Novinarstvo u ljubavnom gnijezdu

Koliko god nisko da ide, Željko Kerum ne uspijeva se spustiti na razinu svojih kroničara. Ponekad se čini da je svaka psovka koju izgovori, o njemu već napisana i objavljena. Samo što se u takvim prilozima obično izbjegava korištenje prostih riječi. Nije da splitski gradonačelnik ne zaslužuje redovne i obilne porcije novinskih niskosti, naprotiv, svaki takav pothvat može se pridodati slavnoj statistici borbe protiv političkog štetočine, ali to nije razlog da i kroničare ne izložimo sličnoj vrsti razmatranja.

Tu pak znade doći do zanimljivih otkrića: na primjer da su najagilniji nositelji “protukerumovskih” kampanja u značajnome broju slučajeva veći Kerumi od Keruma, što samo po sebi nije lako. A kako bez novina i novinskih kroničara o Kerumu ne bismo znali praktički ništa – pače, vrlo je vjerojatno da ga kao javno-političke činjenice ne bi ni bilo – vrijedi se zapitati o stvarnome sadržaju građanski uljuđene i moralno uzvišene “protukerumovštine” koja uzima sve snažniji zamah.

Kerumova arhitektura ljubavi

Jedan moj prijatelj i danas tvrdi kako je splitski gubernator zapravo fikcijski junak, osmišljen zato da bi njegovi kreatori došli u priliku prokazivati centralnu figuru malograđanskog primitivizma, a da pritom ne pljuju sebi u lice. “Zamjenski objekt prezira, čista klasika”, rekao je uz treću čašu pelinkovca. Ne bih išao tako daleko, ali priznajem da teorija, koliko god bila nategnuta, draži maštu. Evo pitanja za početak: Ako je Željko Kerum osvjedočeni razbojnik, smiju li njegovi novinski kroničari biti provalnici?

“Kerumova arhitektura ljubavi: Ovo je za moju Fani!” S tom ljupkom porukom na naslovnoj stranici “Jutarnji list” od prošle nedjelje poziva čitatelje da se suoče s “ekskluzivnim otkrićem” tih dnevnih novina, uz hvalisavo pojašnjenje da je “Jutarnji prvi u domu gradonačelnika”. Hrabri istraživači uspjeli su javnosti predočiti kako izgleda “novo ljubavno gnijezdo Željka Keruma i njegove mlađe izabranice Fani Horvat”. Na nizu fotografija, razbacanih preko dviju stranica, vide se dramatični prizori unutrašnjosti kuće u fazi renoviranja: neožbukani zidovi iz kojih vire cijevi i električni kablovi, kante s bojom i vreće cementa, neoprani alat, gvozdene skele, razbacane daske i čavli, kada zapakirana u prozirni najlon…

U članku se detaljno opisuje raspored prostorija u kući gdje bi se “ljubavnici do Božića mogli skrasiti”, precizira se vrsta i kvaliteta građevinskih materijala, te s određenim žalom konstatira kako “objekt baš i nema tendenciju postati luksuznom vilom”. Za tu je svrhu angažirana i stanovita arhitektica, čiji su stručni sudovi, izneseni po točkama, neumoljivi: vanjska stolarija je “obična” a ne “specijalna”, spavaće sobe “nisu nimalo luksuzne”, jakuzzi “i nije nešto ‘naj'”, uopće, “sve djeluje skromnije nego očekivano”. Situacija je dakle donekle razočaravajuća, ali ipak sadrži faktor iznenađenja, jer se bogataš i zakleti skorojević odlučio skućiti neprimjereno svome klasnom potencijalu.

Pornografija blagostanja

Riječ je o tipičnome uratku iz žanra što ga je onaj moj prijatelj s pelinkovcem nazvao pornografijom blagostanja. No, skriveni njegov dio ukazuje na nešto manje erotično: na poistovjećenje novinskoga priloga i kriminalnog čina. Naime, nema sumnje da je podvig podrazumijevao ilegalno snimanje i neovlašteni upad u tuđi privatni posjed, sve bez znanja i suglasnosti vlasnika. Da bi “obavili svoj posao”, novinari su morali djelovati kao provalnici. Kakva ih je nužda tjerala na takvo što?

Izvjesno moralno opravdanje još bi se moglo i navući da se radi o otkriću koje upućuje na kakvu golemu nepravdu ili marifetluk, čije je razotkrivanje “od kapitalnog interesa javnosti”, kako se to voli reći, ali ovdje je, uz svu istraživačku pedanteriju i svjesno kršenje zakona, razotkriveno “ljubavno gnijezdo Željka i Fani” u roh-bau izdanju, trivijalno poput vodovodne cijevi koja strši iz zida. Vulgarnost takvoga postupka uvelike nadilazi najsočnije Kerumove psovke, uključujući udarce šakom po Hajdukovu svetom grbu.

Ne pada mi na pamet moralizirati tim povodom, nego ću to radije prepustiti nabrušenim komentatorima “Jutarnjeg lista”. Narednih dana, kao i desetke puta do sada, oni će se podrobno zgroziti nad Kerumovim malograđanskim primitivizmom, nad njegovom razmetljivošću i barbarskom osionošću, a osobito navadom da ne poštuje uvriježene građanske obzire i zakonske norme. U svjetlu novinarske provale u njegov dom, bit će uzbudljivo pročitati (još jednu) kulturološku analizu geneze Kerumova prostaštva i društvenoga etabliranja tabloidnog polusvijeta iz pera JP, ili (još jednu) epsku moralnu propovijed s pripadajućim kletvama koju će sastaviti MJ, ili (još jednu) pronicljivu usporedbu s Berlusconijem iz autorske radionice IB… Sigurno je tek da članak pod naslovom “Kerumova arhitektura ljubavi: Ovo je za moju Fani!” nitko od njih neće komentirati.

Preobrazba novinara u provalnika

Zbog stida, ili straha od sudske tužbe, fotografije interijera “ljubavnoga gnijezda” objavljene su nepotpisane, a ne zna se ni pisac teksta, pošto je na njegovu dnu otisnuta markacija JL. JL je valjda “Jutarnji list”, cjelokupni radni pogon, tim kao takav, odgovorni kolektiv. Identitet novinara brižno je skriven, kao što se nekoć skrivao novinarski izvor. Novinar je maskirani segment obaveze medija prema javnosti. Pritom je još opremljen brojnim tehničkim vještinama, jer otvori li se portal “Jutarnjeg lista” moguće je pogledati i snimku unutrašnjosti “gnijezda”, efektni jednominutni dokument koji nas vodi od sobe do sobe, od kade do balkona, hitro kao na ratnome poprištu, kroz snopove žica i gomile šodera, uhvaćen objektivom mobitela ili kakve druge komplicirane sprave.

Divan poklon za redovitu publiku, koja je već spremna za rendgenske snimke i direktan prijenos iz utrobe negativnog idola. A već za koji dan, na prvi snažniji poticaj, odred mrkih kolumnista JL-a branit će hrvatske kulturne standarde od razuzdanog prostaka iz južne pokrajine, opaučit će iz svih raspoloživih oružja ne bi li od te pošasti sačuvali kriterije morala, poštenja, prosvjećenosti, lijepog ophođenja i građanske uljudbe, za koje se oni i njihove novine kontinuirano zalažu.

Željko Kerum je jedan od nacionalnih šampiona u kategoriji sukoba interesa, no što bi to bilo kada tvorci i glavni hranitelji malograđanskog mentaliteta izvrgavaju malograđanski mentalitet najoštrijoj kritici? Sukob interesa? Sumrak razuma? Prcanje u zdrav mozak?

Preobrazba novinara u provalnika – koji, eto, “obavlja svoj posao” – neće biti izložena sličnoj kritičkoj analizi. Možemo ga zamisliti kako u sitnim jutarnjim satima preskače ogradu posjeda, panično se osvrće u strahu od pogleda susjeda, pa se od grma do grma šulja ka betonskome zdanju ne bi li otkrio ima li u spavaćim sobama kakvih perverznih naprava, nečeg što bi konsterniralo katolički orijentiranu publiku, a budući da je potpisan s JL, lako ga je predočiti i u masovnom izdanju, kao čitav odgovorni kolektiv, pogolemu mravlju vojsku korporacijskih trudbenika koji gmižu preko gradilišta vođeni profesionalnom žudnjom da javnosti razjasne što je to Dežurni Idiot arhitektonski smislio “za svoju Fani”.

Razbojnik i pravednik u istome tijelu

Ipak, najprije će biti da je kompletan istraživački posao obavio neki od radnika s gradilišta Kerumove kuće, za honorarčić od stotinu ili dvije eura u kešu, ili čak kuna, pošto su gadna krizna vremena, pa je tako priučeni zidar ili tesar postao novinar, međutim – zašto onda komentatorima JL-a smeta što je trgovac bez škole postao gradonačelnik? To jest – ne bi li bilo pristojno najprije raščistiti sa zidarima u svojim redovima, pa tek onda s trgovcima u tuđim?

No, licemjerje je ionako postalo dio žurnalističke rutine. Postsocijalističke dnevne novine ustrojile su se kao konceptualni bastardi, gdje se ostvaruje skladan spoj visoke analitike i niskih strasti, zahtjevna kombinacija bulevarskog smeća i serioznog moralizma, koegzistencija misnoga slavlja i kurveraja, s riješenošću da se jednim izdanjem zadovolje sve društvene potrebe i afiniteti, a za tekuću proizvodnju sadržaja traže se polivalentne autorske osobnosti, na cijeni je novinar iz reda dvoglavih sisavaca, razbojnik i pravednik u istome tijelu. Postsocijalističke novine ne objedinjuju tek oprečne forme, nego suprotstavljene sadržaje koji bi – da nema živopisnih fikcijskih junaka, “zamjenskih objekata prezira” – naprosto morali proždrijeti jedni druge.

Likovi na kojima se trenira beskrupuloznost, pak, biraju se po liniji golih interesa i koruptivnih saveza. Bogati i moćni nemaju jednake šanse, ovisno o tome koliko su oglasno izdašni ili na druge načine izdavaču važni. Dan prije nego što je obavljen prodor u “ljubavno gnijezdo” na splitskim Mejama, JL je preko četiri stranice objavio intervju s Ivicom Todorićem, stanovnikom Kulmerova dvorca, vlasnikom najsnažnije hrvatske kompanije, a novinarska pitanja kretala su se u rasponu od “Kako ste postigli toliki uspjeh?”, “Kako ste postigli tako veličanstven uspjeh?” i “Kako ste postigli tako neponovljiv i veličanstven uspjeh?”, pa do “Smijem li vam na kraju poljubiti ruku?”.

Željka Keruma ne krasi ova postmoderna složenost, nego se čita kao otvorena knjiga – s više slika nego slova, doduše – te je (barem) u tome smislu oličenje čestitosti. A u disciplini širenja primitivizma i doprinosa barbarizaciji javnoga života, “Jutarnji list”, sa svom svojom kritičarskom bagažom, nešto je kao Kerum u tiskanom izdanju. Dakle utjecajniji, moćniji i zloćudniji.