Bez rakije razgovora nema

Volite li rakiju? Ja da. Kod nas u kući, i kad ničeg nije bilo, bila je barem boca s rakijom, pa ako gosti iznenada dođu, ili bane poštar s važnom pošiljkom, policajac da nešto provjeri, susjed da nešto zatraži ili pozajmi, da ih imate čim ponuditi i poslužiti. Zato nije ni čudo da sam se u četvrtak, 26. prosinca našao na broju 19 Kaptola u Zagrebu (gdje je smještena vinoteka “Bornstein”), na degustaciji najboljih i najrjeđih rakija koje se sada pod kapom nebeskom proizvode u Srbiji.

Možda sve te rakije ne bi imale tako ugodan okus, da ih nije servirala Tajana Brđanin – nešto od njezine ljepote i šarma bilo je i u onim čašama kojima smo nazdravljali, u kojima smo uživali i često ih na eks praznili. Ako sam dobro shvatio, to je poduzeće “Rakia bar” iz Beograda prezentiralo svoje proizvode: rakije od dunje, maline, kruške pa i šljive.

Ja, otkada znam za sebe, znam i za rakiju. Kad sam bio mali moja baka Ana Papoček rekla je: “Daj mu je sada, pa neka mu ogadi za cijeli život.” O, to je bila najveća zabluda u njezinom životu – ja od tada ne mogu bez rakije.

Svaki majstor ima svoje tajne

Bez rakije se ne ide ni na svadbu, ni na slavu, ni na vjenčanje, ni na krstitke, ni u vojsku, ni u rat, čak ni u zatvor, što netko rekao: bez rakije razgovora nema. I mnogi od nas čim se probudi, hvata se za bocu, kao neki za duhan ili za oružje ili za nečiju ruku, koji ne spavaju sami. Jesen je njezino pravo vrijeme, kad se uz one kotlove za pečenje sjedi i vode dugi razgovori. Tu se smjenjuju ministri, obaraju vlade, kroje granice, razrješuju sukobi, mire susjedi, i to traje dok ne potječe ona bistra tečnost, koja se pobožno prinosi ustima kao za pričest. Davno uzemljeni pop, otac Simo iz manastira Žiča kod Kraljeva, govorio je, da su Srbi izmislili hrišćanstvo za pričest se ne bi davalo vino nego bi se servirala rakija, slavski kolač se ne bi zalijevao vinom nego rakijom, a slavska svijeća ne bi se potišavala vinom već rakijom.

Naravno, da svaki majstor ima svoje tajne, zato nikada nećete naći dvije iste vrste rakije kod različitih domaćina; ni po snazi, ni po okusu, ni po boji u čaši, kakvu viski nikad ne može imati. Grije ona kao dobar drug. I kad smo negdje daleko u svijetu, sanjamo i želimo tu vatrenu tečnost koja nam svojim kapima donosi i oživljava čitavu zgradu uspomena.

Rakija se iz čaše može piti iza svakog, vino samo iza nekog a voda ni iza koga, ali i tu dobro je znati mjeru: jedna čaša je dovoljno, dvije su previše, a tri su premalo.

Rakija je našla svoje mjesto i u svijetu vica. Tako jedan seljak tvrdi, da je rakija bolja i od samog Boga!

− Ne luduju, magare jedno − korio ga je pop Simo − kako će rakija biti bolja od Boga?

− Bolja je, nego što! Rakija uzme čovjeku pamet, pa mu je opet vrati, a kome Bog jednom uzme pamet, više mu je nikad ne vrati.

Naš čovjek u Moskvi

Postoji i priča o tome, kako je naš čovjek otišao u Moskvu, želja mu je bila da vidi Lenjina. Došao na Crveni trg, a tamo red “sve do Kijeva”. Nije mu se dalo da čeka, pa krene pravo na vrata, gdje ga zaustavi stražar s pitanjem:

− Kuda?

− Hoću da vidim Lenjina!

− Nazad! U red! – tvrdo će stražar.

Seljak otkopča bundu i pokaza dvije boce rakije.

− Jedna je za tebe, druga je za komandira straže – nudi seljak. – Samo hoću da vidim Lenjina.

− Seičas! – reče stražar i ode nekuda. Uskoro se vrati i saopći seljaku:

− Naš komandir Serjoža pita hoćete li da uđete unutra, ili da vam Lenjina donesemo ovdje, pa da ga vidjete?

Što se mene tiče, mogu napisati da me s rakijom nitko nije prevario kao Slovenci. U Dupleku kraj Maribora, na ranču moje bivše žene, marljiv sam sadio šljive, misleći kako ćemo od njih jednog dana peći rakiju. Nisam im stabla mazao krečom, nego sam im stavljao tapete, gađao cucke kamenjem da mi ne zapišavaju mladice, uredno đubrio i okopavao, vukao za grane da što prije izrastu i počnu davati plodove. I što se dogodilo? Umjesto da pečemo rakiju, oni od tih šljiva kuhaju onaj crni pekmez. Jest da ja i sada svake godine dobijem dvije tegle pekmeza (nagrada za minuli rad), ali mene bi više radovale dvije litre čiste šljivovice. Još gore su ponizili onaj kotao za pečenje rakije, koji sam kupio na sajmu šljiva u Gradačcu; umjesto da u njemu peku rakiju, on im služi za hvatanje kišnice. A i onih nekoliko trsova grožđa, umjesto da ga gnječe i prave vino, oni od njega prave neki sok, od kojeg čovjek gubi volju za život.

Bilo je na toj degustaciji, održanoj u čast pojave ovih naših “Novosti” na kioscima, mnogo poznatih lica iz javnog i društvenog života. Lijepo uređena dvorana najprije je popunjena, zatim dopunjena i na kraju prepunjena, ali je dominirala lijepa Tatjana Brđanin – iz njezine ruke sve te dobre rakije bile su još bolje i ukusnije.

Baš šteta da nije bilo reprize!