Sindikalni odgovor na krizu u Sloveniji

Uostalom, to je kratka skica povijesne ambivalentnosti dosega sindikalizma u građanskom društvu uopće. Revolucionarni je prigovor uvijek glasio da sindikati stabiliziraju kapitalizam i, poput drugih nevladinih organizacija danas, nište mogući spontanitet otpora radničke klase. No, prije načelnog prigovora valja uočiti puno zanimljivih detalja i povijesnih inovacija koje se pojavljuju kao sindikalni odgovor na krizu.

Nagrađivanje prema radu

Ono što je u Hrvatskoj SSSH kao najjača sindikalna središnjica, u Sloveniji je u još većoj mjeri Zveza svobodnih sindikatov Slovenije (ZSSS), na čijem je čelu karizmatični Dušan Semolič. Nakon što su dva puta organizirali demonstracije na nivou države, u novembru 2005. i 2007. (spremaju se i za ovaj novembar!), po masovnosti neusporedivo veće od sličnih događaja u drugim postjugoslavenskim zemljama, sindikati su u Sloveniji jači no u zemljama Zapadne Evrope. Slovenija je i zbog toga donedavno bila rijedak primjer u biti antitranzicijske postsocijalističke zemlje, koja ne sluša “mudro vodstvo” MMF-a, WTO-a, Svjetske banke i sličnih institucija. Poučno je primijetiti da je neoliberalna ofenziva, najviše u obliku pokušanog juriša na privatizaciju socijalnih službi, uslijedila tek nakon integriranja u NATO i EU, a­­­­­ kriza je samo zaoštrava.

Mjere koje predlažu slovenski sindikati primjer su političke participacije radništva, ne isključivo u upravljanju na nivou poduzeća, već u ukupnom društvenom životu, shvaćenom na način jednog tipa (re)distributivne pravde. Prije dvije godine stavljen je ponovno u opticaj samoupravni institut “nagrađivanja prema radu”, ne u smislu odnosa individualnih plaća radnika i njihove norme, već u puno bitnijem smislu granske produktivnosti. To znači da bi nadnice trebale slijediti stupanj postignute produktivnosti pojedinih privrednih grana u državi. Sindikati su zaslužni što nije prošao prijedlog radikalne reforme mirovinskog sistema, u kojem bi postojanje tri stupa i plaćanje dodatnog socijalnog osiguranja bilo samo uvod u potpunu privatizaciju te životne sfere (Friedmanov model).

Puno artikuliranije negoli u nas, sindikati su u Sloveniji dali svoje viđenje privredne krize. Semolič govori o krizi ideologije konkurentnosti, gdje se uspjeh poduzeća na tržištu želi bazirati samo na povećanoj marljivosti i eksploataciji radnika. To naziva krizom menadžerske ideologije te konstatira sve veće gubljenje legitimiteta privatnog vlasništva, utemeljenog na lošem upravljanju poduzećima. Krizu vlada mora iskoristiti za strukturne promjene koje će popraviti život većine, a ne da i dalje ustrajava na olakšicama kapitalu. Bogati, koji svoje bogatstvo duguju pojačanoj eksploataciji radnika, moraju plaćati državi više ne bi li tako “poravnali račune” s društvom koje ih tolerira (za velike plaće predlaže se dizanje poreza sa 41 na 50 posto). Potrebna je dakle progresivna porezna stopa i novi propisani omjer između najviših i najnižih plaća u državi, koji može biti najviše 1:10.

Socijalizacija profita

U Sloveniji su vlasnici kapitala snizili svoja očekivanja za profitom. No, sindikat je ofenzivan: želi preusmjeriti veći dio profita u radničke plaće, da se dalje smanjuju pritisci dioničara za dividendama. Uostalom, ako su neka poduzeća došla do ruba opstanka, zar ne bi mogla razmišljati da je u interesu sviju godinu-dvije odustati od svakog profita?

Sad kad su u sve strane u tzv. socijalnom partnerstvu slabe, treba postići novi društveni ugovor po kojem bi se uvelo obavezno sudjelovanje radnika u profitu! To zakon samo dopušta, što znači da nema svjesne spoznaje da je profit rezultat rada i radnika. Više nije samorazumljivo, kaže Semolič, da profit ide samo vlasnicima poduzeća, jer da radnici imaju plaću. Priča da će takve mjere smanjiti konkurentnost privrede, da će menadžeri otići u inozemstvo itd. priča je za malu djecu. Većina menadžera već se “dokazala” sposobnošću da se bore za svoje prevelike plaće i potpunom socijalnom neosjetljivošću. Ako takvi i odu, nije šteta.

Općenito, nedostaje nam ideja kako razvijati društvo. Za sindikat je premalo ako sve završi zahtjevom za apstraktnom solidarnošću. Potrebna je konkretna platforma koja mobilizira ljude. No, o ponovnoj socijalističkoj transformaciji razmišljaju samo rijetki pojedinci i grupe.