Farba u tunelu

Počet ću pitomom slikom djelatnika u koncentracionom logoru, koji nije zapovjednik ustanove, nego upravlja određenim uskim resorom, na primjer opskrbom hranom i nabavkom robijaških odijela. Djelatnik se, kao predani zanatlija, ne osjeća odgovornim za ukupan učinak logora, on samo radi svoj posao, najefikasnije što može. Dogodi se, međutim, značajan kadrovski poremećaj i on biva promaknut na rukovodeću logorsku dužnost. Dojučerašnji djelatnik, sada zapovjednik, želi se osloboditi negativnog nasljeđa, pa ga prožima uzbudljiva ideja: namjera mu je logor pretvoriti u humanitarnu instituciju, ali tako da ne promijeni njegov izvorni karakter i namjenu. Tu se pak suočava sa specifičnim terenskim nevoljama i nizom praktičnih dilema. Recimo – da li smijeniti šefa krematorija?

Pogodili ste da govorim o hrvatskoj premijerki Jadranki Kosor. Metafora s logorom je, naravno, pretjerana, neumjesna i u dobroj mjeri degutantna – grozim se samoga sebe što sam je upotrijebio! – pošto su na stvari poslovi kojima se bavi hrvatska vlada, a to je sasvim druga vrsta kriminalne djelatnosti. Mami me, ipak, problem legitimiteta: Zbog kojih se to razloga graditelji kriminalnih sustava osjećaju pozvanima povesti borbu protiv kriminala? I kako to da, usprkos svemu, uživaju priličnu količinu masovnoga povjerenja?

MEĐUNASLOV: Veselo kotrljanje glava

Politički marketing koji prati Jadranku Kosor odašilje samo jednu temeljnu poruku, a ta je da se ona uspostavila kao premijerka nekom vrstom bezgrešnog začeća. Niti je participirala u radu logora, niti je pribavljala robijaška odijela, niti je svome prethodniku Ivi Sanaderu – koji se sada već jasno profilirao kao Nacionalni Monstrum najvišeg ranga, simbolički i faktički nositelj korupcijskog zla – godinama služila kao desna ruka.

Gospođa je upravo aterirala s Marsa i govori jezikom koji izaziva strahopoštovanje. Jasno je stavila do znanja da njena politička karijera počinje od dana preuzimanja visoke dužnosti, a sve što se činilo do tada protivno je novoj viziji budućnosti, pa dakle ima biti smatrano nepostojećim. Izvest će nas iz mraka ostavljajući u njemu, poput rabljene papirnate maramice, i vlastitu prošlost.

Njezini ministri padaju kao jesenje lišće, svakog se mjeseca po jedna kockasta glava sretno zakotrlja s Markova trga zbog optužbi za korupciju i otkrića neviđenih malverzacija, a premijerka ne gubi vjerodostojnost: sve su to ostaci kriminalne vladavine njezina prethodnika, s kojom ona nema ništa, utoliko što mu je bila prva suradnica.

Pitanje je dana kada će, nakon Rončevića, nakon Polančeca, odletjeti i Božidar Kalmeta, jedan od korifeja stranačke desnice, u čijem je resoru samo pod firmom bojanja tunela od poreznih obveznika opljačkano 20 milijuna kuna, a izgleda da se kroz kompletnu prometnu infrastrukturu u privatne džepove odlilo nekoliko milijardi. Dnevni red sjednica vlade uskoro će sastavljati državni tužitelj, ovisno o tome kojeg je ministra toga dana poslao na ispovijed istražnome sucu. Vrh državne administracije mogao bi se konstituirati kao raritetan inokosni organ, sastavljen od premijerke, tajnice, čistačice i petnaestak vršitelja dužnosti s privremenim boravkom na slobodi.

MEĐUNASLOV: Kontinuirana otimačina

Postaje evidentno da je u Sanaderovo vrijeme vlada djelovala kao uhodana kriminalna grupacija, elitna postrojba za likvidaciju principa, skupina bossova koji su u svojim interesnim sferama korumpirali sve pod sobom. I gle – samo je Jadranka Kosor, osoba od Kumova najvećeg povjerenja, bila izvan cijele priče. Danas, u jeku male antikorupcijske histerije, sa širokim ovlastima u rukama, marketinški se uobličila kroz figuru djevice u bordelu.

S dosta uspjeha, mora se reći, jer njezin rejting neprestano raste. Hrvatska javnost imala je od nje minimalna očekivanja, pa svaka kategorično izgovorena fraza, svaka konstruktivno lansirana ispraznost, izaziva bujice oduševljenja. Hoće li gospođa premijerka izdržati? Hoće li stati na kraj svekolikom lopovluku? Sve to već poprima obrise kolektivne opscenosti, gdje se polažu goleme nade u to da će nekadašnja Sanaderova lutka “desanaderizirati” Hrvatsku, iz prostog razloga što je manje sklona krađi. Čak i njeni politički protivnici, ne bez straha od mogućeg preuzimanja vlasti, vole izjaviti da “premijerka nije korumpirana”.

Istina je, razumije se, posve suprotna: nije bilo ministra u Sanaderovoj vladi koji je u većoj mjeri od Jadranke Kosor pridonio ambijentu opće korupcije. Rončevićevi preplaćeni vojni kamioni, Polančecovo pranje novca u “Podravci”, Kalmetine malverzacije u Hrvatskim autocestama… sve je to mačji kašalj u odnosu na pola milijuna branitelja, izniklih iz ministarstva gospođe Kosor, od kojih – prema optimističkim procjenama – barem trećina nezasluženo uživa taj status. Realno govoreći, armija od pola milijuna ratnih veterana, masno plaćanih iz državnoga proračuna, najkardinalniji je slučaj korupcije od postanka Hrvatske do danas. Nije bez vraga registar branitelja dokument s oznakom državne tajne.

Zbog čega lažni branitelji i lažni ratni invalidi ne provociraju isti pravednički bijes kao i namješteni natječaji ili fiktivno zaposleni zetovi? Jer kao i u slučajevima bezočnih malverzacija u HAC-u, HEP-u ili HŽ-u, javni se novac slijeva u privatne džepove, samo što je krajnjih korisnika mnogo više. Za razliku od medijski razglašenih primjera, otimačina ovdje nije jednokratna, nego se provodi kontinuirano, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, milijardu po milijardu.

MEĐUNASLOV: Tvorci kriminalnog sustava

Naposljetku, nepreglednom mrežom potkupljenih osigurava se fiksna količina glasova za HDZ, pa je, uz materijalnu, i politička šteta mnogostruko veća. Deseci tisuća lažnih ratnih veterana ideološki dišu kao jedan, i to golemo biračko tijelo – do kraja lojalno svome hranitelju – odavno je poprimilo oblik partijski uzgojenog glodavca. Takvome mamutskom biću Hrvati tradicionalno prilaze mnogo opreznije nego pohlepnim državnim menadžerima i drugim nemanima.

Bit će da je to krunski adut Jadranke Kosor: najveći slučaj korupcije u Hrvatskoj poduzet je kao osnova za reprodukciju vladajućeg kriminala. Ona je, dakle, po definiciji nevina, jer je tome dala nenadoknadiv obol. Njezini su argumenti više nego jaki, uz važnu napomenu – oni vrijede samo unutar kriminalne skupine.

Općenito izgleda da se vladajuća elita diferencira na one koji su pljačkali u interesu čitave bande, te one koji su, djelujući u okviru bande, pljačkali za sebe. Kako će te dvije struje urediti međusobne odnose – tko će otići a tko ostati, tko će abdicirati dobrovoljno a tko uz prijeki nagovor državnoga tužitelja – ovisi o minimumu zajedničkih interesa i trenutačnim omjerima moći. No, onima koji su opljačkani, i koje se kani pljačkati i dalje, to bi trebalo biti savršeno svejedno.

HDZ nije puki proizvođač kriminalnih afera, nego tvorac kriminalnog sustava, a tobožnje rješavanje ekscesnih situacija samo je jedan od načina da se taj sustav sačuva. Jadranka Kosor – koliko god imala nevino lice dok se prepušta poslovima sanacije – nije netko tko će se založiti za njegovu demontažu, nego za njegov opstanak. Kada su takvi pothvati u pitanju, može nas se farbati i pričom o farbanju tunela.