Preslagivanje HDZ-a, rastrojstvo SDP-a

u Hrvatskoj politika i dalje svemirski visoko kotira. I u ovako disfunkcionalnoj državi u kojoj, pa bila i sto puta pred vratima Evropske unije, jedva išta funkcionira kako treba, teško ćeš naći tako jadne i kržljave “brendove” kakvi su HDZ, SDP i druge stranke. Pa ipak, prisustvujemo paradoksu da su mediji i šira javnost doslovce opsjednuti njima, prati se svaki šušanj koji odande dođe i sve to sasvim je blizu jedne vrste sociopatogene ovisnosti.

Upravo je nevjerojatno kako

U čemu je problem? Po svemu sudeći u sasvim krivom pozicioniranju politike u društvu i društva u politici. Kada pogledaš što se sve očekuje od politike i političara – od toga da poprave lošu ekonomsku i socijalnu situaciju u zemlji (što je naravno realno) do toga da spriječe eruptivni rast obiteljskog nasilja ili pedofilije (što naprotiv nije realno) – vidi se da se njihova uloga i utjecaj debelo precjenjuju. A otud se lako kao hrastova klada pada u dvije krajnosti. S jedne strane, političare se pretvara u zemaljska božanstva, kadi im se i podilazi, u čemu prednjače mediji koji se smatraju stjegonošama liberalne ideje, što je novi paradoks jer bi oni po definiciji trebali najviše zazirati od političkih autoriteta.

Odbačena djeca HDZ-a i SDP-a

Naravno da se to ne događa tek tako, posrijedi su u pravilu ordinarni materijalni interesi pa je, recimo, ljubav koju su takvi mediji iskazivali ili još iskazuju prema Sanaderu, imala pokriće u velikim, često sasvim sumnjivim beneficijama koje su od njega dobili. Ali, što god bilo, time se po sistemu klackalice stvara podloga za raspoloženja suprotnog predznaka. Prvenstveno za silna razočaranja javnosti u te navodne anđele na zemlji i za razorne kritike političkih stranaka, koje prelaze razumnu mjeru, jer ponekad sliče na objavu rata do uništenja. Rata koji najviše odgovara raznim opsjenarima tipa Bandića, Keruma, Glavaša…, jer njima kriza političkih stranaka dođe kao dobro nađubrena podloga da se predstave kao “antipolitičari” izrasli iz naroda i spremni za taj narod, ako treba, “orati kao konji”.

Eto, to je najkraći okvir za sliku sadašnjeg stanja u dvjema najvećim hrvatskim strankama, HDZ-u i SDP-u, koje su dosad prolazile brojne krize, često i veće nego ova sadašnja. Ali, nikada se nije dogodilo da se krize tih dviju stranaka ovako poklope kako su se sada poklopile, i to se može uzeti kao vjerodostojan dokaz da su za ono kroz što upravo prolaze ipak najviše krive one same. Mediji su tu samo držali svijeću, kao što će je držati ili je upravo pale i populističkim oračima i sijačima još većih iluzija i opsjena od onih koje su te stranke širile oko sebe. Uostalom, ti orači i jesu njihova odbačena djeca, koja su svoja “antipolitička” znanja stekla iz bukvara dojučerašnjih roditelja, odakle bi drugo?!

Kako bilo, užarena fascinacija politikom se nastavlja, štoviše vjerojatno nikada nije bila veća, ali sada se to okreće protiv onih koji su tome rodilja, ili barem babica. HDZ i SDP izlaze na predstojeće predsjedničke izbore s ukupno pet kandidata (HDZ tri, SDP dva), od kojih su trojica odmah udaljeni iz stranaka zbog kršenja statutarnih pravila. To samo po sebi možda i ne bi bio bogzna kakav problem, sličnih otpadništava bilo je i prije, konačno dvomandatni šef države Stipe Mesić upravo je tako počeo svoj uspon u hrvatski državni vrh. Ali, ovaj put postoji dovoljno signala da je to dio jedne mnogo ozbiljnije i dublje šeme, koja u najmanju ruku govori o krizi identiteta dvije najveće stranke, a možda i nečem još gorem po njih.

 Težak poraz Milanovića

Zašto kriza identiteta? Pa, dovoljno je pogledati čime su te krize izazvane da se vidi o čemu je riječ. U HDZ-u kriza je buknula odlaskom Sanadera, nekada hvaljenog reformatora, koji je izveo stranku i zemlju iz najmračnijih političkih fiksacija tuđmanizma. Ali ih je onda praktički vratio toleriranjem, a po svemu sudeći i sponzoriranjem, tako guste mreže korupcije da se to jednostavno više nije moglo podnijeti (što se simbolički potvrdilo kada se u aferi Podravka pojavilo čak i ime jednog Miroslava Kutle). Donedavni premijer i šef HDZ-a naprosto je morao dati ostavku, ili su ga “ostavkali”, nije toliko bitno.

Ni u SDP-u nije mnogo drukčije. Kriza je ondje planula kada je predsjedničke ambicije pokazao Milan Bandić, koji po korupcijskim repovima sliči na zagrebačku repliku Sanadera. Ali se po jednome bitno razlikuje i za toliko je opasniji po političko zdravlje zemlje. On se, naime, nije preplašeno povukao sa scene, naprotiv htio bi okomito napredovati do samog državnog vrha, a kako se radi o neokrunjenom caru populističkog dodvoravanja nezreloj svjetini, te ambicije imaju itekako temelja. Imaju ih između ostalog i zato što Zoran Milanović nikada nije imao snage s njim raskrstiti zbog korupcije, nego ga je čekao na okuci stranačke discipline. A to su sasvim različite stvari. Na kraju je Bandić čak ispao žrtva koju i neistomišljenici u vrhu HDZ-a uzimaju u zaštitu pred razgoropađenim Milanovićem, što je vjetar u leđa koji će mu samo olakšati uspinjanje na Pantovčak.

Ovo je težak poraz Milanovića, čiji problem nisu samo tanki živci, nego još više to što je baš on odličan primjer one loše fascinacije politikom kojom smo započeli ove retke. Za njega je, naime, politika izazov samo kao nešto toliko besadržajno da čak ni sadašnju antikorupcijsku kampanju Jadranke Kosor ne shvaća ozbiljno. Kako netko već reče, on to doživljava samo kao dio međufrakcijskih borbi u HDZ-u, a to je grozna, jedva pojmljiva greška ovog političara koji je na najboljem putu da iznevjeri sve nade koje je u početku probudio. Jer, ono što sada radi Jadranka Kosor nije nikakvo političko manevriranje u praznom prostoru, toliko drago Milanoviću, nego žena zbilja siječe repove korupcije gdje god može i koliko može.

Sivonjići promašuju gol

A to što time istodobno toliko sužava prostor za Sanaderov najavljeni povratak da za to dobiva podršku s tako različitih adresa kao što su Hannes Swoboda i lička ultraška korjenika Darko Milinović, može šefu SDP-a poslužiti samo kao pouka kako je on trebao raščistiti s Bandićem.

I tu je bitna razlike između krize kroz koju prolaze HDZ i SDP. Dok potresi koji drmaju HDZ-om mogu u krajnjoj liniji završiti korisnim preslagivanjem, otprilike po matrici desanaderizacije detuđmanizatora, sa SDP-om su stvari puno ozbiljnije. Ovdje potresi ne idu linijom kontroliranog rekomponiranja, nego mogu završiti rastrojstvom, što je potpuno nova situacija za ovu standardno stabilnu stranku.

Kako se moglo dogoditi da dvije toliko slične stvari – odlazak Bandića i odlazak Sanadera – izazovu toliko različite posljedice u dvjema strankama? I kako se, dođavola, moglo dogoditi da veće koristi od raščišćavanja s korupcijom izvuče stranka koja je kriva za najveći dio te korupcije od stranke koja je u to neusporedivo manje umočena? Zar to nije isto kao promašiti s pola metra prazan gol? Naravno da jeste, i gore je od toga, a za to se zbilja treba roditi. Ali eto, SDP je postao rodilište i takvih nesposobnjakovića koji misle da se mogu mjesecima i godinama čerupati, jer će im vlast ionako pasti u krilo, samo zato što su birači zadivljeni njihovom pravičnošću i moralnošću. E, to više neće ići. Jest da se tako moglo dosad vegetirati pa i napredovati na političkoj sceni, zahvaljujući lakovjernim biračima i njihovoj opčinjenosti politikom i političarima. Ali u trenutku kada i članovi Vlade, čak i njen potpredsjednik, moraju otići zbog korupcije, a drugi čekaju i da budu sudski gonjeni, svi koji to nezainteresirano i pospano gledaju sa strane gube. Ili u najboljem slučaju završavaju u istom bubnju s Bandićem i sličnim obećankovićima i muljatorima. A takve oni jedu za doručak.