Bandić blues

NA: Bandić blues

Kad je Milan Bandić prošloga tjedna na Večeri Imoćana u “Lisinskom” zabio prst u uvo i pet do dvanaest krenuo gangati sve u šesnaest, jedno se pitanje nametnulo samo od sebe: je li to Hrvatska konačno dobila svoga Obamu?

Neki elementi analogije nametnuli su se sami od sebe. Bandić nije crnac – mada “radi kao da jest” – ali je jedini hrvatski predsjednički kandidat kojega je na svijet donijela “izmučena hercegovačka utroba”. Hrvatska dosad nikad nije imala Hercegovca na čelu. Čak je i diktator Pavelić, nasuprot raširenoj predrasudi, bio Bosanac, iz Bradine kraj Konjica (iz okolice je i Ante Marković) a ne Hercegovac. Obitelj mu je bila ličko-senjskih korijena i nema nikakve veze s Bandićevim zavičajem, pa bi ovaj dobri čovjek bio prva korjenika s tog ljutog krša koja bi uspjela na Pantovčaku…

Sin poniženih berača duhana

Kao i Obama, pripadnik prezrene manjine, Bandić je sin poniženih i uvrijeđenih berača duhana s juga, koji su generacijama robovali gospodarima tuđe krvi. Njihova glazba, ganga i rera – surova verzija gospela i soula, iz koje još odjekuje fijuk gorke povijesti – izaziva prigušen podsmijeh u boljim metropolitanskim društvima. Neki među njima uzdigli su se silno visoko na hrvatskoj društvenoj ljestvici, pa ipak ostali su parije zagrebačkog asfalta i negativne ikone zloglasne hrvatske tranzicije. Franjo Tuđman, njihov Kennedy, darovao im je početkom devedesetih ravnopravnost, pa i više od nje, ali ona je do danas ostala pomalo virtualna. O Hercegovcima se i dalje jednako nesmiljeno pričaju najokrutniji vicevi.

U jednom od njih tone “Titanic”. Kapetan broda dolazi do Hercegovca i pita ga: “Znate li plivati?” Na to mu ovaj uzvraća: “Ne znam, ali može rođo sredit’ papire…” U drugom vicu Hercegovac kaže ocu da ima jednu lošu i jednu dobru vijest. “Ajde reci prvo lošu”, kaže mu otac. “Znaš, tata, ja sam peder”, priznaje nesretnik. “Ajoj, sramote”, užasnut je stari. “Pa koja je onda dobra?” Sin: “Dečko je iz Širokog Brijega!”

U tekstu Borisa Budena, objavljenom u “Arkzinu” 1994. godine, nabraja se niz onodobnih pošalica u kojima se ismijava poslovični pripadnik plemena “bijele čarape”. On je tada doduše u nešto drugačijoj socijalnoj i političkoj poziciji – Hercegovac je još 1994. godine pretorijanac, najkvalitetniji mogući Hrvat, nosivi stup države. No, na “vlaškom drumu” on je jednako kao i danas tek predmet poruge, kako pokazuje vic koji tada navodi Buden: “A u pizdu materinu”, mrmlja čovjek u tramvaju, poluglasno uzdišući. Nakon nekog vremena suputnicima to dozlogrdi te jedan od njih priupita neznanca: “Dobro, koji vam je đavo čovječe, što psujete neprestano?” “Kćer mi se sutra udaje za Hercegovca.” Na to će cijeli tramvaj s dubokim uzdahom: “A u pizdu materinu…”

Kada pogledamo mehanizam tvorbe viceva o Hercegovcima, uočavamo da se on u posljednjih dvadeset godina nije bitno promijenio. Hercegovac je kulturno insuficijentan, ali plemenskom solidarnošću osvaja sve kolektivne resurse. On je i dalje “nedoučeni provincijalac” kojemu “rođo” može srediti svaki papir, pa i onda kada “Titanic” očito tone. Nepopravljivi je šoven, kojemu pada mrak na oči kada saznaje da mu je zet iz Beograda. Nekuda su doduše iščezle zloglasne white socks – no mode se mijenjaju pa to nije čudo. Ali on je i dalje objekt u koji se projiciraju sve šovinističke predrasude. I sada se taj i takav došljak s tvrde granice, svjetloputi potomak Kunta Kinte – pritom loše zamaskiran u kajkavca – vraća da nam bude predsjednik!

Gadna dvojba

Je li to samo još jedan loš vic? Mogao bi biti. S tim prstom u uvu, “rođine” su šanse da “sredi papire” za Pantovčak male. Ogrezao u aferama, s bogatstvom koje ne smije pokazati – navodno je to vrlo ozbiljno prokletstvo – izguran na veliku scenu kao marioneta krupnog kapitala, Milan Bandić će se suočiti s otporom javnosti, ali ne zbog svoje umočenosti u nedjela, već zbog tribalnog otpora sredine. Oni, malograđani, većina u biračkom tijelu, ne žele ga izabrati ne zašto što bi oni bili emancipirani a on neotesan, ne zbog toga što je on korumpiran a oni pošteni, nego upravo zato što su oni lik iz lošeg vica – konačno, godinama biraju iste takve, samo s domaćim podrijetlom – pa im je on neophodan kao vreća za boks i predmet trajnih iživljavanja. Gadan okršaj samo naizgled doimlje se kao sukob gusala i klavira. Izvuče li mu netko na veliku pozornicu to ganganje, uništit će mu većinu glasova sjeverne i zapadne Hrvatske, pa je jedina Bandićeva šansa društvena revolucija – kerumovski pokret koji će dići na noge sve “prezrene na svijetu” kako bi jadnicima bila dana lažna nada, a oligarhiji, koja ga istinski gura, bio osiguran novi svetac zaštitnik.

Milan Bandić je plutokratska 3-D fantazija koja, za potrebe predizbornih plakata, nogama gaca po blatu zagrebačkog prstena, ali glavu drži visoko u penthouseu od milijun kvadrata! Izaberu li Milana Bandića, hrvatski će se birači izdići iznad društvene predrasude o Hercegovcu kao pariji, ali će kao građani pasti duboko ispod razine povijesnog zadatka. Uistinu gadna dvojba!

Ukratko, koliko smo mi Amerikanci, toliko je Milan Bandić hrvatski Barack Obama!