Dečko koji ne obećava

Ne čitam “Slobodnu Dalmaciju”. To su užasne novine – ispalio je prošlog tjedna Zoran Milanović na Radiju 101, pa dodao: “Sram me je tih novina jer sam odrastao na njima. Moji su iz Dalmacije bili partizani, ponosni su bili na te novine. To ne valja ništa.” Onda je podrugljivo dodao: “Ne znam po čemu nekakav Zuppa zaslužuje naše vrijeme”, da bi na koncu zaključio kako su njegovi kritičari odreda nekakvi salonski ljevičari, goli anonimusi koji, oklopljeni vlastitom beznačajnošću, dokono kopaju nos i hračkaju po njemu, čovjeku od akcije. On je Antej koji s obje noge stoji na hrvatskom černozjomu, čovjek iza kojega maršira armija mladih lumena oboružanih, bogaremi, fakultetskom diplomom! Neš’ ti Vjerana Zuppe. Pa koliko divizija bolonjaca ima taj Zuppa?!

Nije to bio Milanovićev tjedan. Umjesto “nečasnog otpusta” Milan Bandić mu je, nakon dugog potezanja za nos, dezertirao s vojskom moćnih prebjega – Duškom Ljuštinom, Borisom Maleševićem, Mirom Lacom, Zvonkom Šostarom – pa krenuo, naoružan s dva skupa staklena blesimetra, umjesto plugova “preoravati Hrvatsku”. Poznajući Bandića, bit će to oranje Kraljevića Marka. “More Marko, ne ori drumova; more Turci, ne gaz’te oranja…”  

Hoću Milana, neću MilanaIza Bandića se svrstalo sve što u Hrvatskoj želi kontinuitet – medijski moguli kojima prijeti potonuće ili hapšenje promijeni li nacionalni brod kurs; desnica, Crkva, tajkuni, favela, dijaspora, solidan komad HDZ-a sklon idejnim vrludanjima, nalik na one zbog kojih je Mladen Schwartz svojedobno izbacio Anu Lučić, kada je ulazeći u Hrvatski blok Ivića Pašalića kažnjena zbog “lijevih skretanja”.

Onda se Zoka našao u krajnje nezgodnoj situaciji: na lokalnim je izborima pozivao ljude da glasaju za “Milutina”, da bi ih sada jednako neuvjerljivo nagovarao da to ne čine, s apelom “pamet u glavu”. I što da ga čovjek onda pita nego pa gdje je tebi, vođo, bila pamet ovog proljeća?
Odgovor je jednostavan: pamet mu je, dakako, bila zaokupljena računicama. To je ono što narod zove “šićarenje” – sitne brojke, mali promet, nevelika zarada. Bez puno rizika. Mogu Milana, ne mogu Milana, hoću Milana, neću Milana, Milan je najbolji, Milan je najgori, voli me, ne voli me… Sada se u iste takve računice ubacio sporeći dogovor Jadranke Kosor sa Slovencima, mada je on – iako primjedba o šest izgubljenih godina stoji – u nekim elementima i povoljniji od dogovora Račan-Drnovšek.

Žalosno je, ali hrvatska politika kadrovski izgleda kao da je bila izložena najezdi skakavaca. Oni koji imaju znanja nemaju šanse, oni koji imaju šanse nemaju znanja, pa oni koji vladaju nemaju opozicije. Ovoj zemlji trebaju ljudi s vizijom, a bogami i hapšenja i kazneni progoni, počev možda baš od one profesionalne lignje iz represivnog aparata koja, umjesto da radi svoj posao, već godinama od kaznenih spisa radi herbarij, koji po potrebi objavljuje u prijateljskim dnevnim novinama, kada želi dati neki dokaz da je živ…
Nakon takvih vrludanja, Milanović je završio kao klaun na naslovnici “Nacionala”, tjednika koji mu je dao inicijalnu energiju za početni uzlet, da bi ga sada ismijavao i pokapao, što znači da su Milanovićeve akcije dramatično pale… i otud nervoza.

Prešutio afere na HTV-u

No u toj je nervozi bilo sistema. Milanoviću je “Slobodna Dalmacija” užasna jer ga kritizira, i to otmjeno, doista akademski, pa i salonski – konačno, što fali salonu? Kao da je Milanović dijete bauštele! S druge strane, dobra mu je, pristojna i prihvatljiva industrija medijskog zla, predvođena Vanjom Sutlićem, Hloverkom Novak Srzić i Dijanom Čuljak, zato i samo zato što se te ljude može nazvati telefonom a onda dogovoriti gostovanje, hoćeš u Dnevniku, hoćeš u “Otvorenom”, a moglo bi i u vremenskoj prognozi, ako ih se lijepo zamoli. Fini ljudi, ta Hloverka, bojnica SIS-a, ta Dijana koja je radila intervjue s ljudima vođenim na gubilište, taj Vanja koji svoje novinarke naziva “četničkim kurvetinama”, i koji je u vrh televizije zalutao slučajno, kao Poncije Pilat u “Simbol vjere”, slučajno, nakon 40 godina mediokritetske karijere u kojoj ničega spomena vrijednog nije bilo. Ti likovi Milanoviću ne smetaju, štoviše on je nečasni uspon gospođe Hloverke osobno amenovao, telefonom, s ljetovanja, u kupaćim gaćama – bit će da mu je sunce istopilo ideološku oštrinu.

Milanović je cijelu aferu “četnička kurvetina” uredno odspavao, ne usuđujući se ni pomisliti da je televizija “užasna” poput “Slobodne Dalmacije” jer se, konačno, ta sintagma nije odnosila na njega. Prespavao je i odstrel Mislava Bage koji je s televizije protjeran jer je u glasovitom intervjuu razvalio Ivu Sanadera, a onda, “da se Vlasi ne dosjete”, maknut nakon dugo vremena, da se ne povežu uzrok i posljedica. Prešutio je i seriju čistki na HTV-u, a ta je kuća
središnje mjesto ideološkog života u Hrvatskoj, pa tko spava na to, neće se probuditi ni na neku sitniju stvar. Neće ga iz dogmatskog drijemeža trgnuti ni raspad brodogradnje, ni drugi život sablasti iz Tuđmanove ere, Miroslava Kutle, Borislava Škegre i sličnih tipova koji očito, za razliku od Zuppe, zaslužuju naše vrijeme.

Šamaranje konstruktivnih kritičara

Isti taj šef SDP-a harangira, međutim, kod šefova neovisnih portala protiv kolumnista koji ga napadaju, naziva urednike listova kako bi napao novinare koji ga napadaju, vrišteći do neba svaki puta kada se o njegovoj koži radi. Tamo šutljivac i oklijevalo, kada je riječ o općem dobru, ovamo Fedor Emelianenko, kada je o njegovoj političkoj koži riječ. Posvađao bi i dva goluba na goblenu, ako guknu protiv njega!

Taj momak nema političkog talenta, zaključio je Vjeran Zuppa. Možda ga stekne, star nije, ali Zoran Milanović sigurno više nije “dečko koji obećava”. Ivica Račan, čijem oportunizmu i kunktatorstvu treba pripisati lavovski dio nevolja u kojima se sada nalazimo, umiveno je napao “medijsku Hrvatsku”, pa je cijeli život razapinjan zbog toga. Stipe Mesić “Jutarnji list” nazvao je smećem pa je – ne samo zbog toga, dakako – središnja meta topničkih dnevnika Nine Pavića, kojemu je isti Milanović, navodno, ljuto zaprijetio odmazdom kada dođe na vlast, pa su ga sva izdanja EPH-a počela razapinjati gdje god su i kako god su stigla. A onda se još i “Nacional” okrenuo protiv njega, prikazujući ga kao nesretnog klauna, pa su mu od kakvih-takvih saveznika ostali još samo oni nesretnici s HTV-a, koji su očito mrtvi, samo im to još nitko nije rekao. No Milanović šamara ljude koji su se čak i u tradiciji komunističkog oportunizma nazivali “konstruktivnim kritičarima”. Nije mudro, nije mudro. Korak naprijed, dva koraka nazad, rekao bi Lenjin!

Pobijedi li Ivo Josipović na predsjedničkim izborima, Milanović ima šansu. Poznajući ga, čovjek bi se mogao kladiti da će uraditi sve što je u granicama njegove nemoći da je prokocka.