Gruba igra režima oko Grubora

Hrvatska je nuđala tim Srbima i ovih dana, kada smo oslobađali te krajeve, i ljudska i etnička prava, ako priznaju tu hrvatsku državu. Međutim, oni su se sami odlučili i pred silom naše vojske napustili su Knin i Dalmatinsku zagoru, i Liku, i Kordun, i Baniju, i otišli su – neka im je sretan put! – tako je 26. kolovoza 1995. u Karlovcu, na jednoj od stanica “Vlaka slobode”, pred tisućama okupljenih građana, pred očima hrvatske javnosti i cijelog svijeta, zborio Franjo Tuđman, oduševljen činjenicom da je Hrvatska ostala bez “remetilačkog faktora”, kako je on nazivao Srbe u Hrvatskoj.

Međutim, na Tuđmanovu žalost, nisu svi Srbi otišli s “Olujom”. Neki su, na područjima koja je Tuđman spomenuo, ostali. Tako je u svojoj zemlji ostao i dio seljana Grubora, zaseoka Plavnog pored Knina. Bilo ih je desetak. Većinom se radilo o nepokretnim ili slabo pokretnim starcima, koji se zbog zdravlja nisu mogli priključiti zbjegu. Tuđman, naravno, nije mogao znati što se dan ranije dogodilo u Gruborima, kada su kroz njih prošli Markačevi specijalci, koji su selo spalili, a sve živo u njemu pobili. Tuđman to nije mogao znati, ali je svakako jedan od najodgovornijih za stvaranje atmosfere u društvu koja je dovela do zločina. Atmosfere u kojoj skupina vojnika smatra kako je normalno pobiti starce, atmosfere u kojoj će zapovjednici tih vojnika godinama prikrivati zločin i, naposljetku, atmosfere u kojoj će pravosudna tijela Republike Hrvatske napraviti sve da se ubojicama ne sudi.

Dim iznad sela

U takvoj atmosferi, kakva je neposredno nakon “Oluje” vladala u Hrvatskoj, u Gruborima se nije dogodilo ništa neobično. Tih dana jedinice Hrvatske vojske i policije dobile su naredbu da pročešljaju teren, kojim je trebao proći “Vlak slobode”. Naime, vojni zapovjednici su držali kako je nužno provjeriti ima li u šumama oko pruge ostataka razbijene krajiške vojske, koja bi eventualno mogla nauditi putnicima vlaka, u kojem se vozio kompletan politički vrh Hrvatske i brojni uglednici, pozvani kako bi uveličali proslavu pada Krajine i oslobođenja gotovo cijele Hrvatske.

Nije poznato je li u akciji čišćenja bilo stvarnih borbi, jer je Krajina bila gotovo u potpunosti ispražnjena. Njome su harali psi rata, koji su ubijali ljude, pljačkali i palili privatnu imovinu, ali oni nisu interesirali specijalce. Dok su jedni pljačkali, pripadnici UN-a i malobrojnih organizacija za ljudske prava pokušavali su pomoći starcima koji su ostali u svojim kućama.

Tako su i tog 25. kolovoza pripadnici UN-a u selu pored Grubora organizirali okupljanje staraca iz okolnih sela kako bi im pomogli u prebacivanju u Srbiju ili jednostavno u preživljavanju. Smatrali su i da je dobro ljude popisati kako bi ih zaštitili, jer su informacije o zlostavljanjima i ubojstvima već počele kolati.

U jednom trenutku, pored okupljenog mnoštva, u pravcu Grubora, prošla je kolona vozila puna vojnika. Jedan od unproforaca iz predostrožnosti je zapisao registarske oznake na vozilima: 010 027, 010 319, 00 352, ZG 720 GJ, ZG 721 GJ. Vozila su bila puna specijalaca. Nadomak Grubora specijalci su naišli na dvije bake, koje su išle od Grubora prema UN-ovcima. Uskoro su svi iz pravca Grubora začuli pucnjeve i ugledali stupove dima, koji su se zlokobno nadvili nad selom. Bake Marija i Draginja brzo su se vratile prema Gruborima i one su prve osobe koje su u selo došle nakon što su specijalci iz njega otišli. Uskoro su došli i unproforci. Prizor koji su zatekli bio je strašan. Sve su kuće bile spaljene, ali pravi su užas doživjeli tek kada su ugledali tijela pobijenih staraca.

Lažiranje očevida

Miloš Grubor bio je nepokretan. Imao je 80 godina. Ubijen je u krevetu, u pidžami. Jovo Grubor je zaklan dok je čuvao krave. Imao je 65 godina. Vatrenim oružjem je ubijena 90-godišnja Marija Grubor, koja je izgorjela zajedno s kućom. Hicima iz blizine smaknuti su i 51-godišnja Milica Grubor i 41-godišnji Đuro Karanović. Tijelo Jovana Grubora nije pronađeno, pretpostavlja se da je u potpunosti izgorjelo u kući koja je spaljena.

U cijeloj je akciji sudjelovalo 50-ak specijalaca, koji su bili podijeljeni u četiri grupe. Vodili su ih zapovjednici Branko Balunović, Stjepan Zinić, Božo Krajina i Frano Drlje. Upravo je tim Frane Drlje upao u Grubore i, prema optužnici, pobio starce.

Optužnica za ubojstva tereti Drlju i specijalce Igora Benetu i Berislava Garića. Za prikrivanje dokaza optužnicom se tereti pomoćnik zapovjednika specijalaca Željko Sačić i Drljin zapovjednik na terenu Božo Krajina. Spomenuta petorka nalazi se već nekoliko dana u pritvoru.

Priča o zločinu u Gruborima jedan je od najvećih dokaza da Hrvatska nikada nije imala ozbiljnu namjeru istražiti ratne zločine koje su počinili pripadnici HV-a i MUP-a. Važno je naglasiti kako ni ove istrage, koja bi trebala otkriti imena svih vojnih, policijskih, političkih, sudskih i obavještajnih pokrovitelja i zaštitnika ubojica iz Grubora, ne bi bilo da nije bilo pritisaka sa strane. Naime, zločin u Gruborima jedna je od važnijih točaka optužnice protiv generala kojima se sudi u Den Haagu, prvenstveno Markača i Čermaka, ali i Gotovine. Tokom suđenja o Gruborima su govorili predstavnici UN-a koji su svjedočili o svojim saznanjima, ali je pravi interes izazvalo svjedočenje bivšeg zapovjednika specijalaca Zdravka Janića, koji je izjavio kako je za zločin saznao tek 2004. i to dok je haško tužiteljstvo razmišljalo da ga za njega optuži. Tužiteljstvo je, naravno, tvrdilo suprotno. Sudu je predočilo izvještaj zapovjednika specijalne jedinice Lučko, Josipa Ćelića, koji je napisao kako se u Gruborima dogodio sukob s pobunjenicima, pri čemu su stradali civili. U optužnici županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, između ostalog, stoji kako je Markačev pomoćnik Željko Sačić prikrivao dokaze zločina, sudjelovao u pisanju lažnih izvještaja i u društvu general-pukovnika Čermaka nagovarao dvojicu splitskih kriminalista, koji su došli na uviđaj, da lažiraju poprište ubojstva, kako bi ispalo da su starci pružali oružani otpor.

HTV-ov stand up pored mrtvog Karanovića

Za razliku od neinformiranog Zdravka Janića, o Gruborima je još 1995. progovorila Elizabeth Rehn, koja je 7. prosinca te godine o zločinu pisala u Izvještaju o stanju ljudskih prava na području bivše Jugoslavije, koji je podnijela Generalnoj skupštini UN-a, Vijeću sigurnosti i Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji. Amnesty International u izvještaju pod naslovom “Hrvatska nekažnjena za ubojstva nakon Oluje”, u kolovozu 1998. piše o Gruborima, koje spominje i HHO 8. travnja 1999. pišući u svom izvještaju, koji se bavio zločinima u sektoru Jug, i o brojnim drugim ratnim zločinima.

Šibensko županijsko državno odvjetništvo još je 2001. prikupilo dokaze o ubojstvima. Na čelu mu je bio Željko Žganjer, kasniji šef USKOK-a. Žganjer je danas odvjetnik i otvoreno govori kako je cijelo vrijeme dok je istraživao slučaj bio pod pritiskom. Da nije došlo do suđenja Gotovini, Čermaku i Markaču, svi bi spomenuti izvještaji bili zaboravljeni, kao što bi bili zaboravljeni i nesretni starci iz Grubora.

Posebno treba naglasiti ulogu Hrvatske televizije i novinarke Nade Šurjak, koja je o “osvajanju” Grubora napravila prilog neposredno nakon odlaska ubojica. “Specijalne postrojbe MUP-a obavljaju posljednje akcije čišćenja ovdje, 20 kilometara od Knina. Tijekom akcije u selu Grubori došlo je do žestokog okršaja”, tako je reporterka HRT-a vidjela situaciju te 1995. godine. Naravno da je vidjela da Miloš Grubor od 80 ili Marija Grubor od 90 godina nisu bili spremni ni za kakav žestoki okršaj, ali to nije bilo bitno. Uostalom, ona tu nije bila radi istine. Ona je, kao i ostali takozvani reporteri, bila tu kako bi širila laž o nepogrešivoj vojno-redarstvenoj akciji “Oluja”, u kojoj nema civilnih žrtava jer u Krajini i “babe od 80 godina imaju puškomitraljez”. Tako je i Nada Šurjak, snimajući stand up pored tijela Đure Karanovića, mogla izjaviti: “Ovom odmetniku nije pomogao ni arsenal oružja, pravda ga je zatekla na rubu šume.” Naravno, vrla reporterka nije pokazala famozni arsenal oružja o kojem je pričala, to je bilo nešto u što tada nije bilo pametno sumnjati. U istom prilogu general Čermak, prijeratni obrtnik i poslijeratni milijarder, kojemu je dužnost i vojnička čast nalagala da očuva živote staraca u Gruborima, izjavljuje kako su Grubori bili “jako četničko uporište”. Spominje Čermak i nekakvih deset terorista, koje nitko nije vidio, spominje kako je u jednom trenu došlo do “paljenja sela”, kao da selo samo može izgorjeti.

Likvidirano oko 15 posto civila

U zoni njegove odgovornosti pobijeno je nekoliko stotina građana. Kada se kaže da je to malo, s obzirom na veliko područje koje je trebalo osigurati, zaboravlja se da je na tom području ostalo tek nekoliko tisuća ljudi, tako da je pravilno reći da je pobijeno oko 15 posto onih koji su poslušali Tuđmanov radijski zov i ostali u svojim kućama. Ništa vam se neće dogoditi, tvrdio je Franjo Tuđman, a onda pustio pse s lanca da se malo zabave.

Posebna priča je Frano Drlje, koji je vodio akciju u Gruborima. Radi se o čovjeku koji je i samom Sačiću svojevremeno zabranio da se približi Lučkom, o čovjeku koji je odbio napisati izvještaj o akciji, navodno rekavši Markaču kako mu “ništa ne može”, dodavši “ja sam to napravio!” Prema informacijama kojima raspolažemo, radi se o čovjeku koji je strah i trepet MUP-a godinama, o čovjeku s jakim političkim zaleđem, kojeg su se bojali i sami vojnici na terenu. Navodno je bio blizak HDP-u Nikole Štedula. Bilo bi interesantno jednom izračunati koliko su članovi HDP-a, posebno aktivni u Gospiću, poput Oreškovića i Norca, pobili nevinih civila i koliko su štete time napravili vlastitoj državi u čije su ime to navodno radili.

Uglavnom, Frano Drlje je, unatoč činjenici da su svi koji su trebali znati što je napravio to i znali, 14 godina bio nedirnut. Uhapšen je kao aktivni policajac. Radio je ni manje ni više nego u Ravnateljstvu MUP-a.