Kraj državne istine

Svaki poraz se kontradiktorno dijeli na svoj slabi dio koji nije drugo nego njegov identitet i na silovitu lekciju kojom zasijava našu proletersku budućnost!

Zbor djeljivog poraza, iz romana-opere “Crvena ešarpa” Alaina Badioua

Kad je razrađivao svoju filozofiju Događaja, francuski filozof Alain Badiou morao ih je najprije razgraničiti od pseudodogađajnosti tolikih puko historijskih dešavanja. U takva dešavanja on ubraja i “mračni raspad” 1989. (vidi Alain Badiou: “Mračni raspad. O kraju državne istine”, Jan van Eyck Akademie, Maastricht i Bastard/Arkzin, Zagreb 2008.), koji svijet sada (povijesno, a kako drukčije) obilježava pod egidom 20-godišnjice pada/rušenja Berlinskog zida.

Teorijom simulakruma tako se minuciozno bavila teorija postmodernizma. A ta je teorija prošla svoj vrhunac suviše rano (ili preprilagođeno) da bi stigla odigrati iole značajniju ulogu u dekonstrukciji Velike priče “kraja komunizma”, kad se ova vrtoglavo odigrala (i) pred našim očima. Razvijena kritička aparatura, koja se već samozadovoljno iscrpila na detroniziranju Velike priče modernističkog komunizma, kao da nije imala snage primijetiti još i tako “nepostmodernu” silinu jednog nekritičkog, protumodernističkog udara. Padanje u crnu rupu protumodernosti. U drugom žargonu, koji ne zahvaća svu puninu praznine koja je i u nas, kao kontrarevolucija, bila na djelu, radi se o trenucima vremenovanja “izvan povijesnog događanja” (Milan Kangrga).

Ustvari, neki su mislili da je i antikomunizam, ta priča s velikim posljedicama po našu “kvalitetu života” sve do danas, samo zadnji trzaj repom dinosaura povijesti, prije negoli ovaj, zbog male glave i velikog tijela (sve po zakonima evolucije, navodno tako suprotstavljenima onim re-evolucionarnim), nestane u postpovijesnoj idili višestranačke liberalne demokracije. U kojoj nema mjesta za čudovišta, osim u holivudskim inscenacijama Jurassic parkova (muzeji komunizma, sada već i s dodanim antikomunističkim odjeljcima), kao zabavi za cijelu obitelj.

Politika nema državu

Da tome više nije tako to znaju i oni koji baš brišu prašinu s marksističkih knjiga, koje su čudom, u nekoj šupi, preživjele naše zadnje “oslobođenje”. Bilo da su tatine, dedine ili spašene iz neke ustanove, koja je i bez njih još uvijek živa i zdrava (možda samo preimenovana, npr. iz narodnog univerziteta u pučko učilište). Motivi za takve radnje sve su manje nostalgični, a više trezveno usmjereni prema budućnosti.

Npr. na način predgovora “postsocijalističkom” izdanju spomenutog Badiouovog eseja, gdje stoji da događaj “propasti socijalističkih režima” i nije bio događaj, pošto su oni i prije bili mrtvi. Pa da zato ova smrt, jedan fenomen koji je sam ne-događaj, nije označila poraz komunizma, već “samo” kraj državne istine. Zato ono što primjećujemo oko nas ne mora biti samo tragika lutanja od poraza do poraza (sve do konačne pobjede), već i radost što vidimo da je komunizam u svakodnevnim borbama (i) neprestano pobjedonosan, sada baš protiv državnih laži, na svim stranama.

Jer, kad mi u post-Jugoslaviji mislimo na rušenje zidova, vladajući narativ voli se sjetiti pada onoga berlinskog. I tu ima nečeg oslobađajućeg, kao što ima u svakom rušenju državne ideologije: čini se da se otvara šansa za pravi politički početak. No, onda ne slijede slike tzv. baršunaste revolucije ulice, već prijeteća pojava “događanja /drugog/ naroda”. Nitko ne kaže: dok su u Berlinu zid rušili, mi smo ih gradili (više od jednog). No, to se podrazumijeva. Ali kao “našima” nametnuto. Od početka nimalo ne uspijeva odvajanje “događanja države/ država” od “događanja politike”. A politika, ona koja je prava demokracija, a to znači dioba i spor, ta politika nema državu! Ni kao prvobitni ulog, ni kao svoje utjelovljenje.

Taj neuspjeh separacije prave politike od “državotvorstva”, na kraju vremena “istine država”, u nas se (uglavnom) nesvjesno izgovara. U stilu: morali smo braniti/stvarati državu, pa se nismo stigli baviti politikom (npr. kakva će naša zajednica baš s obzirom na komunizam biti?). No, ta navodna carte blanche, ta neograničena volja za djelovanjem (ideologija našeg državotvorstva i u svojoj tzv. liberalnoj varijanti /npr. Vlade Gotovca/ glasi: Bog je nešto zamislio na ovim prostorima), taj pred i post politički trijumf volje za državom, kao volje za moći, u trenutku kad ta moć postaje epohalno lažnom, posvuda, čini naše zajednice idealnim zarobljenicima višedesetljetnih “zatvoreničkih dilema”. U kojima bi svi htjeli rušiti zidove, ali ne mogu kad onaj drugi (etnički, ali i klasni) neće.

Da prava politika nikako nije (samo) pitanje moći, već da je njena suština emancipacija kolektiva (više no jednog), vladavina slobode u beskonačnim situacijama, od takvog smo mi “idealizma”, kao i sav “normalan svijet”, sve udaljeniji.

Tvrdokorni konsenzus

Zato živimo u umrtvljenju svake političke subjektivnosti koja hoće, bilo pod temom revolucije, bilo pod temom prava, spariti državnu prinudu s oslobađajućom univerzalnošću. U Badiouovoj slici: poput mesa smo, prekasno izvađenog iz isključenog zamrzivača. Objektivnost u politici bez mišljenja u nas se sada (i ne samo u nas) shvaća kao objektivnost zakona tržišta i financijskog kapitala, oko koje se organizira tvrdokorni konsenzus. To je ona strka u “centar” koju, i na do jučer od kapitala slobodnim područjima, danas uočavamo. No, to nije politika, kao što ni oni koji bez političkih ideja vode stranke u našem jednoumnom kapitalo-parlamentarizmu nisu više u pravom smislu političari, već puki državni upravljači, administratori. To su ljudi koje možemo, poput Slavoja Žižeka u tekstu posvećenom 20-godišnjici pada zida, nazvati klasom onih koji još vladaju, a čiji strah je u općoj krizi sve veći. Oni znaju da je jedini “kolektivni” politički akt koji si još dozvoljavaju imenovanje osoblja vlade. A to je daleko od pune demokracije.

Država vidi samo apstraktne pojedince, atomizirane individue, singletone. Ona sada proizvodi imperiju pravila, a njena politika nema nikakav samosvojni odnos s istinom, pa mora (zajedno sa svojim medijima) tavoriti u pseudodogađajnosti. U kojoj je rođena i u kojoj će i umrijeti. Samo zato se čini da otkad imamo “svoje” države revolucija nije na vidiku. No, čemu filozofija ako se bit ne skriva iza pojava?