Pornografija milosti

Još se nije sasvim stišalo koordinirano zgražanje ovdašnje javnosti nad postupcima švedskoga političara Carla Bildta, koji je uspio izlobirati da se Biljana Plavšić – nekadašnja predsjednica Republike Srpske, osuđena u Haagu zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, “majka genocida”, kako je ovdje najradije epski tituliraju – pomiluje nakon dvije trećine odležane zatvorske kazne, dakle čim su se za to stekli “odgovarajući uvjeti”.

Jeka skandala i dalje potmulo dobuje, a već je serviran novi povod za sličnu vrstu iritacije: hrvatski predsjednik Stjepan Mesić najavio je da će prije isteka mandata vjerojatno pomilovati osuđenog ratnog zločinca Mirka Norca. Dakako, ukoliko vladar (kada dođe vrijeme da ozbiljnije promisli čin svoga milosrđa, znači vrlo skoro) ocijeni da su se za to stekli “odgovarajući uvjeti”.

Na veliko zaprepaštenje ovog potpisnika, javne konsternacije nema na vidiku. Vijest je primljena poput izvještaja o vremenskoj prognozi, teško da će najava zimskih oborina zadobiti elemente skandala. Ako ga i bude, vjerojatno će nas zaskočiti sa zapadne strane, ili će se pak “slučaj” razmatrati u svjetlu odurne dileme tipa “kako će međunarodna administracija gledati na tu stvar”. S druge strane, “međunarodna administracija” već je ishodila puštanje iz zatvora Biljane Plavšić, pa nema razloga protiviti se istoj takvoj humanoj gesti što se planira iskazati prema Mirku Norcu. Predsjednik Mesić – mudar, star i nasmiješen – pliva u sigurnim vodama olakotnih okolnosti.

Što je nama Biljana Plavšić?

Hrvatska javnost tako će ostati prepuštena nježnome suživotu sa samom sobom: moći će u jednakoj mjeri relaksirano primiti pomilovanje Mirka Norca koliko je bila šokirana oslobađanjem Biljane Plavšić. Samo će zadnji naivci u tim različitim raspoloženjima i suprotstavljenim moralnim stajalištima prepoznati znake nesporazuma, nastranosti ili čak šizofrenije.

Jer – Biljana Plavšić nama je nešto sasvim drugo od Mirka Norca. Ne zbog toga što bi njezini zločini bili veći od Norčevih, niti bilo kakvih drugih nijansiranja, nego zato što ih tamo ima a ovdje nema. Točka. Ovisno o etničkim pripadnostima krvnika i žrtava, u kolektivnoj svijesti mijenja se predznak ispred kvalifikacije kriminalnog djela, prosto i egzaktno – ovdje minus, tamo plus. Svaki je prividni nesporazum unaprijed apsorbiran kao dio tajnoga sporazuma među lojalnim pripadnicima nacije. A na temeljima tog tajnog sporazuma i svih njegovih nesporazuma profilira se nešto kao nacionalna politika.

Ergo: akt milosti prema zločinki B.P., koji najoštrije osuđujemo, poslužit će kao savršena izlika za akt milosti prema zločincu M.N., koji najoštrije priželjkujemo. Predsjednik Mesić – mudar, star i nasmiješen – pliva u sigurnim vodama olakotnih okolnosti. Nikakvu nelagodu ne izaziva činjenica da je potpuno ista matrica bila na djelu i u slučajevima kada se nije udjeljivala milost, nego su se bez milosti ubijali civili.

U intervjuu Media servisu, upitan hoće li prije kraja mandata Norca pomilovati, Stjepan Mesić bio je neodređeno određen: “Tamo gdje postoje okolnosti da čovjek može očekivati znak milosti jer su ispunjeni neki uvjeti kojih nije bilo u vrijeme izricanja kazne, nastupa institut pomilovanja. Ako se u to bude uklopio Mirko Norac ili netko drugi, ja ću reagirati.”

Lako je pogoditi koji su to “neki uvjeti” sada “ispunjeni”: Mirko Norac – zahvaljujući strogom zatvorskom režimu – u međuvremenu se oženio i dobio dijete. Predsjednik države to je zacijelo imao u vidu i prije tri mjeseca, kada je na pitanje misli li zatočenome ratnom heroju, ali i osuđenom otmičaru Hrvoju Petraču, udijeliti “znak milosti”, odgovorio kako “obojica imaju šanse”.

Užitak u elitnim odajama

Izgleda da je nastupila sezona preobraćenja “veleizdajnika” – kakvim je Mesić počesto nazivan – koji u žurbi nastoje skinuti stare krpice, obući primjerenija odijela i prihvatiti onaj tajni nacionalni sporazum (sa svim njegovim nesporazumima). Neki se uz Ivana Aralicu potpisuju ispod apela kojim se od građana i saborskih zastupnika traži da iskažu “vjernost Hrvatskoj”, a vrhovni činovnik s Pantovčaka razmišlja o “znaku milosti” što će ga udijeliti onome koji je u ime “vjernosti Hrvatskoj” ubijao civile nepodnošljive nacionalnosti.

Bit će da u elitnim odajama užitak već traje. “Znak milosti” općenito je institut koji nudi orgazmičke efekte, jer služi potvrđivanju vladareve moći, pa stvaranje neizvjesnosti, uzimanje “vremena za promišljanje”, nalikuje odgodi ejakulacije. Pogotovo što je na repertoaru safe sex, gdje partner nije nužan: predsjednik države – mudar, star i nasmiješen – pliva u sigurnim vodama olakotnih okolnosti.

No, partner se ipak ukazuje, a i huška ga se na to da postane aktivan. “Slobodna Dalmacija” – koja je dala najveći doprinos izgradnji herojskoga lika Mirka Norca – urliče s naslovne stranice kako će njezin mitski junak morati “progutati ponos” za svoju slobodu: trebat će, naime, poslati molbu za pomilovanje. A kakav bi to bio vitez s progutanim ponosom? I kakva je to sloboda kad ti je poklanja onaj koji ti je oteo? Zar će se Nacionalni Mučenik zaista spustiti tako nisko? Hoće li zbog tričavoga privatnog komoditeta iznevjeriti povjerenje svih nas koji ne čamimo u glinskome zatvoru?

Prizor je degutantan, jasno, kao i uvijek kada se radi o pornografiji, a ovdje su svi njeni važni elementi: vladar koji se premišlja u sklopu predigre, krvnik koji se preobukao u zanosnu žrtvu, nabujali nacionalni osjećaji i tisuće voajera u montažnome gledalištu, podignutom iznad masovne grobnice. Taj mrtvi zbor, koji je temelj svega, čini zatajeni dio scene: niti ga se vidi, niti on može išta vidjeti.

Iskreno govoreći, bilo bi mnogo prirodnije da je Mirko Norac odavno na slobodi jer, kao i u slučaju svih ostalih “naših” ratnih zločinaca, tzv. društveni efekt njegova utamničenja suprotan je od onoga kakav bi se očekivao u racionalnim okolnostima. Većinsko je mišljenje da je “general a ne konobar” nepravedno smješten iza brave, da je on činio ono što je činiti trebao, a da je uloga pravne države koja ga je lišila slobode sadržana u tome da, pod nesmiljenim međunarodnim pritiskom, nanosi štetu vlastitome narodu.

 Metak u potiljak

Najavljenim aktom milosrđa Mesić bi pokušao donekle uskladiti nacionalno raspoloženje i funkcionalni učinak državnoga aparata. On bi opslužio tajni nacionalni sporazum, koji podrazumijeva da se tajnom nacionalnom diplomacijom, uz pomoć šifriranog jezika, namiruje tajna nacionalna pravda: ni jedan univerzalni humanistički princip, koliko god ga teatralno prihvatili, neće skršiti našu nacionalnu figu u džepu!

Ničega moralno problematičnog u činu pomilovanja ne bi bilo da osuđeni ratni zločinci u Hrvatskoj uživaju javni tretman adekvatan presudama koje su im izrečene. Da ih se, dakle, smatra zločincima a ne herojima. Kada nije tako, nego je obratno, “znak milosti” je institucionalna potpora ideologiji koja zagovara nekažnjeno ubijanje, dodatni argument masovnome uvjerenju kako se ratnim zločincima u nas sudi samo zato jer se mora, a ne zato što to itko želi ili osjeća potrebu za pravdom.

Tamo gdje se dokazani krvnik u javnoj predodžbi kočoperi kao žrtva – makar je osobno ispaljivao metke u potiljke – logika mimikrije zahvaća sve, naročito službeni jezik vlasti, pa i “milost” može biti samo kodni termin, cinični naziv za podršku. “Humana gesta”, udijeljena s najvišega državnog mjesta, naknadni je odušak iste logistike zla.

A da onaj mrtvi zbor nije upadljivo odsutan s prizorišta, sve bi možda bilo drugačije. Iritirana hrvatska javnost poručila bi Carlu Bildtu ono što ga spada, kao i Biljani Plavšić – da su tako prokleto naši. Pa bi onda i montažne tribine valjalo premjestiti negdje drugdje, zbog minimuma pijeteta, da nam ne budu grobovi pod guzicama.