“Vjernost Hrvatskoj”, ali kakvoj?
Tridesetak istaknutih osoba iz hrvatskoga javnog života danas je u svezi arbitražnog sporazuma o rješavanju hrvatsko-slovenskog graničnog spora pozvalo zastupnike Hrvatskog sabora da im u ovom trenutku na prvome mjestu bude vjernost Hrvatskoj te da neovisno o stranačkoj pripadnosti jednodušno odbiju diktat i ucjene koje nas ponizuju, omalovažavaju i grubo bacaju na koljena – tako je prošlog ponedjeljka javila Hina, tek ukratko potom objašnjavajući samo problemsko pitanje ovog slučaja, ali udugo nižući imena gornjih potpisnika. Pa su se tu našli zajedno Ivan Aralica, Ivo Banac, Ivan Zvonimir Čičak, Nedjeljko Fabrio, Dubravko Jelčić, Mirjana Kasapović, Zvonko Maković, Davorin Rudolf, Vlatko Silobrčić, Slobodan Šnajder, Zdravko Tomac, Milan Vuković i drugi.
Medijska scena se više dana nakon toga, barem znatniji njezin dio, onaj koji nije sklon interpretaciji sporazuma kao izdaje, zabavljala činjenicom kako su se na popisu našli pripadnici ljevice i desnice ili, pak, “ljevice” i “desnice”, baš kao što se i kroz jednu novinsku anketu među potonjima jasno pokazalo da ih veliki dio, u najmanju ruku, nema blagog pojma o svemu onome čemu se ovdje protive. Ali, pokazat će se kako to i nije osnovna poteškoća, već je sporan zadani kontekst, a reklo bi se i forma njihova kolektivnog nastupa.
A BiH?
Narodni poslanici u krovnoj instituciji državne vlasti, kojoj se u nas voli tepati da je “iznad nje samo Bog”, tako su pozvani na, prvenstveno, “vjernost Hrvatskoj”. Ne na odanost pravdi uopće, što bi već i kao floskula zvučalo kudikamo ljepše, nego na “vjernost Hrvatskoj”. Baš kao naručeno da se zapitamo a što je to “vjernost Hrvatskoj”?
“Vjernost Hrvatskoj”, odnos prema njoj, naime, različiti su potpisnici ovog apela iskazivali, otkako je Hrvatska napustila Jugoslaviju, na bitno različite načine. Slobodan Šnajder, recimo, a nipošto ne tako jedini on s gornje liste, bio je vjeran Hrvatskoj boreći se za pravedniju zemlju, onu koja će biti jednaka za sve njezine građane i načelno se jednako ponašati prema svim svojim susjedima. Zauzvrat je dobivao zabrane izvođenja svojih dramskih djela u hrvatskim kazalištima.
Istodobno, neka imena poput Ivana Aralice, Milana Vukovića i Zdravka Tomca, proslavila su se nastojanjima da što bolje osmisle i obrane “demografsku rekompoziciju” u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a kada je to prokazano kao najobičnije i neupitno etničko čišćenje, “vjernost Hrvatskoj” ispoljavali su dokazivanjem teze da žrtva, pripadnik napadnutog naroda, a što će reći – hrvatskog, ne može počiniti ratni zločin. I tako, u sam osvit novog milenija, narodni poslanici, svi osim nekolicine njih, podvukli su crtu pod prošlo desetljeće i “vjernost Hrvatskoj” pokazali sastavljanjem Deklaracije o Domovinskom ratu, ustvari dokumenta kojemu bi bolje pristajao naslov “Deklaracija o tome da Hrvatska uopće nije počinila agresiju na Bosnu i Hercegovinu i, u dogovoru sa Srbijom, pokušala otkinuti poveći komad te zemlje, baš kao što nije zatim ni protjeravala Srbe iz same Hrvatske…” Je li i to, dakle, ta famozna “vjernost Hrvatskoj”, uslijed koje baš mora, s oproštenjem, gadno najebati neka druga zemlja, neki drugi, treći, četvrti narod? Pa makar i “narod trećeg reda”, kako bi rekla jedna potpisnica apela.
Bosna i Hercegovina pritom je ostala de facto kraća negoli je samo njezino ime na papiru, pa se “dimnik” što ga prizivaju Slovenci, iliti “junction” – danas najpopularnija riječ u Hrvata – s tim komparirano doima poput neukusne fusnote. Ali, mi i dalje kinjimo, zbog “vjernosti Hrvatskoj”, tu istu Bosnu i Hercegovinu, zemlju još samo de iure, ako i toliko, pa joj se pred ono malo njezina mora, da prostite, kurčimo gradnjom mosta i razgradnjom zajednički podizane luke. I sve to bez grupnih apela istaknutih osoba i vodećih intelektualaca koji bi se digli protiv takvog zlodjela, ratnog i poratnog.
A diktat Novog svjetskog poretka?
Čak i tada su neki od potpisnika ovoga otvorenog pisma nastupali u javnosti dosljedno i odgovorno, u ime vjernosti nekoj boljoj Hrvatskoj, boljoj sebi i drugima, ali su nastupali osamljenički, autsajderski. Jer, doista je jedino tako njihov glas imao šanse ostati njihovim, nasuprot svakoj manipulaciji klasičnim Blut-und-Boden argumentima.
Također nemojmo zaboraviti novodobnu društvenu i političku ulogu inicijatora i organizatora ovog apela: Davorina Rudolfa i voditelja Hrvatskog helsinškog odbora Ive Banca i Ivana Zvonimira Čička. Kao i ulogu Crkve, tj. Hrvatske biskupske konferencije čija je komisija Iustitia et pax simultano objavila izjavu o opasnom sporazumu. Rudolf se posljednjih godina višekratno potvrdio kao politikant i karijerist, a Banac i Čičak – nekoć posvećeni onoj časnoj i progresivnoj društvenoj zadaći čiji smo deficit u devedesetima upravo spomenuli – danas umjesto fokusa na zaštitu ljudskih prava radije nasrću na bauk komunizma što kruži svijetom, i rado “vjernost Hrvatskoj” prepoznaju kao npr. benevolentnost spram njezina ulaska u NATO, toga globalnog zaštitara u službi vrijednosti neoliberalnog kapitalizma. Kao da je igra oko Piranskog zaljeva prvi ili najznačajniji sličan primjer, nitko se od njih ne obazire na fakat da nam se iz dana u dan, u medijima i po zakonodavnoj te izvršnoj vlasti, uporno natura eksplicitni pristanak na diktat takvoga Novog svjetskog poretka i prateću veletrgovinu kao preduvjet ulaska u EU.
Baš kao što nam je svima ovdje, Hrvatskoj i Sloveniji, neki dan poručio Bill Clinton, isto onako kaubojski kao što je onomad sjahao s aviona na Plesu da bi ponizio Franju Tuđmana, dakle, sve će to u tome Piranskom zaljevu ionako ubrzo progutati more… I sve će to, obje nam zemlje, koliko sutra progutati privatni, multinacionalni kapital, i željeznice i elektroprivredu, i šume i vode. I čemu ćemo onda biti vjerni, što će biti sadržaj te i takve Hrvatske?
Odgovor ne zna ni Crkva koja bi morala vladati domenom metafizičkog, naročito onda kad od fizičkog ne ostane uporište niti za vezati ribarski kaić, kad opet jednom sve pokriju klimatski poremećene vode Kaosa. No, i sama Rimokatolička crkva, u biti zaokupljena stvarima ovozemaljskim, naprosto je morala u ovom slučaju otkriti svoje pravo lice, pa su joj se zavadile hrvatska i slovenska filijala, svaka natežući svoju nacionalnu stranu, poganski tipujući na “vjernost Hrvatskoj” i “vjernost Sloveniji”, umjesto na vjeru u boga kao makar oficijelnu izliku svojega institucionalnog postojanja.
A Talijani u Istri?
Oni, u ime Crkve i monopola na svoga boga jedinoga, štono bi zapjevali TBF-ovci, s hrvatske strane poručuju pastvi kako je od sporazuma sa Slovenijom bolja i daljnja blokada, pa čak i neulazak u Europsku uniju. Ali, već to rekosmo, nećemo ovdje raspravljati o sadržaju sporazuma, tako ni ulasku u EU, jer je pristajanje na davež i lavež kojim nas s obje strane već godinama zamaraju, i na isforsiranu političku top-temu koja ne uspijeva realizirati sadržajnu mijenu još od Račanove vlade naovamo, ustvari tek pokazatelj odustajanja od tematike istinski dostojne javnog interesa i zalaganja, a na ponešto od toga obilja smo i ovdje ukazali.
U protivnom, ako bi se ipak suvislo govorilo o problematičnom sadržaju sporazuma, bez daljnjeg bi bilo dobro paziti na to s kim se i u čemu točno oko toga možemo složiti, kako ne bismo završili u histeričnim okružnicama s frazeologijom tipa “grubo bacanje na koljena”.
I kad smo već na estradnim prispodobama, valjda je najbolju dekonstrukciju “vjernosti Hrvatskoj” u specifičnom istarskom kontekstu svojevremeno poduzeo legendarni pulski panker Franci Blašković, tumačeći kako je svaka nova tamošnja vlast u pravilu oslobodilačka, čime stara postaje okupatorska… Uostalom, govoriti o trgovanju teritorijem u primjeru Istre, a uopće ne spomenuti stotine tisuća Talijana koji su tamo iz čista mira, bit će, prije nekih šest desetljeća napustili svoje domove i odabrali trajni egzil u Italiji, baš je nepristojno.
Ljevica i desnica, uvjetno tako rečene, konačno su se u ovom slučaju susrele na način da su prvi, iz ovog ili onog razloga, no svakako jeftinog, nalegli na rudu s desna; Tuđman bi time, u okviru posvojene doktrine o svenacionalnom pomirenju, bio nesumnjivo zadovoljan. Drukčije i nije moguće podnijeti kronično uvjerenje da trebamo stremiti beskonfliktnom društvu, a stara istina da je patriotizam posljednje utočište hulja, nije više dovoljna. Jer, u tome azilu očito umiju završiti i ljudi koje inače nikad ne bismo nazvali huljama.
Ili, da se naslonimo na stilsku figuru jednoga od njih, nipošto ne bi smjeli u istoj kašeti skončati istinska zvijezda i jedan, scusate mi, no tako još govore u Istri, cazzo di mare.