Povodom ciklusa “antifašističkih filmova” na HTV-u

Hrvatska televizija nije mogla prirediti svoj prvi ciklus partizanskog filma, nakon gotovo dva desetljeća cenzure u tom pogledu i žanru, a da nas opet nije uvukla u gadne neugodnosti. Izražene jezikom, čisto semantički, naime, one su tako zabilježene već u nazivu ciklusa iz kojeg smo već vidjeli dva od osam nastavaka: ti su filmovi nazvani – antifašističkim. To je, inače, zadnja crta civilizacijske obrane u Hrvatskoj, taj grubo uopćeni pojam antifašizma o kojem posljednjih godina baš često slušamo. Ali, obrane uvelike domobranskog tipa, nažalost.

O tome se posljednjih dana u novinama moglo vidjeti ponešto polemičkog naboja koji svjedoči da je ovdašnja čeljad ipak svjesna podvale, inženjeringa iz prisavske radionice. Hoće se reći da je epitet partizanštine danas malo pretvrd, hard core, čak ideološki kompromitiran. Također, antifašističko naspram partizanskog dio je novokomponirane vulgate, oruđa političke korektnosti našeg doba i prostora, istog onog koji lako priznaje i čak stavlja akcent uz npr. realizaciju holokausta u konclogoru Jasenovac, budući da je činjenica pogroma Židova “probavljena” u globalnom kontekstu, e da bismo usput nekako zaturili onu težu i osjetljiviju, sad samo našu specifičnost, dakle genocid nad Srbima.

Dnevnopolitičko redizajniranje

Purističko i ziheraško forsiranje antifašizma u odnosu na ovdašnju partizaniju i potom, napose, njezino komunističko vodstvo te udarnu bornu snagu, zapravo nije ništa doli revizionistička relativizacija same antifašističke borbe. Htjelo bi se u isti pretinac tako nabiti komuniste, fatalno uprljane zločinima na kraju rata i poslije njega – to mnogi nikad ne propuštaju kazati, a Crkva jedva čeka, kao da sama nije stoljećima puštala krv narodima – i s njima prepošteni Mačekov HSS, i blaženog Alojzija Stepinca, a valjda još i Pavelićeve zabludjele ministre Vokića i Lorkovića…

Službeni nastupi predstavnika HTV-a o spomenutom su ciklusu već rekli koješta, no upada u oko prikrivanje ukupnog popisa naslova, mada ih je svega osam. Glasnogovornik javne nam televizije priznao je da bi oni sami, pa koga god to predstavljalo, “voljeli vidjeti” još i “Neretvu” (uz već prikazanu “Sutjesku” i “Most”, koji je najavljen pa odgođen zbog obljetnice pada Vukovara – kao da bi partizanski film vrijeđao uspomenu na stradanje toga grada), “Valter brani Sarajevo” i “U gori raste zelen bor”, no također i “kvalitetne inozemne naslove antifašističke tematike”. Kao da potonje ne mogu puštati kad god hoće, kao da to ionako ne čine razmjerno često, nego sad još moraju smanjivati ponižavajuće malen prostor za selekciju iz desetaka kvalitetnih domaćih partizanskih, da ih nazovemo pravim imenom, filmova.

Antun Vrdoljak, uzgred rečeno, nije bio impresioniran time što će njegov film “U gori raste zelen bor” očito biti u ciklusu – uostalom, vidjeli smo to djelo ovih godina više puta na televiziji – samo je izjavio da želi tantijeme. Čak je i taj Vrdoljakov hit iz sedamdesetih, ustvari, punokrvni partizanski film, a što golema većina “inozemnih naslova antifašističke tematike” uopće nije. Golema većina ostalih europskih zemalja, da ne idemo dalje, uopće nije imala partizane, kamoli bogat filmski žanr posvećen njima. Šteta, jer se te zemlje sigurno danas ne bi sramile takve svoje prošlosti, naprotiv.

Uglavnom, želeći saznati koji bi još od domaćih filmova mogao zavrijediti milost s Prisavlja i kako generalno izgleda tamošnja vizija uskrsnuća partizanskog žanra, bili smo slobodni potegnuti nezvanične redakcijske veze u toj instituciji, pa smo saznali, otprilike, ništa. Odnosno, po svoj prilici ni oni koji tamo odlučuju o tome nisu kanili definitivno i javno zatvoriti popis, nego žele sačuvati kalkulantsku mogućnost njegova redizajniranja prema svojemu ili ma čijem već dnevnopolitičkom osjećaju.

A to apsolutno otvara niz daljnjih, veoma interesantnih pitanja po stanje društvene, medijske, političke svijesti u Hrvatskoj. Već iza škrto odškrinutih uredničkih vrata, naime, nazire se onaj spomenuti stid, a kakvog ne bismo pripisali drugima. Ne samo zbog pribjegavanja “inozemnim naslovima antifašističke tematike”, nego i zbog djelomičnog uvida u one koji su zastupljeni iz domaće produkcije – svakako je preciznije reći to u jednini, budući da su filmska poduzeća iz nekadašnjih socijalističkih republika tako tijesno surađivala, da se moglo govoriti o “klasteru” brojnih producentskih kuća koje su se prema potrebi i datim prilikama okupljale oko proizvodnje pojedinog naslova.

U tom smislu, sarajevski filmski kritičar Ahmed Burić rekao je neki dan u “Novom listu”, povodom ovog ciklusa HTV-a: “Ne samo da tadašnja jugoslavenska kinematografija nije bila isključivo budžetska, već je Veljko Bulajić stvorio i udruženje jugoslavenskih producenata po načelu holivudskog udruživanja velikih studija.” Dakle, toliko je jak bio upravo taj žanr partizanskog filma, da je doveo do novog oblika djelovanja udruženog rada na filmu.

Nepokoreni…

Eto, znači, jedno od gore najavljenih pitanja bi bilo ono koje se zanima oko toga što se događa u glavama kreatora ciklusa koji partizanske filmove danas najavljuju kao npr. “bosansko-crnogorski” (“Sutjeska”), po ekonomskom principu, ravnajući se prema vlasničkim pravima, bez obzira što je, igrom slučaja, u tom primjeru redatelj bio iz Hrvatske. Događa im se, valjda, sukcesija… U protivnom bi bitno preciznije bilo navesti da je film – jugoslavenski.

Terminološke rogobatnosti na tome možda i završavaju (srećom, više nikome ne pada na pamet da titluje prijevode sa srpskog, pa da i tako razdvoji ondašnje drugove i suborce iz zajedničkih partizanskih jedinica), ali ostaju daljnje nejasnoće. Glavna među njima bila bi: zašto nema filmova, dakako onih kvalitetnih, koji afirmiraju ključnu vrijednost toga famoznog antifašizma na ovome konkretnom prostoru, u Hrvatskoj? Osim rečenog Vrdoljakova djela koje je, da se ne bismo lagali, sigurno izabrano po nekim dodatnim kriterijima, bez obzira na njegovu kvalitetu. Ali zašto nema, primjerice, nijednog naslova iz slavnog i ukupno veoma kvalitetnog serijala “Nepokoreni grad”?

Pod tim nazivom, da se podsjetimo, više redatelja snimilo je 13 samostalnih epizoda s radnjom u okupiranom Zagrebu, gdje se odvijala zapanjujuće burna ilegalna djelatnost, antifašistička, a “slučajno” baš pod isključivim vodstvom Komunističke partije. Što se pokušava izbjeći emitiranjem makar jednog izdanja iz tog serijala? Ukoliko se trgne nepoznat netko u međuvremenu na HTV-u, bit će nam jako milo da nas barem formalno demantiraju.

“Nepokoreni grad” govori o jednoj prešućivanoj, u novoj nam Hrvatskoj zapravo prezrenoj povijesti neprijepornog idejnog i organizacijskog centra predratnih ljevičarskih i ratnih urbano-ilegalnih aktivnosti, u ne samo hrvatskom kontekstu, nego i onom svih naroda i narodnosti Jugoslavije, a što je u ovoj priči gotovo nerazdvojivo. Pa, da kažemo nešto malo i o tome, usuprot dominantnoj ideološkoj tendenciji koja nam danas kroji kapu i na njoj znakovlje. Jer, poznata doskočica Igora Mandića da je “Zagreb svakoj vlasti rekao odlučno DA” jest izuzetno duhovita, ali ipak nije u bitnom historijski vjerodostojna, ne bez kratke dopune.

Zagreb, dakle, bio je između dva svjetska rata najveće i najrazvijenije industrijsko središte u ovom dijelu Europe, istočno od Beča i južno od Budimpešte, točnije na najširem mogućem području Balkana. Shodno tome razvijala se ovdje i klasna, radnička svijest; komunisti su kao avangarda toga društvenog sloja u Jugoslaviji svoje glavno uporište u nekim presudnim fazama toga razdoblja držali upravo u glavnom hrvatskom gradu. Premda je nepošteno danas etnički dijeliti one koji se tako nisu željeli dijeliti za života, čini se neodoljivim baciti u facu ovom današnjem Zagrebu i sljedeći podatak: proporcionalno najzastupljeniji članovi internacionalnih brigada u Španjolskom građanskom ratu bili su, zamislite, Hrvati – njih oko tisuću. Bez obzira na to što je određeni dio Hrvata stigao u pomoć republikancima iz zemalja Južne Amerike ili iz Zapadne Europe, poput npr. Belgije, gdje su bili u ekonomskoj emigraciji, ostaje fakat da je Zagreb u Jugoslaviji bio presudni centar organizacije i tranzita tih boraca na putu za Iberijski poluotok.

Drugi svjetski rat Hrvatska je dočekala s otprilike trećinom od ukupnog članstva ilegalne Komunističke partije Jugoslavije. Zagreb, pogotovo nakon masovnog odlaska onoga veličanstvenog beogradskog skojevskog, studentskog cvijeta u Narodnooslobodilačku borbu, ostao je svijetliti na mapi urbane antifašističke ilegale u svjetskim razmjerima, i to gotovo bez premca, pa se s njim moglo mjeriti malo gradova (npr. Bratislava). Jer, nije se radilo jedino o izravnoj borbi u samim brojnim oružanim akcijama, o agitpropu i raznoj logistici, nego i o držanju stalne, tehničke veze Narodnooslobodilačkog pokreta, tj. partizana i njihovog Vrhovnog štaba na terenu, sa saveznicima, prije svega s Komunističkom internacionalom. A bez komunista i te političke prošlosti današnji bi nacionalno zainteresirani državotvorci mogli lijepo zaboraviti na ustavno-pravnu osnovu za hrvatsko “samoodređenje do otcjepljenja”.

 …i pokoreni grad

Zagreb, uostalom, bio je jedini jugoslavenski grad koji je unutar Narodnooslobodilačkog pokreta imao svoj, Zagrebački korpus, jedan od ukupno 18 njih do 1944. godine. A ne treba zaboraviti da je interna “tržišna konkurencija” bila golema: u Hrvatskoj su tada ipak djelovale tri domaće vojske (ovdje treba ipak još dodati da je NOP tada imao znatnu ilegalnu pomoć među zapovjednim kadrom domobranskih jedinica). I baš je takav Zagreb, s organizacijskom tradicijom koja ubraja i legendarnu sedmoricu sekretara SKOJ-a, kao i velik broj ovdje poniklih članova prijeratnog i ratnog Centralnog komiteta i Politbiroa Komunističke partije Jugoslavije, dao spasonosnu mogućnost za antifašističku borbu i hrvatskim Srbima, kojima je od ustaša u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj prijetila opasnost potpunog uništenja.

Tako je figurirao Zagreb u, na koncu, jedinoj europskoj državi koja se od nacističkog okupatora i domaćih izdajnika oslobodila gotovo isključivo svojim, narodnim oružanim snagama, razvijanim po šumama i gorama. Globalni kontekst pritom svakako treba uvažiti, a dragocjenu sovjetsku vojnu pomoć ne smijemo zaboraviti, mada o njezinim konačnim razmjerima govori činjenica da Staljin nije mogao svoje jedinice potom i zadržati ovdje…

O tome i takvom Zagrebu pričao nam je “Nepokoreni grad”, a njega bismo se danas, je li, trebali sramiti.

Trebali bismo se sramiti partizana i onih ilegalaca poput Rajke i Zdenke Baković, da spomenemo poimence samo njih, sestre nasmrt izmrcvarene od ustaša, koje su tek nedavno ponovno dobile natrag oduzetu im ulicu, popularni Balkan prolaz u centru Zagreba, nakon dugih godina šutnje i poniženja u novoj Hrvatskoj. Trebali bismo se sramiti ako ne jedinog, onda zacijelo najintenzivnijeg i najznačajnijeg momenta kad smo predstavljali nekakvu civilizacijsku avangardu u svjetskim proporcijama, kad smo se smjeli i umjeli pokazati kao povijesni narod – narod u prvenstveno društvenom, ne etničkom smislu – onaj koji zna i hoće, i to baš onda kada ga globalni mainstream odvlači drugdje.

Preostaje samo još pitanje što nam se to dogodilo u međuvremenu, od raspada Jugoslavije do ovog alibi-ciklusa “antifašističkog” filma na HTV-u? Nije riječ o misteriji, sve je ustvari prilično jednostavno i shvatljivo. Ona spomenuta klasna svijest, naime, a na čijim temeljima je i bilo došlo do razvoja svih ostalih društveno-naprednih ovdje spomenutih procesa, doživjela je svoju propast s ratnoprofiterskom tranzicijom u prošlom desetljeću, kad je s afirmacijom etničko-nacionalnog ispod žita provučena i klasična društveno-ekonomska kontrarevolucija.

Puni smisao antifašizma također je vidljiv tek pod tim osvjetljenjem: nije to ni slučajno samo bitka protiv raznih genocidnih struja, nego umnogome akcija za uspostavu klasnog načela te javnog i socijalnog interesa kao prioriteta, u kojoj svoje potpuno značenje dobiva i ovdje nanovo probuđena misao “Jedan svijet – jedna borba”. Ali, nadati nam se da će upravo taj svijet okrenuti stvar, jer je i kontrarevolucija što nas je tako temeljito isprala, ipak svoju tako zlonamjernu i reduktivnu interpretaciju antifašizma uspostavila na planetarnoj razini.

Što se nas samih ovdje u Hrvatskoj tiče, mi ćemo biti sretni ako se utoliko budemo imali čemu priključiti, jer je teško vjerovati da ćemo u iole dogledno vrijeme – nakon ovako suicidalnog pristanka na brisanje najvrednijeg iz svoje kolektivne memorije – sami pokrenuti neki povijesno i globalno značajan film, ciklus, žanr. I sve dotad, uz rijetke i samotne pozitivne izuzetke poput onoga nedavnog na Filozofskom fakultetu, Zagreb će ostati pokoreni grad.