Veseli jahači apokalipse

Nedavno smo na ovim stranicama opširnije pisali o pravoj propagandnoj kampanji izdanja EPH, čiji je otvoreni cilj bio pokazati naciji, sve samim pačićima ove jutarnje škole, sljedeće. Da je Hrvatska zemlja dobro plaćenih neradnika i štetočinskih javnih/državnih poduzeća, pa je rješenje za nju jasno kao dan i, što je najvažnije, nadohvat ruke. Neradnicima treba srezati plaće dok ne dođu pameti, a spomenuta poduzeća privatizirati, točnije prodati strancima, i evo nas odmah na konju, čak na krilatom Pegazu koji nas učas može vinuti do olimpijskih visina. Uz ove tekstove išlo je, kako i priliči, puno fotografija, od kojih je jedna bila izrazito glupa. Dvojica radnika sjede na klupi u tvorničkom krugu i čitaju novine, dakle dangube uz tekstove ove vrste, iako su lukavi EPH-ovi prosvjetitelji time vjerojatno htjeli postići nešto drugo. Poslati poruku radnicima koja bi glasila otprilike ovako: jest da ste ljenčine i niškoristi, ali ako čitate naše novine i upijate što vam velimo, pola vam se prašta. Ostalima, koji ne čitaju, stigla je ovih dana s olimpijskih visina staklenog nebodera u Koranskoj još jedna stroga, upozoravajuća poslanica Pavićevih mudrosera.

EPH-ova promidžbena menadžerija

“Jutarnji list” objavio je pod masnim naslovom “Nacija pesimista” prezentaciju Gallupovog istraživanja, prema kojemu Hrvati žive najbolje u regiji (ne računajući Slovence). Ali badava ti, kukumavči “Jutarnji”, baš oni u najcrnjim bojama gledaju na stanje u svojoj zemlji. Svoj životni standard smatraju mizernim, za svoju kupovnu moć drže da je na izdisaju, tvrde da imaju već problema i s plaćanjem režija, a smjer kojim vlasti vode zemlju doživljavaju u visokom postotku (84) lošim. Dakle, skoro pa očajnim, nikakvim.

I ovdje je ugrađen jedan opsjenarski trik. Kada pogledaš izložene tabele, vidiš da zapravo nema bitne razlike između građana u ex-yu regiji, kojoj je dodana i Albanija. Svugdje ćeš naići na manje-više isto čemerno raspoloženje i iste jadikovke, a ispitanici iz Hrvatske odskaču samo po ovom posljednjem. Izrazito su kritični prema Vladi i političkoj klasi u cjelini, smatraju ih očito toliko nesposobnima i korumpiranima da imaju dojam da zemlju vode ne u ekonomsko, socijalno i moralno ozdravljenje, nego malne sve obratno od toga.

Ali EPH-ova promidžbena menadžerija ipak je vrisnula do neba, jasno je i zašto. Nije njoj do nikakvog otvaranja frontova prema gornjogradskim vlastodršcima, s njima oni žive u više nego skladnom konkubinatu, jedino što bi htjela je da se uvaže ove njihove opservacije o lijenom i lezilebovićkom radništvu i činovništvu. Zato s njihove strane nema prigovora ni na ono što gledamo u ovoj predsjedničkoj kampanji, a gledamo i slušamo istupe koji se, vidi vraga, savršeno uklapaju u ovo Gallupovo istraživanje.

Početak kampanje i pojavljivanje deset od dvanaest predsjedničkih kandidata u specijalnoj HRT-ovoj emisiji pokazali su, naime, nešto upravo budalasto bizarno. To je da pretendenti na Pantovčak gledaju na opće stanje u Hrvatskoj s toliko crnog pesimizma da te hvata jeza s prvim kapima predsmrtnog znoja, jer taj pesimizam čak je za koplje veći od onog koji su u Gallupovoj anketi pokazali obični građani. Da stvar bude grotesknija, u tome prednjače oni koji su dosad bili najtješnje ugrađeni, upravo implantirani, u izvršnu vlast, te se i sami hvalili da su treća, četvrta, peta ili ne znam koja kota u državnoj hijerarhiji.

 Shrvani moćnici

Pa ćeš tako lijepo čuti da o “dubokoj ekonomskoj, duhovnoj i moralnoj krizi Hrvatske” najviše uzdišu, i to baš onako poštenski, poput betežnih baba, jedan Dragan Primorac ili Milan Bandić. I to bi, ajde, čovjek nekako probavio kada bi ti kao kugom shrvani kandidati govorili biračima da se iz te teške, preteške situacije može izaći samo isto tako teškim trudom i odricanjem svih, od vrha do dna društvene statusne ljestvice. Ali ni govora! Za njih je izlaz tu, nadohvat ruke, potrebno je samo zaokružiti na listi njihovo ime i hop – već smo vani. Iz tunela ravno u arkadijsko svjetlo sretne i prosperitetne Hrvatske.

Naravno, da bi pred birače mogli baciti to biserje (margaritas), predsjednički aspiranti moraju silno napuhati svoje buduće nadležnosti, ulazeći debelo u djelokrug Vlade Jadranke Kosor. Pa i više od toga. Nadan Vidošević sebe vidi kao cement (ostalo mu valjda iz vremena kada je drmao i mutio po “Dalmacijacemenu”) koji će povezati zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Damir Kajin bi pohapsio pola predsjedničkih kandidata, kao da se kandidira za šefa hunte, a ne šefa države. Ivo Josipović uveo bi novi pravedniji porezni sistem, kao da bi htio na mjesto Ivana Šukera, a ne Stipe Mesića (slično, samo s obratnim idejama o poreznoj politici, vrijedi za Andriju Hebranga)…

U cijelom tom cirkusu nabildanih mužjaka koji izmamljuju uzdahe publike svojim nauljenim bicepsima, jedina je Vesna Pusić uspjela shvatiti što bi joj bio posao na Pantovčaku. To ne znači da bi baš ona bila idealna nova predsjednica, od toga je samu sebe udaljila sumnjivim stavovima o besplatnom školstvu i još više reduciranom vizijom ljudskih sloboda, iz koje je amputirala socijalnu ravnopravnost. Ali, žena barem zna o čemu će se za mjesec dana glasati i ne podvaljuje biračima populističke dude-varalice, kao ostali kandidati.

Najbolji momak u svemiru

Oni redom sliče na nasmiješene jahače apokalipse koji Hrvatsku opisuju kao dno pakla, ali biračima daju najčvršće jamstvo da će im najkasnije do proljeća otvoriti vrata raja. Bilo mi je zato toplo oko srca kada se među te vlastohlepne opsjenare progurao velikokladuški huncut Slobodan Midžić, koji kao da je predvidio pojavu ovih mlatimudana i još na prošlim predsjedničkim izborima pojavio se sa sloganom “Najbolji momak u svemiru”. Nažalost, birači nisu u njemu prepoznali izbavitelja, pa je sada samo formalno istakao svoju kandidaturu, uz objašnjenje da njegova SFRJ nema diplomatske odnose s Hrvatskom, pa on zapravo pretendira na mjesto predsjednika Evropske unije. I tako je i ova prilika propuštena

Šteta. Midžić, kojeg sam imao priliku upoznati jer je svojedobno navraćao u “Feralovo” dopisništvo u Zagrebu, bio bi odličan začin kampanje da je u nju ušao. Riječ je o zabavnom, pomalo ćaknutom obješenjaku i spadalu koji, razumije se, ne bi imao što tražiti u sređenom političkom okolišu. Ali kada imaš ovoliko političara i predsjedničkih kandidata koji ne rade ništa drugo nego, da prostiš, zajebavaju birače, kao čaša dobrog vina dođe netko tko zajebava njih. Zapravo bi čovjek popio i više tih čaša kada vidi to tužno društvo pretendenata na Pantovčak, koji sliče na trabakule pretrpane teretom najrazličitije vrste, pa ih još bura otrgne sa svojih ideoloških tržišta. I onda dobiješ Josipovića i Kajina, dvojicu najlijevijih kandidata, koji o slovensko-hrvatskoj arbitraži zauzimaju navlas iste stavove kao dvojica najdesnijih – Miroslav Tuđman i Josip Jurčević.

Ta šaka smušenjaka, između kojih bi onog najboljeg pametnije bilo birati sistemom duge i kratke šibice nego skupim izborima, definitivno neće dati dosljednog nasljednika Mesiću. Jest da je i on znao brljati, što je narcisoidno nijekao sve donedavno. Ali, to što je imao jasan i čvrst stav prema Tuđmanu i tuđmanovskim recidivistima (smijenjeni generali), prema antifašizmu i Crkvi, čini ga superiornim golemoj većini ovih sada, sve kada bi ih čovjek uzeo i zajedno.