Studenti su avangardni politički subjekt

S obzirom na dominantan odnos hrvatskih medija prema blokadi Filozofskog fakulteta proljetos, možda bi za početak ovog razgovora i ove blokade – odnosno nastavka one iste – bilo najumjesnije da se ne oslanjamo na dnevne izvještaje o studentskim aktivnostima u tom kontekstu, nego da vas zamolimo da nas iz prve ruke obavijestite o tome; dakle, što se novoga događa? I koliko je u tome onoga starog, otprije pola godine?

– Pa prije svega, kao netko tko je također dio medija, a koji ih detaljno i prati, moram reći da je vaša sugestija potpuno na mjestu. Ukoliko se želimo informirati o pravom stanju stvari, najbolje je pratiti medijske izjave samih studenata. Jer, kao što smo mogli vidjeti prije točno pola godine, mediji su nerijetko služili kao organ državnog aparata, pa je tako bilo normalno da tadašnji ministar obrazovanja obilazi redakcije dnevnih novina, a da ne govorimo o uvaženim kolumnistima koji su kreirali sliku javnog mnijenja po klasičnom principu denuncijacije – “tamo, na Filozofskom, je zapravo leglo komunista, pankera i neradnika”. Danas situacija nije naročito bolja, jer upravo su mediji ti koji uvelike kreiraju stav prema studentskom pokretu. Ali unatoč tom prevladavajućem diskursu, s obzirom na prijašnju blokadu ipak postoje neke novosti koje možda ne dolaze toliko do izražaja. Naravno, metoda je ostala ista, ali je kontekst u bitnome promijenjen. Ne samo da je diljem Europe na ovaj ili onaj način u ovom trenu blokirano sedamdesetak fakulteta, već recentni val protesta dolazi u vrijeme donošenja proračuna i prijedloga novog Zakona o obrazovanju, te je bilo logično da će studenti upravo sada reagirati, a ne kada bude prekasno.

Vrijeme za mišljenje i vrijeme za djelovanje

Dosta se proteklih tjedana i mjeseci govorilo o specifičnim iskušenjima ponavljanja tj. nastavljanja studentske akcije na FF-u u Zagrebu, kao pothvatu koji je navodno u načelu znatno teže ostvariti drugi put, i zbog razloga vezanih uza samu tu instituciju i zbog onih koji se tiču ostalih fakulteta u Hrvatskoj, a koje bi studenti također mogli blokirati. Također, državna politika usvojila je sa svoje strane nove oblike zastupanja iste one stare politike prema studentima… Možete li usporediti te dvije situacije, ako ih barem formalno odvojimo?

– Moram priznati da sam i sam ispočetka bio skeptičan spram ponavljanja metode tj. blokade. Međutim, kao što se pokazalo na prvom plenumu na kojem je ponovno izglasana blokada, stvar je zapravo vrlo jednostavna: blokada se treba shvatiti kao prva točka, odnosno kao preduvjet da se eventualno promijeni ili nadogradi metoda. Neki su studenti isticali potrebu javnih protesta ili blokiranja prometnica, ne shvaćajući da prije toga treba doći do blokade gdje će se uopće stvoriti platforma za moguće daljnje korake. Ili kao što se jedan od njih metaforički izrazio, najprije treba stisnuti “stop” i na tren zaustaviti ludu bolonjsku mašineriju kako bi se uopće oslobodilo vrijeme za kritičko promišljanje, koje je nerijetko onemogućeno upravo tom reformom obrazovanja. Ako pak gledamo generalno stanje i ovu blokadu želimo usporediti s onom prije, prvo očekivano pitanje će dakako biti: Kako upravo u vrijeme recesije možete tražiti proračunsko izdvajanje za besplatno obrazovanje? No, ako bolje promislimo, odgovor bi trebao biti – upravo zato! Poanta je u tome da upravo s obzirom na krah svjetskog ekonomskog sustava valja upozoriti na loše posljedice neoliberalnih reformi, od obrazovanja do zdravstva. Paradoksalno je da se u Hrvatskoj razvija obrazovni sustav po uzoru na američki model gdje obrazovanje postaje samo još jedno od osvojenih područja tržišta, dok se u toj istoj Americi – recimo u Kaliforniji gdje su školarine upravo povećane za 32 posto – studenti i profesori bune upravo protiv tog sustava. Drugim riječima, paradoksalno je da se uvodi neoliberalna reforma obrazovanja, kada se pokazalo da neoliberalni ekonomski sustav nije održiv, odnosno da je na korist samo određenoj manjini – primjerice bankama u koje su upumpana javna sredstva.

Čini li vam se da je tzv. šira javnost shvatila ukupni studentski cilj, koji nije tek oslobađanje od plaćanja školarine, nego integralna politička borba za sprečavanje komercijalizacije obrazovanja i, gotovo pa neodvojivo, borba za socijalna prava u cijelosti, protiv opće komercijalizacije javnog sektora, protiv uzurpiranja društvenog interesa u privatne svrhe itd.? Po kojim momentima se ravnate procjenjujući aktualne društvene odnose u tom svjetlu?

– Šira javnost je itekako senzibilizirana, no čini mi se da se, nažalost, još uvijek ne uviđa cijela, kompleksna situacija – studentsku borbu valja shvatiti upravo u kontekstu neoliberalnih reformi koje se ne odnose isključivo na obrazovanje. Nakon raspada Jugoslavije ušli smo u period tranzicije u kojem je nekadašnje društveno vlasništvo otišlo u privatne ruke, nerijetko po principu organizirane pljačke. Nakon što je većina tvornica već privatizirana, sada je red došao na brodogradilišta, a kao što vidimo iduća etapa “strukturalnog prilagođavanja” Kapitalu je obrazovanje, a potom zdravstvo, zapravo sve što je nekada bilo javno i dostupno svima, bez obzira na imovinsko stanje. Radi se o nestanku klasičnog koncepta solidarnosti, što su već istakli neki autori poput Stipe Ćurkovića i Viktora Ivančića. Ukratko, ono što je nekada bilo javno sada postaje privatno, a kada postane privatno onda nestaje i solidarnost koja se danas, doduše, lažno prodaje pod sintagmom “društvene odgovornosti”, koja nije ništa drugo nego još jedno sredstvo postizanja većeg profita.

Mediji u službi Kapitala

Jako značajni impulsi mogli su se osjetiti posljednjih mjeseci u djelovanju pojedinih radničkih sredina koje prolaze kroz ultimativnu egzistencijalnu krizu: oni kao da su reagirali na studentski poticaj, ako nije pretjerano tako pojednostavljivati uzročno-posljedični niz. Neki od njih pokazali su zanimanje za konkretne forme organiziranja koje su upravo studenti reanimirali u ovoj društveno-političkoj zajednici, a teško je ne primijetiti da se za krajnji cilj studentske inicijative nadaje zapravo baš takav efekt po ukupno društvo?

– Zapravo bismo mogli ustvrditi i obrnuto: anticipaciju studentske metode imali smo već u slučaju TDZ-a, kada su radnici nekoliko mjeseci blokirali tvornicu usred Zagreba i uspostavili radničku kontrolu kako nad samom zgradom i nad proizvodnom infrastrukturom. Nažalost, tada je izostala šira potpora i od “ljevice” i od “desnice”: za prve su radnici bili previše desno (slušali su Thompsona i pozivali se na Domovinski rat), a za druge previše lijevo (pozivali su se na blasfemični koncept “samoupravljanja”). Poanta je u tome da se nakon 90-ih izgubio pojam radnika, pa čak i za akademsku ili teorijsku zajednicu, koja se njime ponekad i bavi, taj čovjek postaje čista apstrakcija. I tu su studenti iznova napravili važan korak. Dovoljno je sjetiti se seljačkih prosvjeda na ljeto, kada su nezadovoljni seljaci traktorima blokirali Vukovarsku ulicu. Neka šira potpora, i “ljevice” i “desnice”, opet je izostala, ali se pojavio novi politički subjekt koji je neovisno o tim predznacima uvidio značaj njihovih zahtjeva, kao i nužnost da građanska neposlušnost konačno postane legitimna forma za ostvarivanje nečijih prava. Nakon tog ljetnog perioda, radnici iz tvornica kojima prijeti propadanje doista su se javili studentima i pokazali veliki interes za samoorganizaciju u vidu plenuma. Sada je još uvijek rano govoriti hoće li do toga doista doći, no ukoliko takvu mogućnost imamo u vidu onda je i jasno zašto vladajuće strukture – uz svu pomoć koju mogu dobiti od medija koji više nisu ni “lijevo” ni “desno” već u službi Kapitala – čine sve kako bi spriječile plenume i pod svaku cijenu ih prikazale kao nelegitimno djelovanje. Jer ukoliko se dopusti i sama ideja da je plenum opravdano sredstvo borbe, pa se taj plenum prenese na polje radničke organizacije, onda ne samo da postoji opasnost da će se time zaobići sindikati koji u većini slučajeva također služe partikularnim interesima, već postoji i opasnost od radničkog pokreta koji bi uz studentski pokret mogao u pitanje dovesti same temelje neoliberalnog “svijeta života”.

Bauk plenuma kruži Europom

Upada u oko činjenica da npr. plenum, kao forma kojom se na velika vrata u ovo društvo nanovo uvode vrijednosti poput izravne demokracije, biva široko doživljavan kao otkriće. Doduše veoma upečatljivo, budući da ono strukturno određuje odnose na danas neuobičajen način, pa izostanak vertikalno hijerarhiziranog vodstva, recimo, izaziva pravi šok. Ali zapanjujući je i dojam da u zemlji koja je prije nepuna dva desetljeća bila uređena po mjeri samoupravnog socijalizma, već i ta memorija djeluje danas poput jednog od najstarijih arheoloških slojeva; valjda uvelike zbog onodobnog iznevjeravanja suštine stvari. Kako vi to objašnjavate? I uočavate li ikakvo uporište za očekivanje da već sutra s ovim sada neće biti sve na isti način ponovljeno?

– Ako pitate neće li i plenum već za nekoliko godina biti zaboravljen, onda moram reći da sam poprilično siguran da neće. Naime, već sada je stvoren relevantan politički subjekt koji ne samo da je unaprijed odbacio stranačko djelovanje i sve ono što ono povlači za sobom (oportunizam, nepotizam, karijerizam itd.), već svoj angažman ne shvaća u uskim okvirima borbe za besplatno obrazovanje. Da je “bauk plenuma” doista nadišao ne samo te okvire, već i uski hrvatski kontekst, svjedoči potpora koju je studentski pokret dobio od vodećih svjetskih intelektualaca poput Noama Chomskog, Judith Butler, Slavoja Žižeka i drugih. Neki članovi plenuma uskoro sudjeluju i na velikoj međunarodnoj konferenciji Historical Materialism u Londonu, gdje će predavati uz bok teorijskih autoriteta kao što su Fredric Jameson ili Wendy Brown. A ako ćemo biti iskreni, nije se još od Praxisa dogodilo da neki naši filozofi postanu relevantni sudionici međunarodnih intelektualnih debata, a onda ne čudi što i mnogi profesori zaziru od studentskog pokreta koji je već sada pokazao koliko su neki od njih naprosto inferiorni kada se radi o tim stvarima.

Vrijeme između dvije blokade bilo je na neki način obilježeno vijestima o studentskim akcijama širom svijeta. Hrvatski studenti bili su u tom smislu čak neke vrste avangarda, što ovdje izuzetno rijetko doživljavamo, u ma kojem kontekstu. U ovdašnjoj javnosti, kao i drugdje umnogome uređenoj medijskom reprezentacijom, to je često tumačeno kao sezonska moda za mlade, koju kao takvu možemo u određenoj mjeri tolerirati. Što mislite o tome?

– Složio bih se s time da se hrvatski studenti mogu shvatiti i kao neka vrsta avangarde. Naravno, protesti protiv komercijalizacije visokog obrazovanja postojali su i prije, međutim upravo su hrvatski studenti naglasili princip neposredne demokracije. I premda se fakulteti blokiraju i u drugim zemljama, u Austriji primjerice nema sličnog principa organizacije, a prema nekim svjedocima fakultet prije sliči na skvot (gdje se gledaju filmovi, besplatno pije itd.), nego na plenum hrvatskog tipa. Ovo nikako nije sezonska moda za mlade, a ono što već sada možemo reći jest da se u samo pola godine rodio i organizirao važan politički subjekt koji će i ubuduće biti aktivan, ne samo na polju obrazovanja, nego općenito po pitanjima neoliberalnih reformi koje nas tek čekaju. Da se doista radi o relevantnom političkom subjektu mogli smo vidjeti po površnom argumentu da su studenti zapravo u službi neke stranke ili političke opcije, pa se prije pola godine isticalo da nije slučajno kako protesti dolaze upravo pred lokalne izbore, kao što se sada ističe da nije slučajno da dolaze pred predsjedničke izbore. Problem sa studentima, i zato mediji zapravo ne znaju što bi s njima, upravo je u tomu da ne pripadaju nijednoj stranci i da vjerojatno ni u jednom predsjedničkom kandidatu ne vide “svog” kandidata, već su otvorili jedno sasvim novo političko polje koje nije ograničeno sitnim interesima i težnjom da se održi status quo.