Razgovor u katedrali

Tek se razdanjuje dok gospođa Jadranka Kosor, zabivši bradu u uzdignutu kragnu kaputa, praćena šefom osiguranja koji joj pridržava klobuk kišobrana tik iznad tjemena, grabi prema stražnjim vratima zagrebačke prvostolnice. Niz Kaptol se otužno slijevaju žućkasti potoci. U ispovjedaonicu ulazi gotovo nečujno, sigurna da je nitko nije vidio. Vonj jeftine muške kolonjske vode. Kroz guste drvene rešetke nazire konturu svećenikova lica. Čuje lagano nakašljavanje. Nagađa boju njegovih očiju. Duboko udahne i izdahne, hrabreći se. Tijelo više ne podrhtava, spremna je olakšati dušu.

– Griješila sam, oče – kaže tako da zvuči odlučno.

– Griješili ste bludno? – blago uzvraća bariton s druge strane drvenih rešetki.

– Ne, nažalost, možda malo… Ali moj grijeh je prije svega politički.

– Znači, ozbiljnija je stvar. Kažite.

– Moguće je da sam zbog svoje političke ambicije počinila nešto… nešto… ne znam kako bih vam rekla… to i ne mogu izreći nigdje drugdje nego ovdje…

– Slobodno govorite, gospođo. Niste ni u Saboru ni na pregovorima, nego na ispovijedi. Ovo ostaje među nama.

– Moguće je da sam počinila nacionalnu izdaju! Eto, uspjela sam to prevaliti preko usta. Iako mi nije bila namjera, oče, ni na kraj pameti. Moguće je da su me taština i politička ambicija dovele do nečega tako strašnog, do izdaje nacionalnih interesa.

Ispovijed

– To je ovo za što vas optužuje komisija Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije?

– Tako je, vidim da ste dobro informirani. A tu je još i pismo ove grupe hrvatskih intelektualaca.

– Pustite intelektualce, gospođo. To vam je sve buranija.

– Kako to mislite?

– Pa kada se okupi jedno takvo šaroliko društvo, od Ivana Aralice i Milana Vukovića do Zvonka Makovića i Slobodana Šnajdera, i to zato da bi apelirali na “vjernost Hrvatskoj”, onda je sve to sumnjiva roba, od a do š. Oni deklariraju “vjernost Hrvatskoj” zato da bi utvrdili svoje nove identitete. Vjerujte, ja kao ispovjednik najbolje znam koliko je “vjernost” precijenjena vrlina. Ništa vrijedno opće pozornosti, a bogme ni privatne ispovijedi.

– A pismo biskupske komisije?

– E, to je već ozbiljan dokument. Kvalitetno sročen. Tamo vas zaista, doduše drugim riječima, ali vrlo energično, optužuju za nacionalnu izdaju.

– Eto vidite. A nije mi to bila namjera, kunem se. Ja sam taj sporazum sa Slovencima potpisala zbog niskih pragmatičnih pobuda. Duboko u sebi se kajem. Svjesna sam svoga grijeha. Bila sam slaba i sebična. Molim vas da mi odredite pokoru, oče, i date mi odrješenje.

– Čekajte malo, gospođo. Ja uopće ne mislim da ste išta zgriješili. A Svevišnji je, bojim se, ovom prilikom prisiljen misliti mojom glavom, he-he.

– Ne mislite? Ali tako stoji u dokumentu vaše komisije.

– To nije moja komisija, da se razumijemo, nego komesarijat Katoličke crkve za tzv. svjetovna pitanja, a ja sam samo skromni ispovjednik… Evo kako ja na to gledam, gospođo: ako s jedne strane imamo predsjednicu Vlade, i to Vlade koja je slovila kao nacionalistička, a s druge strane vrh Crkve koji je optužuje za izdaju nacionalnih svetinja, nije li to odlična pretpostavka za neko bolje sutra? Zašto bismo taj napredak smatrali ičijim grijehom?

– O čemu vi govorite?

– Govorim o nacionalizmu, naravno. Činjenica da se Crkva tako agresivno umiješala u pokušaj rješavanja slovensko-hrvatskoga graničnog spora, i čak optužila političku vlast za izdaju, samo potvrđuje tezu da se nacionalizam ne upražnjava kao puka ideologija, nego kao svjetovna religija. Sada je prigoda da se on vrati prirodnijemu staništu, u okvir institucije koja se i formalno bavi zadovoljavanjem religijskih potreba građana. Neka se crkve petljaju s religijama, a partije s politikama, je li tako?

– Ja vas ništa ne razumijem, velečasni. A to da bi nacionalizam bio religija zaista čujem prvi put.

Katarza

– Rekoh da se upražnjava kao religija, i to svjetovnoga tipa. U to nema sumnje. Ako bolje pogledate, kompletan mitološki repertoar svakog nacionalizma zapravo je preuzet iz židovsko-kršćanskih svetih spisa. Uvijek je tu neki izabrani narod, uvijek je tu neka obećana zemlja, odnosno sveto tlo, uvijek je tu kontingent zlokobnih neprijatelja i, dakako, mesijanizam, stalna žudnja za vođom koji obećava izbavljenje. Sve je to tako prokleto dosadno. Bogu hvala, vi ste svoje mesijanske izglede u dobroj mjeri prokockali.

– Zbog čega? Zato jer sam žena?!

– Ne samo zbog toga, mada to nije beznačajan faktor. Nego ponajprije zato jer ste oskvrnuli kult svetoga tla.

– To mi nije bila namjera, već sam vam rekla. A nije ni sigurno da će Hrvatska biti teritorijalno zakinuta, to je tek mala mogućnost. Ja se zbog te mogućnosti unaprijed duboko kajem, zato sam i došla ovdje.

– Ali nemate se zašto kajati, gospođo! Svi znaju da su bilo kakvi teritorijalni ustupci i prenemaganja najobičnija pizdarija, da oprostite. Sam teritorij, kao materijalna činjenica, u ovom slučaju nije vrijedan spomena. Ali kao mitska predodžba od goleme je važnosti. Pratite me?

– Jedva…

– Vaš grijeh nije u tome što ste nanijeli eventualnu štetu državi, jer je ona u svakom slučaju mizerna − i država i šteta − nego u tome što ste pogazili religiozne zavjete, kanonska mjesta nacionalne vjeroispovijesti. Iz perspektive vladajućeg nacionalizma, ponijeli ste se kao okorjela nevjernica. A najslađe je što ste vi na vlasti, pa ta vrsta izdaje ima ljekovita svojstva i, što se mene tiče, ne spada u grijeh.

– Istinu govoreći, pokojni Ivica Račan tu je bio mnogo gori. Ne zaboravite da je on u sporazumu s Drnovšekom, koji je srećom propao, već bio ustupio hrvatsko more Slovencima. Ja im ga nisam ustupila. Ja sam samo ostavila mogućnost da im to ustupi netko drugi, neka međunarodna komisija. A možda im ga ni oni neće ustupiti, to zasad ne možemo znati.

– Uz dužno poštovanje, pokojni Račan bio je izdajnik slabašnog formata. Neodlučan, mlitav, nikakav. Imao je taj feler što je figurirao kao izdajnik još od osamostaljenja Hrvatske, pa nikog nije mogao naročito iznenaditi. A u kratkom periodu dok je bio na vlasti više se udvarao Crkvi i nacionalistima nego što je bio vjeran svojem izdajničkom poslanju. Ali vi, draga gospođo, vi ste ogroman potencijal!

– Molim?!

Ikona

– Vi biste mogli postati veleizdajnička ikona! Naprosto imate sve potrebne predispozicije. Do jučer su vam bila puna usta Hrvatske, predano ste raznosili suze ratne patetike, kad god biste progovorili slušatelji su bili zasipani salvama nacionalnog romantizma, u svakom trenutku ste branili domovinske vrijednosti s krunicom u desnici, uvijek ste bili spremni uprijeti prstom u izdajnike hrvatstva, uključujući i pokojnoga Račana, a sada − veličanstveno! − nastupate kao Račan s pedigreom: bez krzmanja stavljate nacionalne svetinje na kocku međunarodne arbitraže! Toliko da vas je napala i Crkva koju ste uvijek vjerno slijedili. To ja zovem uzornom katarzom!

– Velečasni, vi ste meni krajnje čudni! Zaista nisam očekivala ovakav razgovor na ovome mjestu. Ne osjećam se za to spremnom. Zbunjena sam, a i čekaju me neki važni sastanci. Došla sam pošteno priznati svoj grijeh, izraziti kajanje, očekujući od vas odrješenje. I ništa drugo.

– Ali zašto? Čemu kajanje, gospođo? Stvari se odvijaju vrlo dobro. Evo sada su i slovenski biskupi javno napali ove hrvatske. Sutra će hrvatski biskupi još žešće odgovoriti slovenskima. Pa to su odlične vijesti. To su prvi znaci ozdravljenja.

– Što tu ima zdravo, zaboga?!

– Dolazi do zdravog razgraničenja, i to bez međunarodne arbitraže. Političari se bave svojim poslom, mirno i neopterećeno, a crkve se bave širenjem nacionalizma, što je i prirodno, jer se nacionalizam, kao što sam vam maloprije objasnio, konzumira kao religija. Već smo se umorili od toga da političari pronose religiju i nastupaju kao svećenici. Mnogo je lakše trpjeti svećenike koji nastupaju kao političari i prozivaju premijerku za veleizdaju.

– Joj, meni je zbog toga užasno žao…

– Opet ona sa svojim kenjkanjem. Pokušajte razumjeti, gospođo: to što se dogodio frontalni sukob između vaše partije i Katoličke crkve politički je važnije od bilo kakvog ishoda pregovora sa Slovencima. Ja se toplo nadam da je to tek početak. Ako bi se zbio kakav ozbiljan raskol između Crkve i HDZ-a − nešto radikalno i nepomirljivo − bio bi to najsolidniji zalog mogućega puta ka političkoj normalnosti. Opasnost je, naravno, da ćete se vi i vaša stranka pokolebati, te potpasti pod još snažniji utjecaj religijskih tutora. Već je dosta loše što mi cendrate na ispovijedi kao neka šiparica i silite me da vas odriješim grijeha.

 Južina

– Što to znači? Da me nećete odriješiti grijeha?

– Hoću, ako priznate da niste zgriješili.

– Ali to je potpuno besmisleno!

– Ne, to je jedino smisleno.

– To je potpuno besmisleno, velečasni! I znate što − danima sam se pripremala za ovaj susret. Skupljala sam hrabrost. Teže mi je bilo doći ovdje nego naći se s Pahorom. Ali smogla sam snage i otvorila vam dušu. I sada mi vi hladno govorite kako nacionalna izdaja nije grijeh! Kako mi takvo što možete reći?! Meni, koja sam prije svega Hrvatica i katolkinja!

– Gledajte, gospođo, vaša je stranka dosad prokazala stotine i stotine nacionalnih izdajnika. Vašom je zaslugom nacionalna izdaja postala najodurnija floskula i izlika za političku eliminaciju. Zajedno s klerom, čitavu ste scenu podijelili na pravovjernike i izdajnike. A sve zato što ste od ljudi tražili da budu lažni vjernici Hrvatske, umjesto da ih pridobivate svojim političkim idejama. I onda vas je opaučila Crkva kada ste se usudili skrenuti s toga puta. Sada je prilika da s time jednom zauvijek raskinete. Prilika je i da rehabilitirate lažno optužene. Sasvim konkretno: vođa HDZ-a koji se jasno deklarira kao nacionalni izdajnik, i ne smatra to nikakvim grijehom, to je po meni fenomenalna platforma za izgradnju politički zdravog društva!

– Vi niste normalni! Što vi od mene hoćete, čovječe?!

– Hoću vas ohrabriti da ustrajete na politici izdaje. Ovaj je narod dugo vapio za nacionalnim izdajnikom koji će ga povesti u bolje sutra. Moglo bi se reći da je u ovome trenutku nacionalna izdaja prvorazredan nacionalni interes. A patronat nad hrvatstvom ostavite Crkvi, pa će ga ona njegovati na misama, umjesto da nam mise držite vi. Ljudi ionako nedjeljom idu u trgovačke centre.

– Ne mogu vjerovati da od vas slušam takve stvari! I to usred katedrale! Ne mogu vjerovati! Vi ste… vi ste… Jeste li vi na nekim drogama, velečasni? Jeste li pili neki alkohol?

– Što sam popio, tri-četiri pelinkovca…

– Četiri pelinkovca! A tek je svanulo! Pa vi ste, oče, pijani! Zato ste se natrackali s onoliko kolonjske vode. Da se kamuflirate.

– Dajte, molim vas, što su četiri pelinkovca za ovolikog popa…

– Kako vas nije stid! Kako vas nije stid takvi se pojavljivati na ovome svetom mjestu!

– Što to meni fali na ovom svetom mjestu?

– Pijani ste, velečasni! Usred katedrale! Još prije sam primijetila da vam se zapliće jezik. A i stalno se češkate po glavi.

– A ne, to je od južine. Kad je jako jugo, znate, grozno me svrbe roščići.