Novi prilozi za Leksikon YU mitologije

Sjećam se naslova jedne knjige koju sam kupio početkom ovog zadnjeg od naših ratova – bila je to knjiga psihologinje Tijane Mandić “Menjati se, a ostati isti”. Nisam je pročitao, kao ni milion drugih, ali naslov me užasno podsjeća na puležanskog glumca Igora Gala. Stariti, a ostati isti. Ostati čovjek. “Hrabar je, vješt – bit će to dobar diverzant”, kako reče Boris Dvornik-Savatonni u filmu “Most”.

Dosadilo mi je da pišem samo o “starim dobrim vremenima”, pa sam odlučio napisati koju o ljudima koji su zaslužili da budu i u “Leksikonu YU mitologije”, ali i u nekoj budućoj enciklopediji dobrih stvari (ipak ih ima) koje su isplivale nakon 1990. godine. Ovo će biti mala priča o ljudima i mostovima. Mostovi okruga balkanskih. Interesantno je to kako su neki ljudi dobivali uloge u domaćem filmu kakve zaslužuju. Tako je Igor Galo ispao vječiti “mladunac” našeg filma.

Tko gradi, a tko ruši mostove

Koliko ja znam, a bez da vrtim po silnim priručnicima koji su mi rasuti po mojim boravištima, jedna od prvih većih uloga bila mu je u filmu “Maškarada” Boštjana Hladnika (“Ples na kiši”). Kako mi je moja frendica iz razreda to objašnjavala kada me zvala prije 20-ak godina na “dejt” u zagrebačku “Kinoteku”: “Čovječeee, to ti je prvi jugoslavenski pornić, al’ onak’ soft.” Glumio je taj dobri čovjek (objasnit ću kasnije) još u komediji “Imam dvije mame i dva tate” genijalnog Kreše Golika, bajkerskom “Divlji anđeli” još živog i radno raspoloženog Fadila Hadžića, “Banoviću Strahinji” (e tu ga se ne sjećam, valjda je bio neki Sancho Pansa od Strahinje?) i još ponekom filmu. Ali one, kako se ja sjećam, najvažnije uloge (ne nužno i duljinom pojavljivanja najveće) bile su u filmovima “Most”, “Valter brani Sarajevo” i “Akcija stadion”. Simpatičan i vedar, bejbi fejsa, zgodan i hrabar (kao i danas), on je bio stvoren za uloge Bambina, Mladunca i Mališe (što su mu bili nadimci u ta tri filma). Kako su samo Šiba Krvavac i Dušan Vukotić dobro naboli!

Šta hoću da kažem? Taj je čovjek i u ovom ratu ostao isti, kao i u prošlom. O njemu se malo pisalo kod nas, ali pravi ljudi su znali šta je radio – početkom 90-ih osnovao je (sa suprugom Mirjanom) udrugu (tako se sad, “kod nas”, kaže) “Homo”. Kraj svih onih kvaziantiglobalista i lažnih socijaldemokrata koji štite papige od kaveza i pse od lanaca, prava je drskost i hrabrost bila tada u Hrvatskoj (a bogami je i sada), osnovati udruženje za spašavanje ljudi. A to su Igor i supruga mu radili. Dok je Lika bila u plamenu, samo se on usudio stajati pred kućnim pragovima još nezapaljenih kuća i svojim tijelom braniti slabe, stare i nemoćne. “Šta je, dečki? Vi biste malo palili? Samo preko mene!” Vječiti partizan, kakav je bio i u filmovima o Drugom svjetskom ratu. Mogao bih biti i ja malo drzak pa zaključiti da su Nijemci (i Božidar Alić, koji je isto imao ulogu i uniformu, s kapom i samoglasnikom, koja mu je dobro stajala i kakvu zaslužuje) u svakom od tih filmova ganjali/ubili krivog partizana.

Ovaj naš Bambino je u životu nastavio da gradi mostove, a Savatonni (Dvornik) i Tigar (Živojinović) su ih rušili. I nemoj da ih netko sada izvlači na etilizam, da se izrazim stručno, jer i Bambino voli da potegne, ali mu nije utjecalo na srce i… balls. “Vi gradite mostove, a ja ih rušim”, rekao je još tada Savatonne! Doduše, obraćao se inženjeru (Cica Perović). I Igor je inženjer, ali ljudskosti. I glume, naravno. Sreli smo se i upoznali na festivalu u Puli 2004. godine. Ostao je i fizički isti, osim pivskog stomačića. Čovjek koji je uz VBŽ-a pronio slavu borbe protiv fašizma kroz minimum trećinu svijeta plakao mi je na ramenu što je njegova zemlja ostala bez ljudi. “Samo nas je jedan autobus bio devedesetih.” Kao u Zafranovićevom filmu. Srećom, Igor nam je živ i zdrav, još se bori za čovjeka, a možda i snimi prvi hrvatsko-srpski koprodukcijski film. O tom potom.

Koliko je Kineza plakalo?

Završit ću ovaj prikaz Igorovom posvetom (možda nije on autor, ali to i nije važno): “Zemlja je svuda Zemlja i ako se po Zemlji sudi, ljudi bi svuda trebali biti Ljudi!” Forza Bambino! E questo è il fiore del partigiano – Morto per la Liberta.

I za kraj: negdje krajem devedesetih nogometaš drugoligaša iz Pule potpisao je za neki pekinški nogometni klub i umalo pao u nesvijest kada je najavljen na prvoj utakmici, jer cijeli stadion je pjevao:

Una mattina mi sono svegliato,
O bella ciao, bella ciao,
Bella ciao, ciao, ciao,
Una mattina mi sono svegliato,
E ho trovato l’invasor.
O partigiano, portami via,
O bella ciao, bella ciao,
Bella ciao, ciao, ciao,
O partigiano, portami via,
Che mi sento di morir.

Sve zbog Igora Gala. Kada se samo sjetim kako sam plakao kada ga okruže u onoj špageti vestern močvari (a tek Kinezi, koliko je njih plakalo?). A pjesma talijanskih partizana? Izašla je na singl-ploči prepjevana na kineski. Treba li da kažem da je prodana u tiražu od nekoliko stotina miliona…