Želimo dijalog sa Albancima

U nedjelju, 15. novembra na Kosovu su održani lokalni izbori, značajni zbog toga što su prvi nakon proglašene nezavisnosti Kosova i jer je kosovska vlast morala u skladu sa Ahtisarijevim planom primijeniti načelo decentralizacije. To podrazumijeva četiri nove srpske općine na Kosovu, od kojih je ona najveća, Gračanica, na samom obodu grada Prištine. Te četiri nove i pet ranije postojećih općina sa srpskom većinom, planom decentralizacije dobivaju značajnu autonomiju koja podrazumijeva vlastiti prostorni plan, izbor šefa policije i mogućnost da u njima Srbija iz svog budžeta financira školski sistem i zdravstvenu zaštitu. To su mnogo veće nadležnosti od onih koje imaju druge jedinice lokalne samouprave na Kosovu, ali i jedinice lokalne samouprave u Srbiji.

Kad su izbori bili raspisani krajem septembra, Vlada Srbije i svi značajni politički subjekti u Srbiji su konstatovali da nema uslova da se izađe na te izbore. Takve poruke su dolazile iz Beograda sve do okončanja izbora. Međutim, ovaj put te poruke među kosovskim Srbima nisu jednodušno primljene, što je ranije bilo pravilo. Ako bi Beograd kazao “ne”, Srbi na izbore ne bi izlazili, ako bi objavio “da”, kao 2002. godine, onda bi ih se na biralištima pojavilo u onolikom postotku u kome bi izlazili i albanski birači.

U-hap-si-te A-ze-ma!

Na sjeveru Kosova, koje se direktno naslanja na Srbiju i gdje su općine Leposavić, Zubin Potok, Zvečan i Sjeverna Mitrovica, poruku srpske vlade da se ne izlazi na izbore Srbi su primili kao i ranije. Nije izašao nitko, a birališta su bila otvorena tek u nekoliko etnički čistih albanskih sela.

Iz centralnog Kosova, iz općina Gračanica, Novo Brdo, Ranilug, Klokot i Štrpce, stizali su potpuno oprečni glasovi. Neuobičajeno mnogo ljudi je poručivalo da na izbore treba izaći i da su oni uslov da Srbi na centralnom Kosovu opstanu. Grupa od stotinjak eminentnih intelektualaca iz Beograda potpisala je proglas Srbima na Kosovu tražeći da izađu na izbore, a desetak pripadnike ove grupe boravilo je nedjelju dana prije izbora na centralnom Kosovu obilazeći srpske enklave.

Ruševine i ratne posljedice na Kosovu gotovo da se i ne vide. Mnogo je velikih kuća, sa lokalima okrenutih ka cesti, neviđen broj benzinskih pumpi, ali i primjetan urbanistički kaos.

Prištinski hotel “Grand” podignut je 1978. godine. U centru je grada, privatiziran je i jedan njegov dio se renovira. Ljubazno osoblje govori sve jezike, komfor je prosječan, ali su odlične espreso kava i rakija od dunje.

Dočekali su nas Baškim Hisari iz Helsinškog odbora za ljudska prava u Prištini i njegov sin Ljuljzim, koji srpski govori kao da je rođen u Beogradu. Baškim je osamdesetih bio direktor prištinske televizije. Priština je nakon rata narasla više puta i u njoj danas živi između 600 i 700 hiljada ljudi. Mnogo je mladog svijeta i velika je nezaposlenost.

Kasnije večeramo sa Azemom i Nadirom Vlasi. Azem je poznati kosovski političar iz osamdesetih godina, koga je Milošević hapsio 1989. godine. Nadira, njegova supruga koja još sjajno izgleda, bila je dopisnica “Vjesnika” iz Prištine. Porijeklom je iz Hercegovine i bila je zagrebačka studentica. Dok su prilazili stolu, trojica momaka, studenata iz Beograda koji su bili u našoj ekipi, napravili su kalambur, šeretski skandirajući “u-hap-si-te A-ze-ma”. Ovaj borbeni poklič iz vremena Miloševićevih mitinga izazvao je salvu smijeha u restoranu. Azem i Nadira žive već dugo izvan politike i sa ponosom pričaju o sinu i kćeri koji u Americi imaju karijere liječnice i advokata.

Ljude plaše da će ostati bez socijale

Sutradan smo pošli u Gračanicu. Mjesto u kojem je jedan od najvrednijih srpskih manastira, udaljeno je pet kilometara od centra Prištine. Prije skretanja za Gračanicu ostaju Čaglavica i Laplje Selo, također stara srpska naselja. Dio atara Čaglavice je veliko gradilište gdje se grade tržni centri i velike zgrade. Grade ih Albanci.

Na ulazu u Gračanicu, uz put Priština-Gnjilane, stoji jarbol i na njemu srpska državna zastava. U ulici je živo, mnogo svijeta i improvizovane tezge na kojima se prodaje štošta. Automobili parkirani sa strane uglavnom su registrirani u gradovima u Srbiji. U Gračanici nema novih kuća, nema tržnih centara i privrednih objekata. Kao da ljudi tu žive privremeno. Nigdje se ne može zapaziti efekt toga velikoga novca koji stiže na Kosovo.

Odlazimo iz centra naselja, na kilometar od manastira. Parkiramo se pred kafanom sa poširokom baštom. Ulazimo unutra gdje nas čeka pedesetak ljudi, uglavnom mlađeg svijeta – ima lijepo uređenih žena u godinama, ali i djevojaka. Ljudi su svjesni prilika u kojima žive i spremni da nešto urade kako bi promijenili situaciju. Mnogo je obrazovanih, inženjera, ljekara, arhitekata, novinara. Spremni su ostati u Gračanici, ali kažu da moraju otvoriti perspektivu. Ne mogu živjeti od socijale koja im dolazi iz Srbije. Mladić iz Lapljeg Sela priča da se prošle godine vratio iz Kruševca. Još nema nikakvoga posla i ako uskoro ne bude nešto radio i zarađivao, moraće opet u Srbiju.

Gospođa Brkljač, arhitektica koja je prije rata radila u Zavodu za izgradnju Prištine, govori nam o mogućnostima koje otvara formiranje nove općine. Govori o vrlo vrijednoj općinskoj površini od 105 četvornih kilometara, mogućnostima investiranja, donacijama, malim biznis projektima koji su potpuno realni. Sredovječni mještanin priča o tome da će mladi otići ako se nešto ne promijeni. Gospođa Brkljač, porijeklom Ličanka, proročanski kaže da će u Gračanici ovaj put na izbore izaći trećina birača, što je nezamisliva brojka u odnosu na izbore za kosovski parlament kad ih je izašlo samo nekoliko promila.

– Da aktivisti stranaka čije su centrale u Beogradu ne plaše ljude time da će ostati bez socijale iz Beograda ili posla u školstvu i zdravstvu, izašla bi polovina birača, a da Vlada Srbije pozove da se izađe, izašli bi svi – kaže ona.

Pričaju kako više nemaju problema sa slobodom kretanja, mada najradije ostaju u Gračanici. Govore o sasvim realnoj potrebi da se vodi dijalog sa albanskom zajednicom.

E, da su mi plastenik i motokultivator

Slične smo priče čuli i u selu Gracko, kod Vučitrna. To selo ima samo 200 stanovnika.

– Kad bi nam rekli da izađemo, izašli bismo. Ovako, bojimo se, ostaćemo bez ičega – kažu.

Mjesto je godinama na ulazu imalo punkt, žicu i oklopna kola KFOR-a. Sada toga više nema. Ne žale se na bezbjednost i slobodu kretanja. Kad smo izašli iz male zgrade mjesne zajednice, napolju je bio teški, gusti kosovski mrak.

– Eto, kad bismo imali odbornika, možda bi nam doveo rasvjetu, ovako nam ostaje da čekamo – kaže nam korpulentni pedesetogodišnjak koji je zaključavao mjesnu zajednicu.

Novo Brdo, koje smo posjetili trećega dana boravka, izuzetno je lijep kraj. To je skup sela razbacanih po šumovitim brežuljcima lijevo od ceste Priština-Gnjilane, bliže Gnjilanama. Novo Brdo je poznato po tome što su još u srednjem vijeku srpski velmože tamo dovodili sa zapada Sase, rudare, da im vade srebro. I sada se na uzvisini iznad sela Bostane vide ostaci staroga grada. Tu nema nikakve proizvodnje, ljudi žive od poljoprivrede, uzgajaju povrće i stoku.

Gazda uredne i male kafanice sam peče dobru šljivu. I on je za izlazak na izbore, ali se plaši reakcije iz Beograda.

– Ostaćemo bez socijale – kaže.

– Ma, grunite svi – uzmite sudbinu u svoje ruke – hrabrili su ga studenti iz Beograda.

– E, moja deco – samo je kratko uzdahnuo i nalio nam po još jednu rakiju.

U Bostanama smo sjedili u kući stare kosovske porodice. Njih dvanaestero. Šestero djece od dvojice braće, svi jedno drugom do uva, plavokosi i lijepi. Žive od bakine mirovine i dječjeg dodatka, obrađuju nešto zemlje. Pričaju južnomoravskim akcentom, kao u romanima Bore Stankovića. Domaćin Bojan kaže da će on izaći, ali da će vlast u Novom Brdu uzeti Albanci, jer iako ih je tri puta manje, izaći će baš svi. A Srba će, kaže, izaći tek desetak posto, jer se ljudi plaše. Priča da mu je obnovljena kuća ispod puta. Riješio bi svoju egzistenciju kad bi mogao nekako da se domogne plastenika i motokultivatora. Bojan je pogodio rezultat: u Novom Brdu Srbi su za jednog odbornika prepustili vlast Albancima.

Srbe na Kosovu u borbi za opstanak čeka još mnogo iskušenja. No oni su započeli svoju političku subjektivizaciju i Beograd će morati na to da računa u budućnosti. Kosovo ostaje veliki ispit Evrope, ali i veliki ispit za vlast u Beogradu.