Intervju: Vjeran Pavlaković, povjesničar

Vjeran Pavlaković predavač je na Odsjeku za interkulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, a predmet njegova primarnog znanstvenog interesa su komemorativne svečanosti i mjesta sjećanja.

Obilježavanje sjećanja konstanta je u ljudskoj povijesti, a uloga i interpretacija takvih praksi predmet interesa suvremene znanosti. Na koji način prilazite toj problematici?

– Većina je ljudi izložena povijesti na najrazličitije načine, osim kroz samu djelatnost povijesne znanosti. Najšira javnost rijetko čita neke velike povijesne radove, a povijest se doživljava kroz različita tumačenja putem javnih manifestacija, npr. spomenika, komemoracija, medijskih interpretacija, političkih rasprava itd. To znači da povjesničarska struka zapravo nije ta koja primarno stvara sliku prošlosti u javnost, ili to čini tek dijelom. To je posebno očito u tranzicijskim društvima u kojima je kompetentni utjecaj znanosti marginaliziran u korist političkih ili politikantskih čitanja. Tumačenju spomenika i komemoracija primarno prilazim kao povjesničar, ali sam također u posljednjih nekoliko godina usvojio interdisciplinarni pristup rabeći antropološke, etnološke, sociološke, kulturološke i slične metodologije i teorije. Ovdje bih želio naglasiti rad dvoje znanstvenika iz regije koji su znatno doprinijeli spoznajama i tumačenju kulture sjećanja, a to su pokojna hrvatska etnologinja Dunja Rihtman-Auguštin i srpski sociolog Todor Kuljić.

 Mjesta pamćenja

Odnos povijesti, politike i ideologije s jedne te svakodnevnice s druge strane osobito je očigledan kad su u pitanju spomenici i komemorativne svečanosti. Kako nam spomenici postaju važni?

– Spomenici su važni kroz samu svoju fizičku prisutnost u javnim prostorima i kao takvi su vidljivi najširim slojevima građanstva. Prolaznici možda ne razmišljaju previše o značenju nekog spomenika, ali unatoč tome sami spomenici i simboli na tim objektima ulaze u podsvijest, označavaju lokaciju na kojoj se nalaze, definiraju povijest ili čak postaju mjesta intimnoga sjećanja pojedinca u kognitivnoj mapi grada, mjesta, prostora. Upravo zato svaka država i svaki režim svojom vladajućom ideologijom žele definirati i označiti teritorij na kojem vladaju. Štoviše, svaki režim tako tumači prošlost na način da sebi daje legitimitet. Zato su povijest i politika toliko izmiješani. Izgradnja, a isto tako i destrukcija spomenika jednako su važni u ukupnoj slici čitanja društvenih tokova, jer politika i na taj način fizički transformira krajolik u svrhu određivanja onoga što se treba pamtiti i onoga što se treba zaboraviti. Kad neka lokacija ili spomenik postanu politizirani, onda oni stvarno, riječima francuskog povjesničara Pierrea Noraa, postaju “mjesta pamćenja”, odnosno dio šireg, primjerice nacionalnog, korpusa sjećanja.

Kako neki spomenici ili praznici poprimaju različita značenja u različitim povijesnim razdobljima?

– Vladajuća politika apsolutno ima velik utjecaj na tumačenje spomenika i blagdana, budući da su oni sastavni dijelovi kulture sjećanja, a onda i općenito kulture jedne države ili zajednice. Tranzicija u Hrvatskoj i u ostalim bivšim republikama SFRJ daje vrijedan uvid u to kako se kultura sjećanja izgrađuje doslovno svakodnevno. Na primjeru Hrvatske to se očituje od lutanja početkom demokratskih promjena kad se nije znalo koji će komunistički blagdani ostati, koji će biti izbrisani, do toga koji će novi “stari” hrvatski blagdani i tradicije biti ponovno prihvaćeni. Takvo različito značenje spomenika i praznika nije isključivo vezano za traumatičnu prošlost, iako je u Hrvatskoj upravo sjećanje na masovne žrtve XX. stoljeća najviše politizirano. U Tuđmanovo vrijeme antifašističke komemoracije bile su gotovo potpuno ignorirane od strane službene politike. To je korigirano tek s krajem njegova režima, odnosno promjenom vlasti, kad su ponovno naglašeni antifašistički temelji suvremene Hrvatske. To naglašavanje ujedno je direktna posljedica ranijega osporavanja nekih temeljnih vrijednosti koje je tuđmanizam pokušao relativizirati pa i izbrisati.

Da konkretiziram odgovor, primjer različitoga pristupa istom sadržaju je npr. proslava 8. marta, Dana žena ili povratak imena i spomenika na Trg bana Jelačića o kojemu je pisala i Dunja Rihtman-Auguštin. Oni pokazuju kako svaka ideologija naglašava ili ušutkuje sjećanje na prošlost. Glavni zagrebački trg i spomenik banu bili su preko sto godina naglašeno simbolični prostor. Nekad protiv mađaronske politike, kasnije protiv narodnih i klasnih neprijatelja, a što se manifestiralo uklanjanjem spomenika od strane komunista 1947. godine, dok je 1990. zapravo simbolizirao buđenje Hrvatske. Jedan spomenik dakle ima niz posve drugačijih značenja.

Ideološki sukob u devedesetima

Kako komentirate masovno uništavanje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj tokom devedesetih?

– Baš zbog činjenice da su spomenici materijalni izraz ideologije i simboli određene interpretacije prošlosti, oni su dakako laka meta nasilja u vremenu kad društvo prolazi kroz radikalne tranzicije ili rat. U devedesetima politički sukobi i prateći povijesni revizionizam zahvatili su sve aspekte hrvatskoga društva, uključujući javni prostor. Spomenici su, nažalost, nastradali jer su u ratnoj i nacionalističkoj atmosferi nekima simbolizirali one stvari koje je nova hrvatska država kroz javnu retoriku vladajućih označila kao neprijateljske: Jugoslaviju, komunizam, partizane, bratstvo i jedinstvo, Srbe itd. Bez obzira na to što su ti spomenici također simbolizirali opće i svakako hrvatske vrijednosti antifašizma ili sjećanje na žrtve rata od kojih su mnoge bile upravo Hrvati. Utoliko je sukob bio ideološki, a ne samo etnički. Naravno, komunisti su postavljali spomenike u pokušaju da izgrade i osnaže legitimitet. To ne opravdava divlje rušenje kulturne baštine ili revizionističke pokušaje brisanja važnih događaja iz kolektivnog sjećanja. Rušenje takvih spomenika, tj. napadi na mjesta pamćenja često su bili pokušaj da se iščupa dio prošlosti iz narativa Drugoga svjetskog rata, pogotovo što se tiče stradanja Srba i drugih u NDH. To je bio dio šire revizije Drugog svjetskog rata u Tuđmanovoj Hrvatskoj, koja nije samo kritizirala neke sporne dijelove komunističke historiografije, nego je krenula stvarati nove mitove i narative, ali ovaj put s pogleda radikalnog hrvatskog nacionalizma pa i apologetike ustaštva, koje se pokušavalo sagledati i kroz endehaovsku “državotvornu” prizmu bez one kvislinške i zločinačke. Takvu praksu nije označilo samo rušenje spomenika, nego je bilo i slučajeva izgradnje novih, ne samo legitimnim žrtvama komunističkih snaga, nego i ustaškim prvacima, kao što su bili spomenici Juri Francetiću u Slunju i Mili Budaku u Sv. Roku, koji su bili uklonjeni tek 2004. godine, u vrijeme prvog Sanaderovog mandata. Podignuti su također spomenici pripadnicima oružanih snaga NDH palim u borbama, koji su odjednom postali “žrtve komunističkog terora”, a ne stradalnici u ratnim zbivanjima. Ima i primjera novih spomenika koji spajaju žrtve Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, kroz problematično tumačenje događaja 1941.-1945. isključivo kroz zrcalo rata u Hrvatskoj u devedesetima. Po ustaši Mili Budaku su nazivane brojne ulice. Jedna postoji i danas u Slavonskome Brodu što je izvan razuma, a institucije ne reagiraju, već se i opet čeka politička odluka, koja ne dolazi.

Što se tiče antifašističkih spomenika, treba jasno reći da ih nisu rušili samo Hrvati. Od oko tri tisuće demoliranih partizanskih spomenika, dio su uništili i radikalni Srbi. Npr. u Plaškom je od strane četnika miniran partizanski spomenik u centru grada, jer priča o zajedničkoj borbi Hrvata i Srba nije služila njihovom konceptu etnički čiste Republike Srpske Krajine, ili u Korenici gdje je vojska RSK srušila spomenik narodnom heroju Marku Oreškoviću Krntiji. Naravno, velika većina spomenika koji su srušeni, oštećeni ili transformirani s novim simbolima − s onih koji nisu srušeni često se skidala petokraka i postavljala šahovnica ili križ − doživjeli su takvu sudbinu s hrvatske strane, bilo od nepoznatih počinitelja, bilo od Hrvatske vojske ili lokalnih vlasti. Knjiga “Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj 1990.-2000.” vrlo dobro ilustrira što se sve događalo sa spomenicima u Tuđmanovo vrijeme.

Crveno-crne podjele u društvu

Osobito ste se bavili komemorativnim praksama Jasenovca i Bleiburga. Kako tumačite naglašeno politizirani kontekst tih manifestacija, odnosno politički i medijski “izbalansirani pristup” povijesnim temama, na štetu objektivnosti?

– U Hrvatskoj su Jasenovac i Bleiburg možda najvažnija mjesta sjećanja povezana sa stradanjima u Drugom svjetskom ratu i moglo bi se reći da simboliziraju dihotomiju crveno-crne podjele u hrvatskom društvu. I srpske i hrvatske politike manipulirale su tim mjestima da bi opravdale nacionalističku politiku, a političari i dalje koriste komemoracije na ovim mjestima kao pozornice za obračune s političkim protivnicima. To se moglo jasno vidjeti ove godine s borbenom retorikom predsjednika Mesića u Jasenovcu i govorom Andrije Hebranga na Bleiburgu, i to dva dana prije lokalnih izbora. Podjele iz Drugog svjetskog rata i tumačenje prošlosti su jednostavno oruđe u definiranju svakodnevne političke pozicije. Polemike oko Jasenovca i Bleiburga ne svode se samo na broj žrtava, nego i činjenicu da su žrtve bile nacionalizirane, tj. stvaranje slike da su sve žrtve u Jasenovcu Srbi, a svi ubijeni na Bleiburgu i Križnom putu Hrvati. Naravno da se takvim simplificiranim i krivim mitskim shvaćanjem objema tragedijama lako može manipulirati, što potiče na opasni nacionalizam.

U Jasenovcu se to brže mijenja jer znanost sustavno radi na identifikaciji svih žrtava, a na komemoracije dolaze predstavnici svih vjerskih i etničkih zajednica koje su tamo ubijane. Nažalost, preko Save, u Republici Srpskoj, točnije u Donjoj Gradini, gdje se nalazi drugi dio jasenovačkog spomen-područja, još uvijek se barata napuhanim brojkama, što vlada Milorada Dodika politikantski koristi. Također, na Bleiburgu se govori samo o hrvatskim žrtvama, i to samo “nevinim” žrtvama, iako su u tim događajima stradali i Srbi, Crnogorci, Nijemci itd., a puno njih u borbama. Pritom se zanemaruje historiografska znanstvena distinktivna klasifikacija žrtava i stradalnika. Prvo su nevini ljudi, a drugo kvislinzi. I jedni i drugi ubijani su bez suda. Medijski prijenosi komemoracije, koja se izravno prikazuje na javnoj televiziji bez adekvatne interpretacije, blajburšku tragediju pojednostavljuju na štetu povijesne istine i puno slojevite, kompliciranije stvarnosti, koja zahtijeva ozbiljan, društveno odgovoran pristup prema mrtvima i prema živima.

Koliko su, na primjeru Hrvatske, državni praznici i spomenici pridonijeli stvaranju nacionalnog identiteta?

– Uloga je velika, a može se reći da je komemorativna kultura u Hrvatskoj u velikoj mjeri etno-nacionalistički obojena, osobito što se tiče Domovinskog rata. Retorika je često na razini “mi Hrvati smo bili žrtve, a Srbi agresori”. To znači da na najosnovnijoj razini ne postoji distinkcija između politike Slobodana Miloševića i njegovih sljedbenika u Hrvatskoj s jedne strane, i s druge nekih srpskih civila ili čak Srba koji su se borili kao pripadnici Hrvatske vojske. Također, službene komemoracije često spominju “hrvatske žrtve”, umjesto da se komemoriraju svi građani Hrvatske koji su stradali u ratu, što bi bilo moguće tek u državi koja se otvoreno suočava s prošlošću. Naravno, suđenja za ratne zločine u Haagu i na domaćima sudovima, neriješeni problemi iz ratnih godina i nestabilnosti u susjednim zemljama također doprinose kompliciranju kulture sjećanja. Na osnovnoj razini, zanimljivo je kako je sjećanje na Domovinski rat važno za hrvatski identitet i državotvornu ideju, a komemorativna kultura NOB-a važna je srpskoj zajednici u Hrvatskoj. Nažalost, u društvima umanjene društvene odgovornosti sjećanja su podložna manipuliranju, što je bio slučaj i u devedesetima. Tako je dijelom opravdana i pobuna protiv nove hrvatske vlasti i stvaranje Republike Srpske Krajine. No, čini se da je dobar trend zajedničkoga njegovanja neosporno pozitivnih vrijednosti antifašizma i zajedničke borbe srpskog i hrvatskog naroda protiv nacifašizma snažan dio srpskog identiteta u Hrvatskoj. To uključuje održavanje i obnavljanje spomeničke baštine vezane uz NOB.