Vijesti

Donacijama Srba iz Hrvatske obnovit će se crkva u Kućancima

Na komemorativnom skupu za nedavno preminulog patrijarha Srpske pravoslavne crkve Pavla, održanom 18. novembra u njegovim rodnim Kućancima kod Donjeg Miholjca, govorili su predstavnici srpske zajednice u Hrvatskoj. Potpredsjednik Vlade Slobodan Uzelac izjavio je da je smrt patrijarha Pavla veliki gubitak za sve ljude dobre volje u svijetu, ne samo za Srbe. Istaknuo je da se svaka Pavlova riječ “daleko čula i kod vjernika i kod političara”, iako ponekad nedovoljno koliko bi to njihovo značenje zasluživalo. Predsjednik SDSS-a Vojislav Stanimirović rekao je da srpska zajednica u Hrvatskoj želi da crkva u Kućancima postane spomen-dom, dok je predsjednik SNV-a Milorad Pupovac najavio da će se donacijama Srba iz Hrvatske obnoviti hram Sv. Petra i Pavla u tom mjestu. Rekao je kako je Pavle bio čovjek koji je okupljao druge ljude i “svojom im duhovnošću davao prostor da i različiti svejedno budu zajedno”. Opelo za patrijarha Pavla u njegovom rodnom mjestu održao je protojerej stavrofor Anđelko Sailović na ruševinama crkve koja je minirana u decembru 1991. godine. 

Povodom smrti patrijarha u ambasadi Srbije u Zagrebu 17. i 18. novembra bila je otvorena knjiga žalosti u koju se upisalo preko 50 javnih ličnosti, članova diplomatskog kora i predstavnika Katoličke crkve, među njima delegacija Hrvatske biskupske konferencije na čelu s nadbiskupom Marinom Srakićem, u ime Vlade ministar Božo Biškupić, predsjednik SNV-a Milorad Pupovac, predsjednik SDF-a Veljko Džakula i direktor uprave za jugoistočnu Evropu u ministarstvu spoljnih poslova Davor Vidiš. Od većeg broja ambasadora, u knjigu žalosti prvi se upisao papski nuncij Mario Roberto Cassari.

Milorad Pupovac je u ime SNV-a poslao Svetom arhijerejskom sinodu Srpske pravoslavne crkve telegram saučešća povodom smrti patrijarha Pavla. U njemu stoji: “U vrijeme kad se ljudskost i istinska duhovnost teško probijaju kroz površni sjaj i nečovječnost, napustio nas je Njegova Svetost patrijarh Pavle, duhovnik kakvih se rijetko nalazi i u sretnijim vremenima. U doba nesreća i strepnji, u najtežim vremenima u novijoj povijesti srpskog naroda, patrijarh Pavle pronosio je svjetlost vjere i nadanja u pravednost, mudro opominjući svoje duhovne sljedbenike, ali i sve Srbe kako su ljubav i ljudskost neprocjenjivo dobro. Dobro nad svim dobrima. Među svim nasljednicima Sv. Save patrijarh će Pavle ostati upamćen po svojoj skromnosti, smjernosti, materijalnom siromaštvu i beskompromisnoj brizi da svoju Crkvu, sve njene vjernike sačuva od velikih izazova, često ostajući gotovo usamljen u tim nastojanjima. Mi Srbi iz Hrvatske gubimo njegovim tihim odlaskom uzor velikog duhovnog oca.

Gojko Stojčević krenuo je kao dječak iz Kućanaca kraj Donjeg Miholjca na put od gotovo cijelog stoljeća, ostavljajući svuda dio svoje blagosti, topline i istinske svetosti. Od crkve u njegovom selu samo je zvonik preživio sumanuti akt agresije, i danas stoji uspravno, kao da svjedoči kakva je veličina odatle potekla. U nasljeđe nam ostaje obaveza da ta crkva ponovo dobije krov za nove naraštaje vjernika, kao što svima u srpskom narodu i SPC-u ostaje trajna obaveza čuvanja duha kojega nam je zavještio Njegova Svetost Pavle.”

P. A. i N. J.

Suđenje Bobanovoj paradržavi

Na 16. obljetnicu rušenja Starog mosta u Mostaru od strane HVO-a, na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu nastavljeno je zajedničko suđenje Jadranku Prliću, predsjedniku vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću.

Prema optužnici, Hrvatska zajednica Herceg-Bosna proglasila je 18. novembra 1991. svoje postojanje kao političke i teritorijalne cjeline na teritoriji BiH, dok se u augustu 1993. proglasila Hrvatskom Republikom Herceg-Bosnom. Mate Boban je bio predsjednik Herceg-Bosne od njenog začetka do februara 1994. Akcijama koje su poduzeli 8. aprila 1992. i 15. maja 1992, razni čelnici Herceg-Bosne, uključujući i Bobana, osnovali su Hrvatsko vijeće obrane (HVO) kao vrhovno izvršno, upravno i obrambeno tijelo Herceg-Bosne. U optužnici se navodi da je više osoba pokrenulo i sudjelovalo u udruženom zločinačkom poduhvatu političkog i vojnog podjarmljivanja, trajnog uklanjanja i etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorije BiH za koje se tvrdilo da pripadaju Herceg-Bosni, te pripajanja tih teritorija “velikoj Hrvatskoj”.

Kao svjedok obrane Milivoja Petkovića, bivšeg načelnika Glavnog stožera HVO-a, svjedočio je brigadni general Ivan Beneta, pomoćnik glavnog inspektora obrane za vojni sektor RH, koji je kao dobrovoljac HV-a osim u Zadru, Splitu i Dubrovniku sudjelovao i u borbama u BiH. Sa 4. gardijskom brigadom HV-a on je u julu 1992. sudjelovao u oslobađanju Stoca od snaga JNA, a godinu kasnije, u sklopu operacije “Jug”, borio se u dolini Neretve na strani HVO-a protiv Armije BiH. Beneta je naveo da je Hrvatska vojska, kako bi “obranila Hrvatsku”, na teritorij BiH ulazila najviše do 25 kilometara u dubinu, te kako Hrvatska u to vrijeme nije imala drugog načina da se obrani nego slanjem svoje vojske na teritorij BiH i time zaustavi JNA da ne zauzme sve do poteza Virovitica-Karlovac-Karlobag.

Tokom unakrsnog ispitivanja Beneta je tužitelju objašnjavao da se nije radilo o nikakvoj operaciji, nego o Sektoru jug. No, nakon predočenja dokumenta koji svjedoči o napadu HVO-a južno od Mostara, kojim je opisan “kraj operacije Jug”, svjedok je ipak potvrdio da se radilo o kratkoj i neuspješnoj operaciji “Jug”. Na kraju je sudac, na temelju predočenog dokumenta kojim je optuženi Petković izvještavao o operaciji “Jug” tadašnji vrh RH, upitao svjedoka da li je Petković Srbe i Muslimane postavio kao neprijatelje i da li je ta situacija zahtijevala od HVO-a zauzimanje nekih područja. Beneta je odgovorio: “Postojale su dvije opasnosti. Postojala je ugroženost od Srba, koji su željeli prodrijeti u dolinu Neretve, a pojavljivala se i nova od Muslimana.”

Iz Haaga: Mirna Jasić

Ne prolazi ni razvodnjeni Statut Vojvodine

Opet ništa od Statuta Vojvodine, srpske pokrajine koja od 2002. vodi borbu za rješavanje svog statusa. Taman nakon što se ustanovilo da će 16. studenoga napokon na dnevni red Skupštine Srbije doći najnoviji prijedlog Statuta, zaključeno je da ima tehničkih grešaka zbog kojih je taj prijedlog skinut s dnevnog reda. Naime, u jednom dijelu predloženog teksta Novi Sad se definira kao “glavni grad pokrajine Vojvodine”, a u drugom dijelu istog teksta kao “administrativno središte”.

“Tko se jednom opeče i šibice se boji”, riječi su Bojana Kostreša, zamjenika predsjednika Lige socijaldemokrata Vojvodine i nekadašnjeg predsjednika Skupštine Vojvodine. Ta stranka, koja je ostala usamljena u svom “autonomaštvu”, gotovo jedina podsjeća na činjenicu da je autonomija Vojvodine uništena čuvenom “jogurt revolucijom” 1989. godine. Tad su iz vojvođanske vlasti odstranjeni svi koji su se zalagali za Ustav iz 1974, a na njihovo mjesto dovedeni provjereni Miloševićevi kadrovi. To se stanje održalo sve do 2002. kad je Skupština Srbije, na prijedlog Vlade tadašnjeg premijera Đinđića, donijela tzv. omnibus zakon, kojim su neke nadležnosti iz centrale države prenijete na pokrajinu.

Novi Sad “administrativni centar”?

Nakon što je 2006. usvojen novi Ustav Srbije, po kojem pokrajina više ne može imati ustav već statut kao najviši akt, počeli su pregovori oko novog prijedloga Statuta Vojvodine, o kojem se najprije izjašnjavala Skupština Vojvodine. Posljednji prijedlog Statuta u najkraćem kaže ovo: da je Vojvodina neotuđivi dio teritorija Srbije i da se referendum nikada ne može ticati statusa ili teritorija Vojvodine u odnosu na državu Srbiju. Novi Sad je administrativni centar Autonomne pokrajine Vojvodine i sjedište pokrajinskih organa. AP Vojvodina ima vlasništvo samo nad onim javnim poduzećima na njenom teritoriju čiji je osnivač. Vojvodina ne zadržava poreze ostvarene na svom teritoriju. No ranije je već dogovoreno, po omnibus zakonu, da joj pripada sedam posto od poreza koje su inkasirali, nakon što su porezi uplaćeni u državnu kasu. Izvršno vijeće Vojvodine nema status vlade. Vojvodina – kao i grad Beograd ili bilo koja druga evropska regija – može zaključivati samo međuregionalne sporazume, a ne ugovore ili međudržavne sporazume. Skupština Vojvodine ne može donositi zakone, nego samo pokrajinske propise i odluke kojima regulira određena zakonom propisana pitanja iz svoje nadležnosti.

Sve to naišlo je na otpor nekih političkih snaga u Vojvodini, kako LSV-a Nenada Čanka tako i nekih manjinskih stranaka, prvenstveno mađarskih. Koplja su se lomila i oko postojanja Vojvođanske akademije nauka (VANU) koja je osnovana u jesen 1979, da bi 1990, nakon što je Milošević donio novi Ustav Srbije, bila poništena. Danas na braniku autonomije Vojvodine, oštrije no što predviđa centralistički prijedlog najnovijeg Statuta Vojvodine, stoje samo još poneki vojvođansko-srpsko-mađarski političari i spomenuti Čanak. On se nedavno sastao s premijerom Cvetkovićem, koji je ustvrdio da su prihvaćene primjedbe Čanka i istomišljenika, poput onih da će Novi Sad i dalje biti glavni grad a ne administrativno središte Vojvodine, te da će Vojvodina moći sklapati međunarodne ugovore i imati svoje predstavništvo u Bruxellesu. Razvoj događaja – skidanje Statuta s dnevnog reda Skupštine Srbije – kaže da to ipak nije sasvim sigurno.

Privid autonomije

Nenad Čanak u razgovoru za “Novosti” kaže da su predloženim Statutom Vojvodini ostavljene tek dvije nadležnosti od onih koje bi joj izvorno trebale pripadati. Pokrajina može delegirati jednog člana upravnog odbora u poduzeće koje je izvorno nastalo u Vojvodini (poput Naftne industrije Srbije), ali on nema pravo glasa, te može iznijeti svoje mišljenje o nekom pitanju statusa koje se Vojvodine tiče.

– Nikad nisam čuo od nekog srpskog nacionaliste da kaže, kad govori o promijenjenom etničkom sastavu stanovništva na Kosovu i albanskoj supremaciji, nešto o tome da se u posljednjih 20 godina – a riječ je o više od 60 godina – i u Vojvodini promijenio etnički sastav. Kao što su Srbi odlazili s Kosova, tako je 90-ih godina prošlog vijeka Miloševićev režim natjerao oko 60 hiljada Hrvata da napuste Vojvodinu – uspoređuje Nenad Čanak, dodajući da vlasti u Beogradu ne priznaju “administrativne granice” Kosova, ali bi rado mijenjale administrativne granice Vojvodine kad god netko ima takve ideje.

Prilično marginalizirani Vojislav Koštunica, predsjednik Demokratske stranke Srbije, ovih dana pak daje intervjue u kojima najavljuje da će u Subotici i ostalim vojvođanskim gradovima organizirati proteste, kojima će izraziti svoje protivljenje “neustavnom i separatističkom” Statutu Vojvodine. Kako god bilo, ako Statut napokon stigne na dnevni red Skupštine Srbije, jer taman je proglašena epidemija svinjske gripe, a uskoro će praznici, krsne slave, Božići i Nove godine, usvajanje tog dokumenta moglo bi ponovno biti odloženo za bolja vremena. Bez obzira i na to što u Demokratskoj stranci Borisa Tadića, jedinoj relevantnoj koja se u ovom slučaju pita, o svemu postoji potpuna suglasnost. Da se Vojvodini, naime, da privid autonomije, a da sve osim Kosova (gdje ih se više ne pita) ostane pod snažnom šapom centralne vlasti.

Tatjana Tagirov

Stop diskriminaciji!

Osobe druge nacionalnosti neka prijeđu na suprotnu stranu ceste, Osobe druge vjere – ulaz na zadnja vrata, Oprez – žena za volanom, Ovaj pločnik je rezerviran za muškarce!, Invalidima nije mjesto za volanom, Zabranjeno uvođenje djece, Zabranjeno za osobe druge boje kože – sve su to plakati, leci ili naljepnice na vratima lokala, dućana, kafića itd. kojima je 12. studenog širom Hrvatske započela kampanja pod nazivom “Zaustavimo diskriminaciju”. Tom se kampanjom pučkog pravobranitelja i Centra za mirovne studije, koju je izradila reklamna agencija Bruketa i Žinić, a sufinancira je Europska komisija, građanima želi pružiti što više informacija o diskriminaciji, o tome kako se ona očituje u svakodnevnome životu i što možemo učiniti ako je uočimo ili smo joj sami izloženi. Njome se ujedno promovira Zakon o suzbijanju diskriminacije koji je u Hrvatskoj stupio na snagu 1. siječnja. Zato ispod navedenih provokativnih poruka koje bi nas trebale senzibilizirati za problem diskriminacije sitnijim slovima piše: “Stop predrasudama! Stop diskriminaciji! U Hrvatskoj je na snazi Zakon o suzbijanju diskriminacije!”

Od njegovog stupanja na snagu pučkom pravobranitelju Jurici Malčiću stiglo je osamdesetak pritužbi, uglavnom iz područja rada, ali zasad nijedna nije procesuirana. Prije ove kampanje provedeno je istraživanje o stavovima građanki i građana o rasprostranjenosti diskriminacije. Rezultati istraživanja Centra za mirovne studije prilično su poražavajući: čak četvrtina ispitanika ne zna opisati što je to diskriminacija, oko 12 posto njih diskriminaciju opisuje kao omalovažavanje, ponižavanje ili podcjenjivanje. Zanimljivo je da čak 20 posto ispitanika smatra da je diskriminacija u Hrvatskoj najveći problem, a još 20 posto da ona spada među najvažnije probleme u društvu. Očekivano, osobe nehrvatske nacionalnosti češće ističu diskriminaciju kao značajan problem.

Više od polovice ispitanika izdvojilo je rad i zapošljavanje kao područje u kojem je diskriminacija najraširenija. Slijede pravosuđe, zdravstvena zaštita, mediji i obrazovanje. Na pitanje s obzirom na koje je karakteristike diskriminacija najraširenija, ispitanici su naveli nacionalnu pripadnost, socijalno porijeklo i vjersku pripadnost (oko 30 posto njih). Slijede spolna orijentacija, spol, političko uvjerenje, invaliditet i boja kože. Pripadnici nacionalnih manjina češće nego Hrvati navode raširenost diskriminacije s obzirom na nacionalnu pripadnost, također to češće navode pripadnici ostalih vjeroispovijesti te agnostici i ateisti.

Oko tri četvrtine ispitanika u posljednjih pet godina nije imalo osobnih iskustava s diskriminacijom. Diskriminacija se podjednako događala muškarcima i ženama. Ispitanici koji nisu Hrvati češće se izjašnjavaju da su bili diskriminirani, kao i pripadnici drugih vjeroispovijesti. Daleko najčešće područje diskriminacije je rad i zapošljavanje, a slijedi zdravstvena zaštita. Čak dvije trećine ispitanika nakon diskriminacije nije poduzelo ništa da zaštite svoja prava. Samo jedan posto ispitanika navodi pučkog pravobranitelja kao zakonom određeno središnje tijelo za suzbijanje diskriminacije, a čak 60 posto njih nije upoznato s tim na koji način mogu podnijeti tužbu pučkom pravobranitelju. Inače, pritužbu pravobranitelju može podnijeti svatko, a da pritom nije nužno oštećen povredom ustavnih i zakonskih prava. Pristojba se ne plaća, a može se predati osobno ili pismeno (i elektroničkim putem).

A. R.

Kratki komentar – Nije šija nego vrat

Nakon bruke hrvatskih navijača i HTV-a za vrijeme varaždinske utakmice mladih reprezentacija Hrvatske i Srbije, čini se da se ništa u navijanju i ponašanju HTV-a nije promijenilo. To potvrđuju događanja na prijateljskoj utakmici u Vinkovcima između najboljih selekcija Hrvatske i Lihtenštajna. Ničim izazvani, navijači su počeli skandirati “Ajmo, ajmo ustaše, ustaše, ustašeee…” Iako je prvi čovjek HRT-a Vanja Sutlić to obećao, ton zbog toga nije bio isključen. Komentator takvo skandiranje i dalje prešućuje i ignorira. Malo iza toga začulo se “Ubij, ubij četnika, četnika, četnikaaa…” Ton se opet jasno čuje, komentator opet šuti.

Tko su to četnici, kakve veze imaju sa spomenutom utakmicom, zašto ih treba ubiti, ili konkretnije, koga “četnici” simboliziraju, za koga su oni sinonim? Zašto bi jedni fašisti ubijali druge? Zašto bi ustaše koji se prizivaju išli ubijati četnike i zašto sada? Zar nije poznato da su u Drugom svjetskom ratu i ustaše i četnici bili na istoj strani, na strani fašističkih i nacističkih okupatora, da su bili domaći izdajnici i da su se zdušno borili protiv partizana? Naravno da je to poznato. Štos je u tome što su navijači možda i sami uvidjeli da varaždinsko navijanje šteti ugledu države jer je eksplicitno u izražavanju mržnje pa su, vjerovatno po nečijem savjetu, prešli na uvijenije navijanje, ali sa sličnom porukom, namjerom i svrhom. I ovdje su “četnici”, recimo to sasvim otvoreno, sinonim za Srbe, ali navijačima se sada neće prigovarati što pozivaju na ubijanje fašista i antikomunista. Tako navijači neće biti optuženi za necivilizacijske namjere, šovinizam, govor mržnje, prijetnje i slično, a poslana poruka pritom je ipak jasna. Dakle, nije šija nego vrat.

Milan Cimeša

Bave se starinama, ali ne mare za ružnu prošlost

Obeležavanje Dana Belog Manastira prošlo je u znaku prvog Međunarodnog sajma starina i susreta kolekcionara, koji je održan u predvorju i ispred belomanastirskog kina, a u organizaciji novoosnovane udruge Klub starina sveti Martin. U predvorju kina izlagalo je 12 kolekcionara, a ispred kina na malom se prostoru tiskalo čak 28 izlagača, iz svih delova Hrvatske, ali i susednih zemalja. Prema rečima organizatora, taj bi broj bio i veći da gripa nije sprečila dolazak ljubitelja starina iz Srbije i BiH.

Među kolekcionarima bilo je i poznatih lica, poput Gordana Gotala iz Borova naselja, nekadašnjeg fudbalera koji se posvetio sakupljanju značaka, pre svega fudbalskih klubova pre Drugog svetskog rata. Do sada je izlagao u Bratislavi, Beču i Pragu, a planovi su mu da na proleće osnuje prvi klub ljubitelja starina u Vukovaru. Numizmatičko blago izložio je i Čaba Nađ, kolekcionar i vlasnik antikvarnice u Pečuhu, jedan od najcenjenijih antikvara u susednoj Mađarskoj.

Osnovna delatnost udruge sveti Martin je pobuđivanje interesa za sakupljanje starina, istorijskih i recentnih predmeta koji su naročito bitni za nacionalnu istoriju Hrvatske, te posebno istorijskih predmeta s područja Baranje. Udruga okuplja četrdesetak članova, mahom iz Baranje. Višenacionalnost ove udruge, neopterećene prošlošću iako im je prošlost preokupacija, vidljiva je i iz rukovodstva u kojem je Hrvat Josip Zagrajski predsednik, a dopredsednik Srbin Branislav Kričković.

– Izuzetno smo zadovoljni sajmom, prvim u našoj organizaciji. On je kruna svega onoga što smo u kratkom vremenu od osnivanja realizirali, a toga nije malo. Uz brojne sajmove diljem zemlje na kojima smo izlagali, s ponosom se danas prisjećam onih iz brojnih mađarskih gradova poput Budimpešte, gdje smo postigli izuzetan uspjeh na Međunarodnim olimpijskim danima, kao jedini predstavnici iz Hrvatske između 18 država sudionika – rekao je Josip Zagrajski.

Iako bez svojih prostorija, članovi Kluba starina sveti Martin ne gube nadu da će im čelni ljudi grada izaći u susret i pronaći trajno rešenje, a do tada su uz godišnju članarinu od 20 kuna svi zainteresovani dobro došli u privremene prostorije udruženja penzionera, Franje Tuđmana 2a, svakog ponedeljka od 19 sati. Uz Udrugu numizmatičara, filatelista i prijatelja starina Baranje iz Darde, ovo je već druga “starinska” udruga na području Baranje. Z. Popović

Svetlanine priče o porodicama i gastarbajterima

U ovogodišnjim “Zaveštanjima”, zborniku radova srpskih pisaca iz Švicarske, pojavilo se i ime Svetlane Zelenković, članice osječke “Prosvjete”. Rođena je 1973. godine u Osijeku u radničkoj porodici, rasla u Tenji, pohađala gimnaziju i marljivo pisala u listu “Tenja danas”. U Švicarsku dolazi odmah poslije “Oluje”. Bila je izbjeglica u Srbiji. Upisala je Prirodno-matematički fakultet u Novom Sadu. Studije nije mogla nastaviti jer nije imala novca.

– Odlučila sam otići u Švicarsku. Imala sam solidno znanje njemačkog jezika. Uspjela sam dobiti zaposlenje u pripremi voća i povrća u velikom trgovačkom lancu “Migros”. Tu sam i napredovala do poslova u izradi propagandnog materijala – kaže nam Svetlana.

Godine 2001. promijenila je radno mjesto. Osnovni zadaci su joj da kontrolira kvalitetu mikročipova za finu elektroniku.

– Svi znaju da da pišem. Uvažavaju moju sklonost ka pisanju i čak me podstiču, naročito Nijemci. Svaki vikend rezerviran mi je za pisanje. Tako je nastala zbirka pripovijedaka “Talisman”, objavljena 2003. godine u izdavačkoj kući “Krovovi” iz Sremskih Karlovaca. U tih deset priča ima ljubavi, erotike, crne magije i horora – kaže Svetlana.

U maju 2008. izdavačka kuća “Prometej” iz Novog Sada objavljuje joj prvi roman “Govori istinu”. To je priča o tri generacije jedne porodice, a prevedena je i na njemački. Knjiga je štampana u 500 komada. Ministarstvo prosvjete Srbije otkupilo je 180 primjeraka za sve javne biblioteke. U Tenji je sama autorica organizirala promociju, a članovi “Prosvjete” to su učinili u Osijeku, Belom Manastiru i Rijeci.

– Promocije sam nastavila u Švicarskoj, u Bernu, Bilu i Bazelu. Tu sam upoznala predsjednicu Udruženja srpskih pisaca Švicarske Milenu Vukoje-Stamenković, koja me pozvala da učestvujem u ovogodišnjim “Zaveštanjima”. Marljivo radim na pričama o gastarbajterima. Nova zbirka priča imat će svoje junake, sve zasnovano na istinskim i stvarnim likovima. Zaokuplja me porodica. Sretna sam što sam se uspjela snaći u ovoj alpskoj zemlji. Samo tako mogu pomoći i financijski svojim roditeljima u Tenji, a isto tako i bratu koji živi u Novom Sadu – završava svoju priču Svetlana Zelenković. M. Kajganić

“Hiža od besid” za sve umjetnike pisane riječi

Pod pokroviteljstvom Grada Pazina i Istarske županije svečano je otvorena “Kuća za pisce – hiža od besid”, smještena u starom dijelu Pazina. Objekt je izvana adaptiran, a unutra prilagođen apartmanskom smještaju. Ideja inicijatora ovog projekta je da “Kuća za pisce” bude prostor namijenjen istarskim kulturnim programima, ali da poprimi šire kulturalno značenje i omogući suradnju s književnicima, književnim i kulturnim udrugama iz Hrvatske i inozemstva, odnosno ugošćuje pisce tokom godine.

Otvorenju je prisustvovao istarski župan Ivan Jakovčić, koji je u ovom objektu prepoznao značenje novog književnog centra važnog za čitavu istarsku kulturu. Posebno je zaželio dobrodošlicu svim piscima, bez obzira na njihovu nacionalnu ili vjersku pripadnost. Tom su prilikom nakladnik i publicist Nenad Popović u ime HDP-a i hrvatskog PEN-a, te predstavnici SKD “Prosvjete” Zagreb i Židovske općine Zagreb kao predstavnici manjinskih nacionalnih i kulturnih institucija, podržali otvorenje.

Predsjednik povjerenstva za realizaciju projekta Martin Čotar je rekao da je “Kuća za pisce – hiža od besid” projekt važan za razvitak kulture u Istri, prvenstveno njezine književosti. Budući da će programe financirati Istarska županija i Grad Pazin, otvorenje je zaključeno potpisanim petogodišnjim ugovorom o financiranju između župana Ivana Jakovčića i pazinskog gradonačelnika Renata Krulčića. S. J.

Nekadašnji hotel “Adica” danas je pravo ruglo

Uz belomanastirsku željezničku (i autobusku) stanicu, još od prije Drugog svjetskog rata, nalazi se hotel “Adica”, koji je zadesila neslavna sudbina. Danas je u jadnom stanju i predstavlja pravo ruglo. Kako je u privatnom vlasništvu, Grad Beli Manastir – tvrdi se – ne može ništa učiniti. Na fotografiji se, u pozadini, vide razbijena vrata i prozori, a na hotelskoj terasi hrpe smeća, granja i korova, i to tik do željezničke stanice. Ako se zgrada već ne može urediti, valjda se to smeće može počistiti. J. Nedić