“Brak Marije Braun” u Zagrebačkom kazalištu mladih
Kada se kaže “Brak Marije Braun”, odmah svi pomislimo na slavni Fassbinderov film. Tom asocijacijom poslužila se i Tea Alagić Vlašić kada je prema Fassbinderovom scenariju uprizorila istoimenu predstavu, koju smo premijerno mogli vidjeti prošle subote u Zagrebačkom kazalištu mladih. Ne samo da radnja na pozornici teče kao niz filmskih sekvenci, iza kojih vidimo filmsko platno u koji uranja vremeplov naše memorije, nego Fassbinder služi po formuli – da, tako je bilo – kao skriveni konzultant traumatičnih događaja, i u životu, i u umjetnosti.
Njemačka 1945. i Balkan 1995.
Kao što znamo, “Brak Marije Braun” govori o jednoj ženi koja na sve načine pokušava preživjeti u košmaru poražene nacističke Njemačke, želeći u isto vrijeme pobjeći od siromaštva i spasiti muškarca za kojeg se udala. Osjećaj srama, ljubav i egzistencijalno dostojanstvo u takvoj situaciji ne mogu se spojiti, ali “Brak Marije Braun” nije samo priča o razorenoj Njemačkoj 1945. – to je jako dobro znao i Fassbinder – već je to priča o poslijeratnom svijetu koji će rađati nove moralne kompromise i nova nasilja. Razlika je samo u tome što je Fassbinder počeo govoriti o tom problematičnom svijetu u trenutku kada su svi vjerovali da je s kapitalizmom sve u redu, a Tea Alagić Vlašić o njemu govori u trenutku kada bi svi nekako da se iz njega što bezbolnije izvuku. Fassbinderov film ostao nam je u sjećanju – osim po voluminoznoj glumi Hanne Schigule – i po zvukovima bagera i pneumatskih čekića koji najavljuju novi polet Zapada. ZKM-ova predstava ostat će upamćena po tugaljivom doživljaju kako nam se povijest ponovno nacerila u lice s istim junacima i identičnom scenografijom.
Ono što dva sata gledamo na pozornici a tiče se Njemačke 1945. frapantno sliči na Balkan 1995: scenom tumaraju jadnici s izbjegličkim zavežljajima, nesretni ljudi traže svoje bližnje, nestale tko zna gdje, crnoburzijanci i sumnjivi tipovi u napadno skupim odijelima uspostavljaju nova pravila igre, dok se miris finog konjaka miješa s vonjem sirotinjskog znoja. Redateljica Tea Alagić Vlašić uspjela je brzom izmjenom scena stvoriti “filmski” dinamičnu predstavu koja je aktualna onoliko koliko je morala biti: pokazala je bešćutni svijet brzog napredovanja bogatih i sporog umiranja siromašnih, u koji lako učitavamo slike današnje svakodnevice. Ansambl ZKM-a, koji se tradicionalno dobro snalazi u kolektivnoj igri crnog kabarea, solidno je odgovorio zadatku da iskreira čitav mozaik likova jednog vremena u kojem kao u ogledalu vidimo vlastitu stvarnost. Naslovnu ulogu Marije Braun odigrala je Katarina Bistrović Darvaš s puno prigušene energije i strasti, balansirajući oko centralne rečenice vlastite junakinje: “Ovo nije doba za osjećaje.” Slijedili su je glumci lucidnih minijatura: Doris Šarić Kukuljica, Kristijan Ugrina, Krešimir Mikić, Edvin Liverić, Damir Šaban…
Dramaturgija čekanja
Redateljica citira Fassbindera na svakom koraku; naglašenu melodramatičnost smjenjuje hladna stiliziranost, ali “Brak Marije Braun” ima i nešto naše, a to je ta “dramaturgija čekanja”, u kojoj svi dolaze i odlaze, ali je jasno da se na sceni nikakva katarza neće dogoditi iako junaci neprestano sjede i – nadaju se.
Interesantno je da kazališna kritika nije sa simpatijama primila ovu predstavu, proglasivši je plošnom i dosadnom. Predstava “Brak Marije Braun” svakako nije bez mana, njezina estetika “kratkih rezova” zaista nije ništa novo, moglo se ponegdje nešto poraditi na izmjeni tempa, mogla je izvedba biti i kraća, ali ne pružiti joj ruku za doživljaj elementarne aktualnosti i u najmanju ruku za solidnu inscenaciju – nekako nije fer. Što se tiče socijalnog nerva, redateljica Tea Alagić Vlašić dolazi iz Mostara i to iskustvo vlastite kože jednostavno je bilo nemoguće ne primijetiti u ovom uprizorenju. To osobno iskustvo šizofrenije postratne situacije ovih prostora, u kombinaciji s Fassbinderom, tražilo je da bude podijeljeno s drugima, ali na njega – barem u medijskim osvrtima – nitko se nije ni osvrnuo. Šire kulturalno gledano – ako prelistamo arhivu – autentična socijalna drama zapravo je uvijek teško hvatala korijene u zagrebačkim teatrima. U najbolju ruku, ovdje su uvijek bolje prolazili “Glembajevi” nego “Majka Hrabrost”, a o novoj socijalnoj osjećajnosti u teatru – ako izuzmemo Olivera Frljića i društvo – da i ne govorimo.
Ako bi se trebala uputiti suštinska zamjerka, onda se ona tiče društvenog konteksta, a ne estetskih vrijednosti ove predstave. S obzirom na to da “Brak Marije Braun” govori o svijetu poslijeratne sirotinje među kojima se preko leševa uspinju najžilaviji, moglo bi se reći da, za hrvatske prilike, ova predstava dolazi s deset godina zakašnjenja. Zamislimo tko bi se od domaćih redatelja “srednje struje” u Tuđmanovo vrijeme faraonskog slavljenja rata i guranja domaćeg kapitalizma “stotinu obitelji”, usudio postaviti predstavu koja govori o ratu kao o sveopćem zlu u kojem smo svi izgubili, jednako kao i u mešetarenjima nakon njega. Sve u svemu, bolje i “Brak Marije Braun” nego – ništa.
Bojan Munjin