pošto takvo što zapravo ne postoji − ipak izmami “naše povjerenje”.

U konkretnome slučaju, zdravije je poći od toga da Ivo Sanader nije bio jedini koji se na famoznome sastanku pojavio kao tajni agent samoga sebe. Sva je prilika da su se u vrlo sličnim izdanjima pojavili i ostali sudionici. Tako se dogodio susret užega vodstva vladajuće kriminalne organizacije koji je medijski oglašen kao susret užega vodstva HDZ-a, pošto su učesnici prijavili svoje kodne identitete.

Kada banda raspravlja o kriminalu

Ako se oslonimo na ono što piše u novinama − makar je sastanak bio zatvorenog tipa − okupljeni nositelji kriminalnih radnji raspravljali su o tome treba li nositelje kriminalnih radnji procesuirati ili ne, “bez obzira o kome je riječ”. Logično je da to znači kako riječ može biti o bilo kome osim o njima. Tek tu nastaju moguća razmimoilaženja i, slijedom toga, različito intonirani novinski izvještaji, pa bismo valjda trebali zaključiti kako jedni objavljuju istinu a drugi laži.

Taj napor je, rekosmo, uzaludan i lišen smisla. Provizorno izvještavanje sa sastanka ne može izazvati probleme vezane uz vjerodostojnost ako sam sastanak ima provizornu svrhu. Naprotiv, u takvoj je situaciji svaka provizornost u službi generalnog provizorija. Njega pak opslužuju mediji, ali nemaju potpuna autorska prava: generalni provizorij definiraju čelnici koji zasjedaju iza zatvorenih vrata i koriste lažni naziv svoje organizacije.

Novine su dakle, u vidu “provjerenih informacija”, ponudile različite odgovore na pitanje kako se donedavni šef kriminalne skupine referirao prema kriminalu. Pod pretpostavkom da se ne radi o katarzi, kako bi takva vrsta određivanja mogla uključivati neizvjesnost i biti vrijedna da se o njoj ikoga informira? Zašto itko uopće pomišlja da bi se dojučerašnji vođa bande, pa onda i cijela banda, mogli založiti za progon kriminala, bez obzira na to što govorili iza zabravljenih vrata? Napokon, u svim izvještajima je zacijelo točno naznačeno kako su povod raspravi bile “aktualne afere”, a “afere” ne podrazumijevaju kriminalna djela kao takva, nego kriminalna djela koja su − najčešće zahvaljujući propustima − postala javne činjenice. Što ako je banda raspravljala o kriminalu koji još nije stekao status “afera”?

S druge strane, uzimati gornja pitanja ozbiljno, pa to još činiti u većim skupinama, na primjer uz pomoć masovnih medija, značilo bi stvaranje pretpostavki za potpuno razaranje hrvatske politike. Ne bi li javnost time bila ozbiljno uskraćena? Kako bi hrvatska javnost uopće podnijela to da ne razmišlja o najvećem ovdašnjem političkom problemu, da se ne uživi u rješavanje enigme od sudbinskog nacionalnog značaja: Hoće li vladajući razbojnici konačno zaustaviti sva ova grozna razbojstva?

Koje ćemo optužnice iskadrovirati ovoga mjeseca?

Odatle slijede samo izvedenice koje čine svakodnevni politički život. Koji će od lopova prokazati kradljivca? Koji će od kradljivaca prokazati lopova? Koji će od Sanadera razotkriti Sanadera? Otkad je u Hrvatskoj na vlasti HDZ − organizacija koja se lažno predstavlja kao stranka − politika se profilirala kao prirodni aspekt kriminala, a kriminal kao prirodni aspekt politike, s međuprostorom rezerviranim za bezopasna opozicijska gunđanja i zbunjene novinske čitatelje, tako da više nikome ne pada na pamet postaviti drukčije intonirano pitanje: Može li se u Hrvatskoj itko osim razbojnika obračunavati s razbojnicima?

I tako smo, logično, stigli do državnoga tužitelja. Bez obzira na formalnu titulu i simboličku nezavisnost, Mladen Bajić u ovome je trenutku osoba koja vodi kadrovsku politiku hrvatske vlade. Stvar je dosta prirodna, budući da je čovjek učio škole zato da bi se bavio kriminalcima. Otkako se ustalilo pravilo da ministri sa svojih funkcija ne odlaze u zaslužene mirovine ili na lošije plaćena radna mjesta, nego direktno na optuženičke klupe, gotovo je svejedno protiv kojega će od njih biti podignuta kaznena prijava ili pokrenut istražni postupak, pošto je dokazni materijal obilan u svakom pojedinom slučaju: jučer Rončević, danas Polančec, sutra Kalmeta, preksutra Vukelić…

Ipak, zašto Rončević već jučer, a Kalmeta tek sutra? Zašto Vukelić preksutra, a ne prekjučer? Zbog čega Polančec nakon Rončevića, a prije Kalmete, kad je moglo i obratno? Tu dolazi do izražaja stručni udio državnoga tužitelja. Sasvim je lako zamisliti Mladena Bajića kako s odgovornom personom koja obnaša dužnost premijera (zašto Sanader jučer, a Jadranka Kosor danas?) na zatvorenoj sjednici u dvoje razmatra uzvišena pitanja pravde u ovisnosti o trenutnim političkim preferencijama i potrebama pojedinih resora. Koje ćemo optužnice iskadrovirati ovoga mjeseca? Možemo li pokrenuti kazneni progon ministra toga i toga ako nemamo kriminalca koji bi jednako dobro obavljao njegov posao?

Ključevi kadrovske rekonstrukcije Vlade, kao i mnogo šireg vladajućeg mehanizma, u njegovim su vještim rukama, a u njegovoj glavi − dok sluša reski glas suflera − samo jedan bubnjajući kriterij: tajming, tajming, tajming… On je taj koji, uz dogovor s nadređenim šaptačem, odlučuje do kojeg će se trenutka nečiji kriminal smatrati politikom, a od kada ta ista politika postaje kriminal.

Nepotrebno je da državni tužilac bude član HDZ-a − odnosno pripadnik bande − ako je većini u interesu da se ukazuje kao nezavisni organ. Potrebno je, međutim, da bude u službi golog političkog marketinga: najprije vlastitog, a zatim onih koji unajmljuju njegove profesionalne vrline. A to opet znači da je u velikoj mjeri nezavisan od kategorija istine i neistine, ili − u njegovu slučaju − od pravde i nepravde.

Tajming, tajming, tajming…

Državni tužilac Mladen Bajić, podnoseći godišnji izvještaj o svome radu, pred saborskim je zastupnicima nastupio kao tajni agent samoga sebe. Istoga je dana, neposredno prije agentova govora, upriličeno spektakularno hapšenje šestorice menadžera osumnjičenih za malverzacije u “aferi Podravka”: za govornicom je zborio tužilac, a na terenu djelovao šef propagande. Ili je bilo obratno? Zbog toga jeftinog marketinškog trika Bajić bi od svakog pristojnog parlamenta po kratkome postupku dobio šup-kartu, dok bi se privedeni, bez obzira na krivnju, smatrali kolateralnim žrtvama odurnog političkog igrokaza. No ne i u zemlji gdje je simulacija pravne države jedini opipljivi dokaz njezina postojanja. Tužitelj s neskrivenim čuđenjem širi ruke: novine su pune detalja o “aferi Podravka”, molim lijepo, on se na to ne može oglušiti, on mora obavljati svoj posao, dužan je namirivati pravdu, dužan je hapsiti, privoditi, ispitivati, istraživati, raščišćavati…, a o Polančecu ćemo se već dogovoriti na zatvorenom sastanku.

I zaista, novine pišu o “tajnome planu za preuzimanje Podravke” teškom oko 300 milijuna kuna: “Plan podrazumijeva zakulisni sporazum Milana Horvata i Darka Marinca o zajedničkim akcijama kojima bi varaždinska Fima i sadašnji menadžment Podravke na duže staze ovladali Podravkom.”

Jedina je nezgoda što je gornji citat preuzet iz “Feral Tribunea” koji nosi datum 5. ožujka 2008., starom dakle više od godinu i pol dana. U tekstu Vedrana Marjanovića detaljno je opisana operacija tajnog preuzimanja dionica Podravke zbog koje je sada, godinu i pol dana kasnije, pokrenuta brza i beskompromisna istraga. Sam “Feral” mrtav je već duže od godinu dana. Mladen Bajić je, naprotiv, življi nego ikad, jer mu u glavi bubnja onaj kriterij, prateći ritam otkucaja srca: tajming, tajming, tajming… Ili je to njegov tajni agent?