Nova knjiga Dare Janeković
Prije dvije godine objavljena je vrlo vrijedna knjiga Slavka Goldsteina “1941. – godina koja se vraća”, u kojoj se na dokumentarno temeljit i uzbudljiv način prate zbivanja u banijsko-kordunskom kraju u dva rata, 1941-45. i 1991-95. Knjiga je privukla veliku pozornost jer pokazuje upravo fascinantnu podudarnost u “kemiji” mržnje koja se u tom nacionalno mješovitom kraju (Srbi, Hrvati) ispoljila u ta dva rata.
Sada je iz tiska izašla knjiga Dare Janeković “U kakvom to svijetu živimo! – Zapisi iz Zagreba”, već osma u opusu ove poznate novinarke i publicistkinje, koja je vrlo slično tematski komponirana. Pisana u formi dnevničkih zapisa, koje je autorica vodila od 2002. do najnovijih dana, knjiga je nastavak istih takvih zapisa iz razdoblja 1992-2002, ukoričenih pod naslovom “Crni as i dvije golubice”. Te dvije obimne knjige, koje zajedno imaju preko 1.450 stranica, na iscrpan način prate zbivanja kroz malne dva posljednja desetljeća, ali se vraćaju i na zbivanja u desetljećima prije toga, koja je ova silno uporna i znatiželjna novinarka uvijek htjela “opipati” izbliza.
Što se događa kada nema treće strane
Tako je kao stalna dopisnica ili reporterka obišla desetine i desetine zemalja, praktički cijeli svijet. No, u svestranosti koja je vjerojatno bez usporedbe ne samo u Hrvatskoj i Jugoslaviji nego i puno šire, živo se zanimala i za zbivanja u svojoj zemlji, tako da je trusnih 1972-75. napravila i tri vrlo poznata intervjua s Josipom Brozom Titom. Sve to ove dvije knjige čini bez ikakve sumnje monumentalnom retrospektivom jednog stoljeća pretrpanog ratovima, pri čemu Dara Janeković u dnevničke zapise iz ovog i proteklog desetljeća ubacuje, kao vještim montažerskim rezovima, i događaje iz Narodnooslobodilačke borbe.
U nju je ona stupila odmah 1941. kao petnaestogodišnja (!) djevojčica, što će obilježiti cijeli njen život, a tu je i spomenuta dodirna točka s Goldsteinovom knjigom. Ne radi se samo o tome da njih dvoje prate zbivanja u ratnim 1991-95. očima mladih sudionika rata 1941-45, iako već to ima značajnu dokumentarnu težinu. Puno je važnije što se kroz obje knjige provlači implicitna teza da je tragedija hrvatsko-srpskog rata 1991-95. u tome što u njemu nije bilo – treće strane. Tu treći stranu 1941-45. činila je, dakako, Titova oslobodilačka vojska koja je, današnjim jezikom rečeno, činila neku vrstu peace keepinga između Hrvata i Srba, sprečavajući da ustaški zločini izazovu slijepi revanšizam srpskog življa, ovaj hrvatskog i tako redom.
Ukratko, partizani su bili zaslužni za to što se Hrvati i Srbi nisu zakrvili u bjesomučnom i neobuzdanom građanskom ratu, koji ništa i nitko ne bi mogao zaustaviti, nego su jedne i druge okrenuli protiv zajedničkog neprijatelja – njemačkog okupatora i njegovih kvislinških satelita. U Goldsteinovom slučaju ta implicitna teza o bitnoj razlici između dva rata donekle je prigušena, jer on u svojoj knjizi vrlo kritički progovara i o staljinističkim zastranjivanjima komunističkih vlasti prvih godina poslije rata. I Dara Janeković u svojim dnevničkim zabilješkama iskazuje razočaranja, prvenstveno dezintegracijskim procesima koji su sve više razjedali zemlju, iako na nekim mjestima žali i što neke ideje o reformi federacije, recimo Ivana Šibla, nisu provedene.
Izvorna mladenačka uvjerenja
No, iz ove knjige, kao i one prije nje, a nadasve iz razgovora koje sam imao s autoricom, jasno se vidi da to nije nimalo pomutilo njena izvorna mladenačka uvjerenja. U njoj duh partizanke i dalje živi. Nije da ova hrabra žena u svojim već poznim godinama ne bi imala dovoljno razloga da se posveti sebi. Ali, sve da je i htjela, događaje iz posljednja dva desetljeća nije mogla mimoići, jer oni nisu mimoišli nju.
Polovicom devedesetih lude glave minirale su joj vikendicu, skromnu drvenu kuću u Ivančićima, 40-ak kilometara od Zagreba, a na samim zagrebačkim ulicama doživjela je niz vrijeđanja i pogrda. Mučna je ironija da su joj dovikivali “četnikušo”, dakle nazivali je imenom onih koje, kao i ustaše, i danas smatra svojim prvim i glavnim neprijateljima. Ipak, najviše ju je pogodila bujica nacionalizama svih boja koji su preplavili zemlje ex-Jugoslavije, i ova knjiga čita se kao eksplicitna i bezrezervna optužnica protiv Tuđmana, Miloševića, Izetbegovića, kao i elegija žrtvama Oluje, Srebrenice, Vukovara, Dubrovnika… Zato se ona doima kao herbarij svih zala koja su iznikla na tlu bivše zajedničke države, o kojima Dara Janeković progovara jezikom dubokog razočaranja i ljudske sjete.
Istodobno, autorica je toliko dokazani i pouzdani svjedok vremena da je knjiga pisana kao vrsna kronika zbivanja u posljednja dva desetljeća na tlu ex-Jugoslavije, ali i šire u svijetu. Zato je već je uvrštena i u literaturu Sveučilišta u Dubrovniku.