Gradonačelnik svih afera

Zasigurno najintrigantniji predsjednički kandidat, barem među favoritima za ulazak u drugi krug predstojećih izbora, odaziva se na ime Milan Bandić i aktualni slogan “Gradonačelnik svih Hrvata”. Zasad samo vodeća figura zagrebačke gradske uprave, međutim, on je pokazao u proteklih deset godina vođenja glavnoga grada kako to “samo” umije koristiti kao resurs za crpljenje golemih količina javnog novca, kroz krajnje netransparentno korištenje javnih ovlasti koje su mu na raspolaganju, ili koje je jednostavno uzurpirao mimo zakona. Drugim riječima, s Bandićem je sve to prilično transparentno, osim što mnoge bjelodane zloupotrebe gradonačelničke funkcije doslovce cure kroz prste naklonog mu državnog aparata koji je više puta istraživao razne poslovne akcije Grada Zagreba, ali baš nikad nije utvrdio ništa konačno i decidirano.

Ako za to i nema tzv. političke volje, ponajviše zbog dodatnog umijeća Milana Bandića da lavira između najrazličitijih struja čiji su akteri također masovno prikopčani na gradsko-budžetsku sisu, ipak su bar mediji tokom četiri mandata ovoga gradonačelnika pokazivali nemali interes za njegove živopisne muljaže. U ovom nužno kratkom i tek prigodnom pregledu obratili smo tako pažnju prvenstveno na financijske “kontroverze” koje su definitivno zaštitni Bandićev znak te ona burgija kojom će na koncu možebitno prosvrdlati i svoju crvotočinu do Pantovčaka. No, koliko god nam, uslijed tako bogato nabrane problematike, bilo naizgled lako selektirati krupne slučajeve, pa urediti posve reprezentativni izlog za predstavljanje građanina Milana Bandića koji ima pravo birati i biti izabran – jer mu to nije na vrijeme onemogućeno – lako je vjerojatno i to da nam je promaknuo neki jednakovrijedan primjer što bi ovdje zaslužio biti uvršten. Ako je tomu tako, molimo poštovano čitateljstvo da nam ovaj put iznimno ne šalje svoje cijenjene dopune, nego da se prema tome ponese, u skladu s vlastitom savješću, na svom biračkom mjestu 27. prosinca.

1.

Još u ono vrijeme kad se nije toliko znalo o kreativnim sklonostima našeg junaka u poslovnoj politici razmjerno bogatoga glavnog grada Hrvatske, kada je u proljeće 2000. godine vladin povjerenik Josip Kregar nakon gradsko-upravnog intermezza predao svoju otpravničku dužnost na Trgu Stjepana Radića br. 1, upalo nam je u oko Bandićevo nastojanje da zataška makinacije oko dodjele desetaka gradskih stanova povlaštenim individuama iz raznih djelatnosti, od politike i znanosti do novinarstva i estrade. Očito je samo on znao da to neće biti riješeno niti poslije deset godina, s bezbroj izlika i opravdanja ovog ili onog tipa, dakle, ako pod rješenjem ne podrazumijevamo prelazak velikog dijela tih nekretnina u privatno vlasništvo dotadašnjih zaštićenih najmoprimaca koji su taj status stekli uglavnom po diskrecijskom pravu vlasti i slobodnoj procjeni svojih političkih tutora, još od HDZ-a na čelu Grada pa naovamo. Njihova imena, bar ona najpoznatija, objavljena su u novinama dosta puta, i nećemo ih ovaj put ponavljati, malo zbog nedostatka prostora, a puno zbog toga što nam već i grafičari povraćaju po monitoru kad ih ugledaju. Ovaj oblik korupcije pokazat će se jednim od najuspješnijih, budući da je njime Bandić tako čvrsto uspio za sebe vezati golem broj utjecajnih lica, a kao model pokazat će se paradigmatskim u ukupnom vođenju njegove buduće politike.

2.

Ali, nije naš the Gradonačelnik marno stambeno zbrinuo toliki svijet, a da se ne bi u neka doba i sam prikladno skućio. Prije tri godine, naime, ni uza sav trud nije uspio odbiti novinare s križanja Bužanove i Rusanove ulice u širem centru Zagreba, gdje je uselio u luksuzno uređen stan na vrhu nove peterokatnice. Afera je bila garnirana ranijim njegovim višekratnim tvrdnjama kako se uopće ne namjerava seliti iz obližnjeg stana od 70 kvadrata… Ipak, čim je ulovljen u laži, upao je u iduću, još veću, zapravo duplo veću – kazao je medijima da novi stan ima 125 kvadrata, no ispostavilo se da toliko ima samo jedna od dvije jednako velike etaže, plus terasa od 55 kvadrata. I sve to ne bi bilo toliko napeto da je Bandić mogao ponuditi iole zadovoljavajući odgovor na pitanje otkud mu novac za to, s tadašnjom gradonačelničkom plaćom od 13 i pol tisuća kuna. Vrijednost stana, da ne kažemo stančine, u medijima je procijenjena na pola do tričetvrt milijuna eura. Odbijte mu približnu cijenu prijašnjeg stana i sami probajte izračunati ratu kredita koji bi morao podići za otplatu te svote – sretni vlasnik naknadno je priznao samo posjedovanje ušteđevine, dotad neprijavljene u imovinskoj kartici, od 27 tisuća eura. Naknadno je Bandić pokušao stvar objasniti tako što je navodno njegov brat kupio jednu etažu, ali potonjega brižni paparazzi zatim baš nijednom nisu uspjeli uloviti na spomenutoj adresi.

3.

Već je red da vas ovdje što prije podsjetimo i na zacijelo najveću pojedinačnu dubiozu u režiji Milana Bandića: projekt pročistača zagrebačkih otpadnih voda koje se puštaju u rijeku Savu. Ukratko, Europska banka za obnovu i razvoj izvijestila je kako je gradnja istog koštala 326 milijuna eura, dok se brojač gradske administracije zaustavio na 256 milijuna. Trag razlike od 70 milijuna eura nikad nije utvrđen, no međunarodna mreža udruga “Bankwatch” koja se bavi nadzorom međunarodnih monetarnih institucija upozorila je na brojne aspekte štete kojom javno-privatno partnerstvo u ovom slučaju rezultira po, dakako, javni dio te nelojalne simbioze. Tako nam je poznato da je prvo bila raspuštena stručna komisija koja je predlagala znatno jeftiniju varijantu pročistača, dok se ne sanira ukupni sustav odvodnje otpadnih voda. Od sredine 2004. godine, kad je u pogon stavljen mehanički dio postrojenja, cijene komunalnih usluga za gospodarski sektor narasle su kroz iduće tri godine za 250 posto, a za kućanstva 200 posto. Pritom je Grad Zagreb godinama naplaćivao te usluge od baš svakog kućanstva i poslovnog subjekta, bez obzira na to što ni približno nisu svi bili priključeni na sustav. Javnost je povrh svega dodatno opterećena nepovoljnim ugovorom prema kojem je Poglavarstvo dužno isporučiti privatnom partneru budžetsku naknadu za svaku kunu koju mu sami građani eventualno ne uplate na vrijeme.

4.

Apsolutno najilustrativniji partnerski lik u priči o Milanu Bandiću, ako govorimo o “vanjskim suradnicima”, jest njegov kum Milan Penava, vlasnik građevinskog poduzeća “Tigra”. Kako je baš prije nekoliko dana otkrio riječki “Novi list”, USKOK bi u najskorije vrijeme trebao dovršiti istragu nekolicine sumnjivih poslova između toga poduzeća i Grada Zagreba. Tu ne bi trebalo biti puno nejasnoća, barem otkako je gradonačelnik svojedobno zavapio da “ne bi valjda Penavi trebalo stradavati poslovanje samo zbog kumstva”. Ne bi, naravno da ne, pa je stoga “Tigra” u izravnim pogodbama godinama dobivala nevjerojatno isplative angažmane, poput onog na uređenju skijaškog centra na Sljemenu prije tri godine, vrijednog nekoliko desetina milijuna kuna. Kumovi su se proslavili i gradnjom montažnih WC-a na tramvajskim okretištima u Dubravi i Dubecu, vrijednih 210 tisuća eura. Pa sanacijom klizišta kod potoka Črnomerec u Vrbanima, bez javnog natječaja, s netragom nestalih pet milijuna kuna. Nadalje, sanacijom tramvajske nadstrešnice na Gupčevoj zvijezdi, za milijun i 200 tisuća kuna, kao i gradnjom montažne kućice za tramvajce na okretištu Črnomerec, za tri milijuna kuna, ili obnovom paviljona u Parku Vladimira Nazora, kojom prilikom je Grad ostao bez dva milijuna kuna, od čega oko milijun i 400 tisuća kuna nikad nije opravdano… Pametnomu dosta – mada ovo nije ni približno sve – a tek ćemo vidjeti je li i USKOK-u.

5.

A doista bi jako glup morao biti onaj tko vjeruje da u ovako blistavim javno-privatnim odnosima, nije svoj brk omastio i najveći te politički najprivilegiraniji gazda u Hrvata, notorni Ivica Todorić. Na njegovu se slučaju ujedno najbolje ogleda način protuzakonitog mešetarenja gradskim zemljištem: u veoma složenoj iliti namjerno zapetljanoj operaciji u koju je kroz nekoliko godina bilo uključeno nekoliko privatnih i javnih poduzeća (“Rabus”, “Sajam automobila”, “Rytec”, “Grokomp”…), Todorić se domogao zemljišta od gotovo 11 tisuća četvornih metara uz križanje Vukovarske i Heinzelove ulice, neposredno pokraj njegova “Superkonzuma”. Inače, paralelno uz te transakcije odvijala se i kasnije zloglasna afera “Krašograd”, odnosno zamjena gradskog zemljišta na Ravnicama, uz tvornicu “Kraš”, za parcelu u Sesvetskom Kraljevcu… Grad Zagreb na koncu je od Ivice Todorića dobio jednu derutnu zgradu na Volovčici, iako ne treba sumnjati da su mimo tolike štete po javni interes profitirali barem najviši gradski službenici; u ovoj se zgodi spominjalo i ime kasnije žrtvovanog Slobodana Ljubičića Kikaša, osobe od najvećeg Bandićeva povjerenja. Nažalost, ovaj primjer je također odličan pokazatelj za već spomenutu USKOK-ovu praksu medijski poznatog istraživanja poslovanja Milana Bandića, te potom i zanemarivanja rezultata istrage.

6.

Prije pet godina, kad se činilo da bi karijera zagrebačkog gradonačelnika mogla zauvijek krahirati zbog sitnice kao što je vožnja u alkoholiziranom stanju, prometni udes na štetu jednog građanina te pokušaj vršenja pritiska na policiju – sjećamo se da je neko vrijeme zbog toga bio potisnut na drugu poziciju u gradskoj vlasti – u zrak je odletio automobil poduzetnika Ivana Radoševića u njemačkom gradu Ludwigshafenu. Istraga njemačke policije nad tom eksplozivnom aferom kretala se zatim u smjeru Milana Bandića, no gorka je istina da njihove ovlasti završavaju već na austrijskoj granici… Uglavnom, indikativno je bilo dotadašnje, ustvari čak dodanašnje sporenje Bandića i Radoševića oko zemljišta poduzeća “Zagrepčanka”, što ga je Bandić prethodno kao gradonačelnik platio 15 milijuna gradskih eura, ali ga nije mogao uknjižiti jer je na njega pravo polagao i Radošević, odnosno jedno od njegovih poduzeća, “Krma”. Još uvijek nije razjašnjeno što je i koga sve Milan Bandić vezao uz taj posao, no činjenica je da je zbog istoga imao u ono vrijeme i velikih problema s danas pokojnim predsjednikom SDP-a Ivicom Račanom. Afera je u međuvremenu otišla i prema Europskom sudu, ali i u djelokrug, ne biste vjerovali, USKOK-a.

7.

A kako prođu oni visoki gradski službenici koji se suprotstave Bandiću? Igor Rađenović, bivši direktor najvećega gradskog poduzeća, “Zagrebačkih cesta”, lani je teško premlaćen, nakon što je nekoliko mjeseci ranije nadređenima, gradonačelniku i direktoru “Zagrebačkog holdinga” Slobodanu Ljubičiću, pokazao kako mu se ne sviđaju nepravilnosti u poslovanju i kako očekuje reviziju kompletnog poslovanja. Naime, sumnjivi poslovi za koje se i od njega očekivalo da ih konspirativno podrži, odnijeli su kroz “Zagrebačke ceste” oko 150 milijuna kuna kroz nekoliko godina, a dio toga potvrdio je i zagrebački Kontrolni ured. Kao jednostavan primjer tih aktivnosti bilo je navedeno poznato splitsko građevinsko poduzeće “Konstruktor” – poznato po političkoj protekciji i, kasnije, njegovim direktorima u zatvoru, sve od Hrvatske do Katara – koje je za jedan posao dobilo preko 20 milijuna kuna, a da taj posao nikad nije izvršen… Ali, direktori poduzeća nisu privođeni niti suđeni zbog toga, jer bi inače vjerojatno policija došla i do Milana Bandića. Također, nikad nisu otkriveni ni naručitelji napada na Rađenovića, ispred njegova doma u Travnom, iako su sami napadači uhapšeni nedugo poslije toga.

8.

Dok smo još na cestogradnji, da spomenemo i jedan noviji bizaran slučaj ugovora između Grada Zagreba i tvrtke “Cubano” u vlasništvu Blaža Petrovića, “lica s tjeralice”; naime, Petrović je već pola godine u bijegu u Bosni i Hercegovini, nakon što ga je hrvatsko pravosuđe optužilo za nezakonito stjecanje desetak milijuna kuna… Rečena tvrtka, da budemo precizniji, otada je u vlasništvu njegove supruge, a Milan im je Bandić upravo u vrijeme Petrovićeva bijega preko granice izašao ususret povodom gradnje stambenog naselja s četiri zgrade, tako što je izgradnju odvojka s Bukovačke ceste do toga naselja, s vodovodom i kanalizacijom, preuzeo na teret grada. Sporni ugovor tako podrazumijeva povrat investicije Petroviću u roku od pet godina, ali nije nam poznato o kojem bi se točno iznosu moglo raditi. No, to nije prvi put da Grad pogoduje istom poduzetniku, jer je malo ranije u njegovu korist prenamijenjena jedna parcela na Tuškancu iz park-šume u građevinsku zonu. U sklopu službene dokumentacije kojom se dokazivalo kako šuma tamo ustvari ne postoji, tada je bila priložena i jedna slavna fotografija na kojoj se lijepo vidjelo da drveća zaista nema, i to zato jer je upravo posječeno – objektiv je uhvatio samo svježe panjeve.

9.

Jeste li primijetili kako većina medija zapravo ljubi Milana Bandića? Bez obzira na sve afere, dakle, o kojima je ionako nemoguće ne pisati, jer uvijek postoji par internetskih portala i novina koje će iznijeti dostupna saznanja, pa ih ostali zatim prenose, nastojeći se zadržati na distanci. A taj Bandićev odnos prema medijima dobro se ocrtava na primjeru njegova financiranja privatnih novina i radijskih i TV-programa u kojima se promovira npr. nepušenje, uništavanje ambrozije ili suzbijanje ovisnosti… Najpoznatiji slučaj je onaj lista “Zagreb News”, čiji je vlasnik bio pokojni izdavač i suvlasnik tjednika “Nacional” Ivo Pukanić. Godine 2006. i 2007. Pukanićevo je poduzeće NCL dobilo od Grada Zagreba, s blagoslovom Milana Bandića, oko dva milijuna kuna za spomenute i slične namjene, odnosno makar je formalno bilo tako iskazano. U stvarnoj praksi, “usluga informiranja građana o događajima u gradskim četvrtima” kroz još jedne, tobože besplatne novine, iako su ih građani na ovaj način veoma skupo plaćali – jer te novine uopće nisu mogle toliko koštati, sve i da su imale javnog smisla – izgledala je kao kroničarsko praćenje raznolikih aktivnosti Milana Bandića, koji se u svakom izdanju lista trijumfalno pojavljivao po nekoliko puta.

10.

Konačno, završno Bandićevo posezanje u gradsku blagajnu moglo bi biti ovo aktualno, za potrebe njegove predizborne kampanje u pohodu na funkciju predsjednika Republike. Predizborne kampanje u nas su poslovično netransparentne, s obzirom na izvore i ukupne svote, a i zagrebački se gradonačelnik po tome već istaknuo na lokalnim, gradskim izborima. Ali, ovaj put bi po štetočinstvu na račun zajednice mogao nadmašiti sve takmace i sve uzore na prethodnim izborima svake vrste, pa i sebe samog, općenito, sa svojom neizmjernom naklonošću za pogodovanje raznim, primjerice, građevincima – poput ovdje nepravedno zapostavljenog Tomislava Horvatinčića, da ga samo, eto, ovlaš spomenemo… Bandić je dosad već potrošio na milijune kuna po čitavoj Hrvatskoj, pa i u Bosni i Hercegovini, promovirajući tip mecenatstva kakav je u nas sve do njegove pojave bio relativno nerazvijen. Trošio je gradski novac u svrhu samoreklamiranja i dugo prije negoli je odlučio službeno proglasiti kandidaturu za predsjedničke izbore. Ne treba pitati otkud mu novac, kao ni u prethodim točkama ovog pregleda… O tome je nedavno lijepo zborio zastupnik SDP-a Željko Jovanović u Saboru, ukazujući na aktivnosti Milana Bandića, jedinog člana skupštine “Zagrebačkog holdinga”, megapoduzeća s budžetom od pet milijardi kuna. Od toga, naime, dvije i pol milijarde odu za javne nabave, od čega se nadalje čak puna jedna potroši u direktnim pogodbama, tome ključnom zamašnjaku korupcije u Hrvatskoj.