Mesić u Vatikanu

Nedavno sam na ovim stranicama pohvalio Stipu Mesića zbog dobrih inicijativa na kraju predsjedničkog mandata i zažalio što tako nije krenuo otpočetka, a evo nije prošlo ni nekoliko tjedana i moram pisati “ispravak krivog navoda” na vlastiti tekst. Ispravak najkraće glasi ovako: Predsjedniče, prorijedite te inicijative, nisu više tako dobre, naprotiv neke su izrazito loše, a sačuvaj bože da ste tako krenuli u drugi mandat šefa države!

Da se razumijemo, inače cijenim Mesića kao pionira detuđmanizacije Hrvatske. I to toliko da sam prilično siguran da bi se bez njega puno teže u to uključili i drugi, od Račana preko Sanadera do Jadranke Kosor. I onda ispade da se predsjednik na odlasku surduknuo ne samo ispod vlastite razine, nego čak i razine te nekolicine koja mu se pridružila manje iz uvjerenja i čvrste riješenosti, a više zato što su okolnosti bile takve da se to – jednostavno moralo.

Gaf za gafom

Evo, uzmite primjer Račana. On se nasmrt bojao uhapsiti Mirka Norca, pa ga je preko bandićevskih veza nekako namolio da se sam preda, poslije čega su se našli jedna odrješita sutkinja i jedan odrješiti sudac da tome daju dostojan sudski epilog. Ali, onda ti evo Mesića da taj paklenski mukotrpan “minuli rad” Ivice Račana obezvrijedi i umalo proćerda javno iznesenim razmišljanjem da pomiluje Norca (jedinog hrvatskog generala kojem je dokazano osobno sudjelovanje u likvidacijama srpskih civila). Sva sreća da do toga najvjerojatnije neće doći, zbog svađe Norca sa svojim braniteljem Željkom Olujićem i zbog toga što drugo suđenje Norcu, za Medački džep, još nije dovedeno do zaključne točke.

Ali, time je tužna Mesićeva inicijativa postala tužna samo na drugi način. Jer, to da njemu sretne okolnosti moraju pomoći da se iskobelja iz nečega u što nije smio ni ulaziti bilo bi sasvim u redu da se radi o nekakvom lakomislenom brokeru ili lakoprstom kockaru. No, radi se o šefu države, koji bi se trebao oslanjati ne na bogove sreće nego na odgovornost. A sada čovjek više nije siguran ni da je s punom odgovornošću ovih dana napokon priznao da je pogriješio kada se postavio kao posrednik između Gotovine i Haškog suda. Inače, Mesić nerado priznaje greške, izgledalo je da se ovim priznanjem rastao od te narcisoidne poze, ali vraga. Sada joj se vratio na još nesretniji način.

Dobro, podvucimo tu crtu, jer ovo i nije tema ovog teksta. Dosad napisano neka se uzme samo kao natuknica o tome da je Mesić pred kraj mandata postao sklon greškama koje izlaze iz okvira onog što se po glavnini dosadašnjih postupaka od njega očekivalo. A onda se to nedugo poslije nastavilo i posjetom papi Benediktu XVI u Vatikanu, gdje je došao pledirati da se maknu katolička raspela (uz vjerska obilježja drugih vjerskih zajednica). To se kosi s hrvatskim Ustavom, koji propisuje da u javnim ustanovama mogu biti istaknuti samo državni simboli, zastava i grb, objasnio je rimskom pontifeksu i time – prešao dobru državničku mjeru.

Netko se pobrinuo da Mesića ponizi

Što se predsjednik Hrvatske ima obraćati za pomoć poglavaru Katoličke crkve u poštovanju hrvatskog Ustava?! Pa, nije ga ovaj ni pisao, niti je ičim pozvan da ga štiti, a tko to od njega traži praktički priznaje da je Papa u Hrvatskoj utjecajniji nego što bi smio biti. Ukratko, Mesić je usred Vatikana uspio promašiti crkvu u kojoj će se pomoliti, a to je prava šteta jer je njegova inicijativa od vanserijske važnosti. Ona je prvi ozbiljniji pokušaj da se obnove vrijednosti laičke države u Hrvatskoj, nagrižene predkoncilskim ispreplitanjem svjetovnih i crkvenih vlasti, čemu su križevi u državnim i javnim ustanovama samo simbolički utisnuta recka.

Radi se dakle o puno dubljoj ideji nego što je micanje križeva, oni su samo rep ozbiljnijeg problema i osobno bih im pristupio s puno skrupula (recimo, križ na stolu službenika koji ne radi sa strankama ne bi trebalo smatrati nikakvim nasrtajem na laičku državu). Ali, baš zato što je riječ o tako važnoj stvari, Mesić si nije smio dozvoliti dojam u javnosti da je to došao izmoliti od Pape, i to pred kraj mandata kada mu autoritet sigurno nije isti kao do prije godinu-dvije dana. Netko je to, izgleda, bolje procijenio od njega i jedva da može biti slučajno što je Papa dan prije hrvatskog predsjednika primio Marka Perkovića Thompsona.

Naravno, riječ je o grupnoj audijenciji kada Papa prima i po više tisuća vjernika, i ako Ratzinger i nije znao, iako čisto sumnjam, da je među njima i prvo grlo ustaškog “rocka”, ima, bez brige, tko jeste. Jer u ovakve audijencije se ne ide po sistemu slučajno odabranog stada, nego u ovdašnjoj Crkvi postoje ljudi zaduženi za odabir ovaca koje zaslužuju čast posjetiti prvog pastira Katoličke crkve. A onda su se isti ti zacijelo pobrinuli i da Papa iza bine primi na rukoljub odabrani uži krug u kojem je bio i Thompson, pa je ovaj, ne budi tumplek, iskoristio zgodnu priliku da katoličkom prvosvećeniku utrapi svoju najnoviju ploču.

Kako bilo, netko se očito vrlo marno pobrinuo da ponizi Stipu Mesića i omalovaži njegov posjet Vatikanu, a tu nema više šale. Koliko god toga predsjednik na odlasku uprskao, nema šanse da ga ostavimo na cjedilu s gorima od sebe, koji su u njegova dva mandata bili najkonzervativniji i najreakcionarniji u zemlji. Zato ‘ajmo ovako. Prema škrtim novinskim izvještajima, rađenim na osnovu onoga što se dalo čuti u kuloarima, Benedikt XVI nije odbio Mesićevu inicijativu, barem ne izravno i grubo, ali je to učinio izokola i u svilenim rukavicama.

Nasljednici nedostojni nasljeđa

Na Mesićevu napomenu da je on kao šef države dužan štititi hrvatski Ustav, a u njemu se neizravno zabranjuje isticanje vjerskih simbola u državnim i javnim ustanovama, Ratzinger je vjerojatno odgovorio da on poštuje taj ustav. Ali je Mesiću skrenuo pažnju, kako prenose novine, da treba voditi računa i o tradiciji. Tradiciji? To bi svakako bilo vrijedno uvažavanja da je pri tome precizirao o kojoj i kakvoj tradiciji govori, jer nije valjda svaka tradicija zaslužila isto poštovanje. Postoji u nekim našim krajevima tradicija odsijecanja teškim mačetama volovskih glava i tradicija polijevanja vode za nekim tko odlazi na put, i volio bih vidjeti onoga tko će reći da se radi o jednako dragim i simpatičnim običajima.

Što se tiče križeva, zar već nije postala dvadesetogodišnja tradicija u Hrvatskoj da se na zidovima mnogih kuća, pa i crkava, pojavljuju križevi ucrtani u uhato “u”, protiv čega ovdašnja Crkva nije nikada zucnula ni slova, a još manje imaju protiv toga novi-stari ustaše. Oni su to apsorbirali još u Drugom svjetskom ratu, kada se katoličko raspelo uparivalo s ustaškom kamom, ručnom granatom, dakle onim čime se najefikasnije moglo ubiti boga u ljudima druge vjere i uvjerenja. Sve to papa Ratzinger sigurno zna, kao što zna i za nedavnu presudu Evropskog suda u Strasbourgu o zabrani isticanja križeva u talijanskim školama (što bi se sada moglo proširiti i na velik broj članica Evropske unije).

Oboje ga stavlja u poziciju da je s više zatajne obzirnosti on morao slušati Mesića nego Mesić njega, i s te strane posjet Vatikanu odlazećeg hrvatskog predsjednika možda bi ipak nekog vraga mogao promijeniti. Evo, mogao bi reći neki Mesićev nasljednik, vi ste dovedeni u nepriliku da izbacujete križeve iz škola čak i u jednoj Italiji, a ako to i mi budemo morali učiniti, što ćete, morat ćemo. Ali, možete računati na našu odmjerenost i skrupuloznost pod uvjetom da se maknu ti vražji uhati križevi, u čemu bi vaša javna ograda i osuda mnogo značila. Evo, spremni smo za konstruktivne diplomatske razgovore o tome.

Ali sve to stoji samo pod pretpostavkom da sadašnjeg predsjednika na Pantovčaku zamijeni netko dostojan da na tome poradi barem upola ovoliko koliko Mesić (pa makar i sa svim njegovim gafovima). A takvog, žalibože, sada nema na vidiku.