Znalo se

“Potpredsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks, sudjelujući jučer u emisiji HTV-a ‘Nedjeljom u dva’, rekao je da kao (nekadašnji) predsjednik Kriznog štaba nije imao nikakvih spoznaja o bilo kakvim umorstvima s kojima bi se u to vrijeme na bilo koji način povezivao Branimir Glavaš, a kojega se sada sumnjiči za ratni zločin protiv civilnog stanovništva 1991. u Osijeku”, tim su riječima jedne dnevne novine opisale neobičnu amneziju koja je tijekom suđenja Branimiru Glavašu pogodila inače uzorno bistru Šeksovu glavu.

“Bengalski tigar” saborske džungle u sudnici je prilikom svjedočenja podsjećao na pijanog pijetla. Nekako se uspio “prisjetiti” da je Osijekom u to vrijeme carevala “peta kolona”, no veliku Glavaševu zapovjednu moć – a ona je bila faraonska, što je znala cijela Hrvatska – nikako nije mogao dozvati u sjećanje. Branimir Glavaš tih je dana u Osijeku, sudimo li prema Šeksu, djelovao poput svete Brigite Švedske, žene koja je ustrajnom molitvom činila brojna čudesa… To bi moglo objasniti nešto što na prvi pogled djeluje kao paradoks. Lokalni hagiografi Glavaša, naime, portretiraju kao “prvog branitelja grada”, ali kako čovjek “nije imao zapovjedne ovlasti”, preostaje jedino vjera u njegovu apelativnu moć.

Šeksu su se pridružili još neki likovi s djelomičnim zastojem pamćenja.

Zastoj pamćenja

Svjedok Kramarić. “Bivši osječki gradonačelnik Zlatko Kramarić izjavio je danas, svjedočeći na suđenju u slučajevima ‘garaža’ i ‘selotejp’, da nema saznanja o zločinima za koje se terete Branimir Glavaš i ostali optuženici, iako je tijekom rata čuo priče…”

Pa svjedok Lovrinčević. “I Srećko Lovrinčević je posvjedočio kako on u Osijeku nije vidio ni čuo za privođenja, mučenja i ubojstva civila…”

Pa svjedok Ramljak. “Nekadašnji potpredsjednik Vlade Milan Ramljak rekao je danas u nastavku suđenja Branimiru Glavašu i ostalim optuženima za ratne zločine nad civilima u Osijeku 1991. da nije čuo za likvidacije u tom gradu…”
Vladimir Šeks lagao je pred sudom. To je bilo jasno cijeloj javnosti, ali sada je ta ocjena ušla u sudski spis. Meritornu prosudbu – a riječ je o velikom datumu u povijesti hrvatskog pravosuđa – zapisao je sudac Željko Horvatović. Na svjetlo dana prošloga tjedna izvukao ju je “Novi list”. Horvatović je napisao ono što su svi znali. Taj sudac je eksplicitnim pravorijekom pobio Šeksovo svjedočenje, prema kojemu iza ubojstava osječkih civila stoji “peta kolona”, to jest pripadnici JNA i Udbe, u službi neprijatelja. Glavaš je po njemu imao efektivnu zapovjednu moć nad Zaštitnom četom i ipak nije – kaže naš sud – samo molio krunicu, kako sugeriraju iskazi Šeksa, Kramarića, Ramljaka… “U prilog ovim tvrdnjama svjedok nije naveo ništa čime bi to potkrijepio, pa se zapravo radi o zamjeni teza kojom je svjedok Vladimir Šeks očito pokušao pomoći optuženicima posve neuvjerljivo prebacujući odgovornost na petu kolonu”, konstatira sudac Horvatović.

Pogledajmo sada drugu seriju iskaza koje su također dali ljudi sa sličnom anamnezom.

“To je laž. Nikad nisam radio niti u logoru niti u upravi vojnog logora u Karlovcu, niti sam bio član okružne policije koja je bila nadređena kotarskoj. Nisam imao nadležnosti, a nisam tada niti znao za Bleiburg niti za druge partizanske zločine”, odgovorio je Josip Boljkovac na tvrdnje onih koji su ga optuživali za represiju pri kraju Drugoga svjetskoga rata.

Pa onda drugi iskaz. “Josip Manolić odbacio je Čičkove optužbe. Ustvrdio je da je to sve laž. ‘Bio sam šef izvršenja kaznenih sankcija od 1948. do 1966. godine. Nisam sudjelovao ni u kakvim likvidacijama ili bio vođa nekog od koncentracijskih logora u Hrvatskoj’, rekao je Manolić.”

I treći. “‘Nisam znala za pokolj na Kočevskom rogu’, tvrdi Milka Planinc. ‘Šokirana sam!’, dodaje pokazujući nam pažljivo sortiranu opširnu dokumentaciju i izvatke upravo iz ‘Slobodne Dalmacije’ u kojoj je 1990. godine demantirala optužbe Sime Dubajića koji ju je povezao sa zločinima koje su na koncu rata na Kočevskom rogu u Sloveniji počinile partizanske jedinice… ‘Vladao je strašan metež, a o operaciji o kojoj je govorio Dubajić, niti sam odlučivala niti sam bilo što znala.'”

Zločini i biologija

Analogija je prejaka da bi ostala bez identičnog zaključka. Sve se, danas kao i onda, 1941. ili 1945. ili 1991, znalo. Nema suca Horvatovića pa se ne možemo pozvati na pravorijek, ali postoje fragmenti sjećanja pouzdanih ljudi, koji su dovoljno jaki da posluže kao nedvosmislen dokaz. Milan Basta u knjizi “Rat je završen sedam dana kasnije” manje-više opisao je što se zbivalo u Sloveniji i Austriji u maju 1945. godine, nakon kapitulacije Njemačke.

Evo kako Većeslav Holjevac, jedna od istinskih legendi hrvatske Narodnooslobodilačke borbe, u svojim “Zapisima iz rodnog grada” opisuje jedan zanimljiv slučaj. “Prilikom odlaska Augustinović me bezobrazno pogledao, a zatim brzo nestao”, kaže Holjevac, opisujući slučaj kordunskog policajca kojeg su partizani zarobili, a potom odmah i pustili. “Dva dana poslije toga, taj je isti Augustinović predvodio ustašku bojnu koja je spalila sva sela u blizini Crne Lokve. Tek tada mi je Ćanica Opačić priznao da je učinjena velika greška i da je trebalo Augustinovića likvidirati. Da, ali je tada bilo kasno.”

“Tada, na početku rata, partizani su bili preblagi. Kasnije, stvar se izmijenila”, kaže Holjevac pa dodaje: “Danas, kad razmišljam o tim minulim događajima, uočavam nelogičnost i čudnovatost onakovih postupaka. U početku ustanka i narodnooslobodilačkog rata, kada je prema neprijatelju trebalo pokazati svu žestinu naše borbenosti i snage, postupali smo s njime blago i kolebljivo, odajući mu na taj način našu slabost i preplašenost. I suprotno tome – kada smo se približavali oslobođenju i kraju rata – naš postupak prema neprijatelju i zarobljenicima postajao je sve grublji i bezobzirniji, da bi se u najvećoj mjeri kao takav očitovao u prvim danima nakon pobjede, kada smo – kao pobjednici – bili dužni pokazati svu veličinu našeg humanizma i poštenja, o kojemu smo ranije toliko govorili… Činjenice ovih nelogičnih postupaka su poznate, a posljedice su teške i vrlo tragične”, piše Holjevac 1972. godine, jasno naznačujući o čemu se radilo, a čini se i uz punu svijest o “teškim i vrlo tragičnim posljedicama” koje politički snažno i historijski odlučno utječu na Hrvatsku do dana današnjeg.

Zna se. Znalo se. Traumatične elemente hrvatske povijesti najčešće rješava biologija. Zločinci umiru, zločini se zaboravljaju. Despote se ne ruši, despotima ne presuđuje društvo, nego priroda. Sudac Horvatović unio je kratkotrajni nered u taj desetljećima uhodavan ritual; bilo bi lijepo kada bi njegova presuda bila barem prvi korak na putu dugom tisuću milja, ali poznajući naš mentalitet, pametnije se kladiti na naslov Lenjinove knjige “Korak naprijed – dva koraka nazad”.
Vladimir Šeks i Zlatko Kramarić pripadnici su hrvatske političke elite koji su laganjem na sudu osramotili i sebe i državu koju predstavljaju. Oni bi nakon ovakve presude morali napustiti državne funkcije, jer su uhvaćeni u davanju lažnog iskaza na sudu. Ali to se neće dogoditi, jer se u Hrvatskoj funkcije ne napuštaju ni zbog težih zlodjela, a kamoli zbog laganja.