Drveno željezo ili kapitalizam i slobodni mediji

Kad se govori o kriznom stanju medija u nas danas, priča obično počinje ali i skončava na temi netransparentnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju javnosti. Nakon zgražanja nad činjenicama uglavnom nezakonitog, da ne kažemo zločinačkog, načina začinjanja kumsko-korporativne medijske scene, koja je “normalizirana” ulaskom na scenu dvije-tri osrednje panožice globalnog medijskog businessa, pretresa se što je ostalo od slobode misli i izražavanja. Tzv. privatni mediji razvlače tzv. javne (ne i obrnuto!), a kad nekome samo padne na pamet da može postojati i treće – od građana osnovani, društveno odgovorni mediji – svi se stušte s optužbama da ne žele ponavljanje prošlosti.

Kad kriza medija ubija same medijske radnike

Izložimo ovdje u najkraćim crtama dvije konceptualizacije pojma javnosti kakva je danas na djelu. Prvu su, još sredinom 70-ih godina prošloga stoljeća, iznijela dva njemačka teoretičara, Alexander Kluge i Oskar Negt. Oni kažu da su javne sfere proizvodnje direktan izraz načina na koji se proizvodi društvo u cjelini. Pomoću javnih sfera kapitalistički privatni i proizvodni interesi naprosto stječu prednost i tako apsorbiraju interese radnika u kontekst kapitala. No kad, danas bismo rekli neoliberalna, hegemonija potpuno uspije, kad medijsko zavođenje dođe “do kraja”, umjesto slavlja počinje i njegova kriza. Jezikom omiljenim nekad novoj ljevici – uspjeh je vrsta neuspjeha! Počinje ono neherojsko doba erozije i slabljenja legitimacije postojećih poredaka, u kome samo zavođenje sve manje pomaže vladajućima. Pa ga oni i sve manje trebaju. Taj kontekst, koji smo mi u malim postsocijalističkim tranzicijama prošli po kratkom kursu, možemo nazvati bumom i krizom medija. U nas je “medijski boom” u prošlom destljeću doslovno ubijao pa ćemo teško, kao novinarska struka, steći simpatije ikoga sada kad kriza medija “ubija” samo još medijske radnike.

Mediji danas više ne proizvode javnost, već upravo blokadu i same mogućnosti nastanka pluralizma javnosti. Ali ta blokada nije totalna! Pošto su tzv. komercijalni mediji strateški razapeti između nužde da se kontinuirano proizvodi i nužde da se osigura legitimacija vlasti, moraju oni taktički oscilirati između politike isključivanja nepoželjnih ljudi i pojava i intenzivnog uključivanja. Aktualne okolnosti koje se ne mogu legitimirati padaju dakle u proizvodnju ne-javnosti. No, ta ne-javnost može postati rodnim mjestom formiranja i proizvodnje protujavnosti. Kluge i Negt tu su protujavnost borbeno nazvali proleterskom, no nju danas u nas, treba li reći, nitko osmišljeno ne zaziva, osim privremenih ili stalnih autonomnih zona, poput Skripte, medija pobunjenih studenata.

Novinari kao državni ljubimci

Drugi koncept, točnije genealogiju javnosti iznosi slovenski sociolog Rastko Močnik. On podsjeća da je pravni koncept slobode izražavanja danas puko negativan. To znači da država, putem svoga pravnog sistema, samo garantira da nema zapreka slobodi izražavanja. No hoće li biti i mogućnosti da se ta sloboda realizira, to se pravnog poretka ne tiče. Danas je moguće da veliki gradovi u SAD-u, našem demokratskom uzoru, više nemaju dnevnih novina! Iz toga Močnik izvodi, spram postojećeg stanja, radikalan zaključak da se i samo pitanje o mogućnosti slobode izražavanja može postaviti samo u društvu koje se, barem u tendenciji, temelji na otklanjanju privatnog vlasništva nad materijalnim uvijetima života. Samo u tome otklonu može se pitati i o materijalnim uvijetima za ostvarenje čovjekovih prava i sloboda.

A taj su otklon, ta alternativa, već postojali. Na jedan način u SSSR-u, gdje je postojao sistem državnog vlasništva, na drugi u SFRJ. Tu se u sistemu društvenog vlasništva desio obrat, pa postoji obaveza koja upravljače materijalnih uvijeta prava i sloboda obavezuje da ih stalno vraćaju državljanima. Ustavom je bilo propisano da se “u medijima objavljuju mnijenja i informacije organa, oragnizacija i građana, koje su od značaja za obavještavanje javnosti“. Mediji su tu posebna frakcija birokracije, a novinari društveno-politički radnici. No i država parlamentarne demokracije isto tako bira svoje državne ljubimce, npr. u savjet javne televizije, koji će je “kontrolirati”.

Zaključno možemo samo ponoviti da ako su socijalistički pokušaji uvođenja slobode izražavanja bili polovični, u sistemu privatnog vlasništva tu slobodu uoće nije moguće ostvariti! Točnije, njezino ostvarenje prepušteno je arbitrarnim odlukama, koje su čista samovolja naših korporativnih kumova (državnih ljubimaca). Ponovno uvođenje privatnog vlasništva osnažilo je moć vlasti i na području slobode izražavanja. Sve dok privatno vlasništvo nad uvjetima za ostvarivanje slobode izražavanja nitko ozbiljno i organizirano ne dovodi u pitanje, ostvarivanje te slobode ostat će iluzija.

(Izrečeno na okruglom stolu “Sumrak novinarstva”, održanom 1. decembra u Novinarskom domu u Zagrebu, u organizaciji Kulturpunkta.hr)