Tko nikako ne bi smio postati predsjednik

Tko bi trebao biti novi hrvatski predsjednik? Na to pitanje nije sasvim lako odgovoriti, ali evo nekoliko prijedloga na temu tko on nikako ne bi smio biti.

Dakle, građanke i građani, dame i gospodo, drugarice i drugovi, po našem mišljenju obavezno bi trebalo zaobići sve kandidate sa sljedećim karakterističnim devijacijama. Prvo, hrvatski predsjednički kandidat koji živi kao Benjamin Button – lik iz proze Scotta Fitzgeralda koji se rađa kao starac, a umire kao beba – nije podoban postati predsjednikom, jer ako nas tako vara i zavodi onim što se vidi, kako li će tek onda varati s onim što se ne vidi? Ako nas dramatično obmanjuje photoshopom, šminkom ili botoksom, ukratko ekstremnim makeoverom putem kojega na plakatima i u spotovima postaje sve mlađi, što li je onda tek spreman učiniti kada skine sve maske?

Kandidati koji ne razlikuju kondom od kondominija otpadaju već u predigri, kao i oni koji su u stanju satima raspravljati o terminima tipa džankšn; oni koji misle da Republika Irska ima kraljicu; oni koji nikad ne lažu nego samo povremeno izgovaraju neistine jer je tako pristojnije. Nadalje, hrvatskim predsjednikom nikako ni bi smio postati čovjek koji smatra da je baš sada, kada je Domovina opet ugrožena, kucnuo čas da joj svoj krepki um i svoje vitalno tijelo stavi na raspolaganje i sve to predstavlja kao žrtvu jer bi Domovina inače načisto propala. A on to, dakako, radi uz golema osobna odricanja. Jer on bi služio, ne bi vladao. On dakle laže. On nije altruist, nego alturist.

Spuštene gaće

Onaj koji je posljednjih 20 godina bio na vlasti, a sada se kao vlaška mlada čudi što nas je to zateklo i kudi krivi model koji smo gurali, misli da se u glasanje razumijemo kao Mara u krivi. Ne model.

Svaki koji u kontekstu svoga mandata spomene pojam Švicarska, a momentalno se ne zakune kako ni u ludilu neće obećavati da će Hrvatska pod njim postati kopija te države, morao bi odmah proglasiti bankrot predsjedničkih ambicija. Nadalje, svaki kandidat koji nosi gaćice s vrpcom “Calvin Klein” koja na upadljivo vidljivom mjestu viri iznad hlača, ne smije postati šef hrvatske države; isto tako ni kandidat koji obitava u guslarskoj pjesmi ne bi trebao obitavati na Pantovčaku – to je premala nadmorska visina. Njih treba torpedirati u svemir.

Onaj koji tvrdi da je “Slavonija žitnica srednje Europe” i da treba “spojiti plavu i zelenu brazdu”, zabrazdio je do te mjere da mu je Pantovčak krajnje nepotreban pa i štetan – on bi nam priredio film trave i užasa.

Onaj koji propagira seoski turizam 50 godina nakon njegova otkrića, nije za lentu i žezlo, kao ni onaj koji se kune da smo bili “Europa i prije Europe”, ali opet ni onaj koji nosi cipele “špic papak” nije podoban za najvišu dužnost. Nitko od onih koji bi Domovini “vraćali ponos” ne bi smio doći u priliku da to doista pokuša učiniti jer takvi su nas ovdje i doveli; isto tako oni koji bi Domovini “vratili izgubljeno dostojanstvo”, bolje da se suzdrže od takvih namjera. Zadnji put čuli smo Sanadera kako na Pelješcu grmi da je “Pelješki most, dame i gospodo, pitanje nacionalnog ponosa”, a onda samo saznali da je nekolicina baraba tamo budzašto pokupovala sve do zadnjeg hektara kako bi, kada most o našem trošku bude izgrađen, sve prodala krajnje skupo.

Oni koji ne žele u Europu “spuštenih gaća” zacijelo bi nas do Europe doveli s gaćama na štapu, našima dakako. Zato im, naravno, nije mjesto gore. Nego dolje.

Oni koji koriste superlative, pa tako i oni koji vjeruju da će Hrvatska pod njihovim žezlom postati zemlja najvećeg znanja u Europi; naša je sugestija neka se odmah sami povuku. Oni koji o sebi govore u trećem licu nalazeći za to sijaset opravdanja, argumenata i teza, nikako nisu podobni za odlazak na Pantovčak, ali se mogu prošetati na testiranje kod, kako bi vrckavo sugerirao predsjednik Mesić, “urologa”.

Sve za Domovinu

Predsjednički kandidati koji smatraju da se sve razlike između Hrvata i Srba naziru već iz toga što Srbi kažu “spavao sam kao zaklan” dok Hrvati kažu “spavao sam kao beba”, nisu sposobni za dužnost. Kandidati koji bi sutra za Domovinu dali sve što treba, uključujući i svoj život, mole se da to pokušaju demonstrirati već danas; u protivnom smatrat ćemo da su spremni dati naš život.

Oni koji imaju skrivene recepte za sve naše društvene probleme, ali ih neće otkriti da ih konkurencija ne pokrade, neka ih iskoriste za osobni probitak. Oni koji su se vratili iz inozemstva jer su voljeli Domovinu toliko da su joj odlučili pomoći, neka se sjete instituta povratne karte. Oni koji misle da ako imate državni problem morate izabrati njih za predsjednika – čime doduše niste riješili problem, ali bar imate predsjednika – najbolje da sami odu.

Za hrvatskog predsjednika, nadalje, nikako ne bi smio biti izabran čovjek koji postavlja samo jedan uvjet: “Ne pitajte me za prvi milijun.” Takvo se pitanje podrazumijeva, a odgovor na nj mora biti detaljan i potkrijepljen valjanim papirima, obavezno sa žigovima čija je vjerodostojnost upitna sve dok nadležna tijela meritorno ne potvrde njihovu originalnost; dopuštamo mogućnost da ne pitamo za zadnji milijun ako ima čiste papire kako je do njega došao.