Doviđenja do sljedećeg filma

U osamdesetima, kad je startao svoj opus, Dejan Šorak snimao je često – u pet godina, od 1984. do 1989., nanizao je četiri cjelovečernja igrana filma (uključujući hit “Oficir s ružom”, vrlo dobru partizansko-građansku a la Romeo i Julija melodramu). Od hrvatske samostalnosti taj je ritam jako oslabio, pa je Šorku za nova četiri filma trebalo čak 18 godina, pri čemu je kreativni višak slobodnog vremena preusmjeravao na pisanje romana i režiranje dramskih programa na radiju. Kvalitativni ritam filmova nastalih u tom razdoblju bio je zgodno binaran – na jedan dobar dolazio je jedan slab.

Devedesete je otvorio solidnim pustolovnim trilerom “Vrijeme ratnika” u kojem se oslanjao na Boormanovo “Oslobađanje” i Hillovu “Južnjačku utjehu”, kombinirajući tu postmodernističku intertekstualnost s političkom orijentacijom odnosno spajanjem bivšeg partizana i bivšeg nacionalističkog emigranta u par koji se brani od nevidljivih napadača (sniman na Baniji 1991. prije izbijanja rata, film je anticipirao “pomirenje ustaša i partizana” radi borbe protiv “zajedničkog neprijatelja”). No sljedeći je Šorkov film bio slabašni “Garcia”, nastao punih osam godina kasnije. Ne naročito zanimljiv, još manje uspio, taj spoj krimića i političkog trilera (u igri su hrvatski emigranti i Udba) potpuno je kompromitiran u drugom dijelu svog trajanja nekontroliranim odsklizavanjem u smjeru ultimativne sapunice.

Prevelike kreativne oscilacije

Međutim, šest godina poslije Šorak je povratio povjerenje u svoj autorski potencijal satirom “Dva igrača s klupe”, gdje je s podjednakim marom kritici podvrgnuo niske manipulacije hrvatske države u spašavanju vlastitih ratnih zločinaca i Haaški sud, s naglaskom na prethodnom a ne potonjem, istovremeno afirmirajući tijekom odvijanja radnje postignutu slogu “običnog” Hrvata i “običnog” Srbina, poručujući kako treba tražiti “treći put” odnosno svojevrsnu nesvrstanost između domaćih i stranih negativaca. Sloga “malog” hrvatskog i srpskog čovjeka naspram pokvarenosti (hrvatskih) nacionalističkih državotvoraca i krutih predstavnika “europske uljudbe” doista je kao ponuđeno rješenje bio vrlo smion potez u etničkim predrasudama pa i mržnjom još uvijek zatrovanom nam zemljicom Hrvatskom, uz to na narativno-umjetničkom planu sigurno izveden, stoga se činilo kako se sljedeći Šorkov uradak može očekivati s optimizmom.

Iako su neke kritike iznesene na račun tog novog filma, koji nosi naziv “U zemlji čudesa” i osebujna je verzija Alice u zemlji čudesa, pretjerane (pokraj kvalitativno prestrašnog Hadžićevog filma o vukovarskoj tragediji, grozomornog diletantizma Filipa Šovagovića u njegovu apsurdnom redateljskom debiju “Pušća Bistra” ili prizemnog populizma Kulenovićeva “Pjevajte nešto ljubavno”, smiješno ga je proglašavati najgorim hrvatskim filmom u proteklih pet godina, kao što to čini notorni Jurica Pavičić), nedvojbeno je riječ o slabašnom djelcu koje iznova svjedoči o prevelikim kreativnim oscilacijama svog tvorca. Otvaranje filma obećavajuće je zbog ekspresivnog i humorno pomaknutog slikanja oporog hercegovačkog prirodnog, arhitektonskog i društvenog ambijenta, garniranog efektnom karakterizacijom likova. Međutim, ubrzo po preseljenju priče iz hercegovačke pustoši u depresivan i opasan Zagreb (to je ta zemlja čudesa), gdje bistra i mentalno čvrsta hercegovačka devetogodišnja djevojčica Alica dolazi na lječenje od maligne bolesti kao navodne posljedice NATO-va djelovanja, stvari krenu nizbrdo.

Jedna smjela provokacija

Dotadašnje izražajne likove djevojčičina ujaka, majke pa i prvog zagrebačkog stanodavca zamjenjuje beskućnik Roma, očito mišljen kao karizmatični otpadnički “romantik”, no u konkretnoj izvedbi tek bezlični i patetični luzer za kojeg je posve nejasno kako je baš u njemu Alica prepoznala tzv. zamjenskog oca. Da stvar bude gora, i sama Alica se od potencijalno intrigantne djevojčice pretvara u hladno jednodimenzionalno stvorenje, koje mehanički reda replike, na što se nadovezuju diletantski režirana scena Romina oružana obračuna s glavnim filmskim zlikovcem i pretjerano sentimentalan svršetak. No čak i tako izgubljen u mediokritetskom dijelu svoje autorske osobnosti, Šorak je uspio polučiti bar jedan bitan motiv – scena u kojoj djevojčica proračunato iznudi novac od nedužna sredovječnog građanina namamivši ga u grmlje i zaigravši na kartu antipedofilske histerije smjela je provokacija koju bismo prije očekivali u filmu Dalibora Matanića, ali eto dočekali smo je u Šorkovom.

Šteta što nije bilo volje da se krene u daljnju elaboraciju najdemoniziranije erotske problematike današnjice, no kad je riječ o hrvatskom filmu – bolje išta nego ništa. A za Šorka će valjda bolje biti sljedeći put.