Hrvatska izborna zadušnica

Hrvatska se opet proslavila da boli glava. Poslije svih izbora, gdje god se održavali, od Sjedinjenih Država do Zimbabvea, središnje i glavno pitanje je tko je pobijedio. Zato se, konačno, i održavaju, u tome je sav njihov smisao, drugog nemaju. E, poslije prvog kruga petih hrvatskih predsjedničkih izbora to pravilo više ne vrijedi, možeš ga slobodno zaboraviti. Sada je glavno pitanje tko je izgubio, što ne možeš izbjeći i da hoćeš, jer je taj gubitnik tako golem da zasjenjuje kao planina sve ostalo.

Ove izbore izgubila je hrvatska politika, i to toliko poražavajuće i toliko ponižavajuće da s punim pravom tu smijemo zanemariti razliku između desnice i ljevice, koliko god stajalo da je ova druga prošla puno, puno bolje od prve. Ivo Josipović je sam dobio više od četvorice kandidata desnice (po klasifikaciji portala Index, možda ne najpreciznijoj, to su Hebrang, Bandić, Tuđman i Jurčević), i to će u njegovom izbornom štabu sigurno posebno veselo proslaviti. Ali, o kakvom vražjem slavlju ovdje uopće može biti riječ, ako su svi oni zajedno, plus ostalih sedmoro kandidata, privukli na ove izbore jadnih, kržljavih, paraplegičnih 44-ak posto birača? Pa to jedva da prelazi prosjek lokalnih izbora, koji tradicionalno imaju odaziv dvadesetak posto manji od državnih. Tako da se čovjeku, gledajući zblenuto u te škrte brojke, na trenutak moglo učiniti da su to kvartovski izbori na kojima se bira prvi čovjek gradske četvrti Pantovčak, a ne prvi čovjek države sa sjedištem na Pantovčaku.

Josipovićev populizam u slučaju Slovenije

Kakav jad od izbora je za nama govori možda najbolje to da se ovakav rahitičan odaziv dogodio poslije neviđene parade populizma, toliko prozirnog, ulizivačkog i dupedavalačkog da je to previše i za ovu materijalno i moralno ruiniranu zemlju. Pogledajte dokle je to išlo. Čak devetoro od dvanaestoro kandidata, izuzetak su samo Vesna Pusić, Hebrang i Vidošević, suprotstavilo se arbitražnom sporazumu sa Slovenijom koji je, da podsjetimo, Sabor već usvojio. To znači da je devetoro junačina (među kojima i favorit drugoga kruga Josipović) ušlo u ovu kampanju doslovce spuštenih gaća pred biračima, godinama nahuškavanim protiv Slovenije i Slovenaca. Usto su, što je još gore, doslovce nasrnuli na vjerodostojnost hrvatske državne politike, jer ako oni oko Slovenije udaraju šumom, dok Sabor ide drumom, što je to ako ne podrivanje te politike. A ako oni drže do nje kao do lanjskog snijega, naravno da ni birači neće imati prema toj politici nikakvog respekta.

I oni su to i pokazali, postavivši se prema izborima kao nečem kužnom, i još su im se slasno narugali. Izabrali su, uz Josipovića, Milana Bandića, nezavisnog kandidata bez ikakve politike, koji se politički angažirao početkom devedesetih kao član SK, dok je većina bježala s tog broda, a sada će se, o tempora o mores, u drugome krugu pojaviti kao jedini spasitelj potopljene desnice. Da se razumijemo, nije Bandić jedini koji rasklimava stupove etablirane stranačke politike, to su i ostali nezavisni kandidati, više-manje istog populističkog soja (Primorac, Mikšić, Vidošević, Vesna Škare Ožbolt…), koji su zajedno skupili otprilike isto kao i premoćni pobjednik Josipović (preko 32 posto glasova), jedini predstavnik velikih stranaka koji je preživio njihovu tešku krizu.

Ali Bandić, taj potkralj hrvatske korupcije (kralj Sanader je u međuvremenu zbrisao) u nečem je ipak poseban. On je upravo idealan da se s njim identificira i solidarizira onaj dio birača koje se može smatrati najdeklasiranijim dijelom biračkog tijela, njegovim dnom i talogom. Ti birači zakonita su djeca sveobuhvatne krize, koja je protresla političke stranke i zemlju u cjelini, i njihov udio raste kako pada broj prosvjećenijih, zahtjevnijih birača. Otprilike ih se može usporediti s vjernicima koji pune bogomolje iz čistog religioznog koristoljublja.

Bandićeve pučke kuhinje

Stjecajem okolnosti, baš na dan izbora, Aleksandar Stanković dao je retrospektivu četrdesetak intervjua koje je napravio tokom 2009. godine, pa smo čuli i fizičara sa stalnom adresom u Švicarskoj Davora Pavunu. Tog stvora, otkako se u posljednje vrijeme počeo intenzivno pojavljivati u javnosti i čak stekao reputaciju iznimno mudrog čovjeka, otpočetka smatram teleće kapacitiranim intelektualcem. A otkako je nedavno izjavio da se u Vukovaru može biti “samo Hrvat ili hulja”, smatram ga i opasnim političkim idiotom. E, taj Pavuna reče u Stankovićev mikrofon na dan izbora da se dugo mučio ontološkom dilemom o postojanju Boga, sve dok mu se nije posrećilo da napravi međunarodnu karijeru. Tek tada je s filozofskim mirom mogao reći – Bože, sad znam da postojiš! Dakle, on u sijedoj starini na nebesima vidi neku vrstu mecene, čak zlatne ribice koja ispunjava želje, i baš takav profil birača sada buja na gnojnici hrvatske mega-krize. Oni u političarima vide mecene, koji će ih nahraniti kao gradske golubove, što je Bandić, raspolažući u Zagrebu s nekih, vamo-tamo, dvije milijarde eura, cijelo desetljeće i radio.

On je, dakle, karitativni opsjenar koji se sav predao tobožnjoj dobroti za socijalno ugrožene, ali zapravo živi, parazitira na socijalnom blatu u koje su ovi upali. No, sada i takav Bandić figurira među političkim mrtvacima koji su prodefilirali ovim izborima samo kao manje mrtav. Mafijaški pajdaš koji otvara pučke kuhinje, pa to je čovjek koji naciji prije može ponuditi program tihog umiranja nego povratka u život. I skupio je ni petnaest posto glasova (uza svu pomoć sličnih mufljuza – Glavaša, Keruma, Jamba, od kojih mu je, srećom, od neke koristi bio samo Glavaš u BiH), što znači da je više od osamdeset posto birača bilo protiv. A to bi u svakoj pristojnijoj zemlji bio prije razlog za odustajanje od drugoga kruga, nego za ulazak u nj.

Hebrangov poraz

Ali, ne stoji puno manje jadno s time ni pobjednik prvog kruga Ivo Josipović, koji je uspio nagrabljati skoro polovicu glasova manje nego Mesić u prvom krugu izbora 2000. i 2005. godine. Kada bi mu Bandić predao sve svoje glasove, to još uvijek ne bi bilo dovoljno za njegovu pobjedu u prvome krugu. Ovo jasno sugerira da je Josipović pobijedio ne zato što je bio dobar, nego zato što je bio manje loš od kandidata desnice, prvenstveno onih iz HDZ-a, stranke koju je Sanader bijegom ostavio u rasulu, pa se na izborima pojavila praktički s tri kandidata.

U takvoj situaciji službeni HDZ-ov kandidat Andrija Hebrang nije mogao dobaciti više od trećeg mjesta, a i to je bolje nego što su mu sve predizborne ankete predskazivale. Izbjegao je, dakle, tešku katastrofu i doživio “samo” težak poraz, što ima jednu dobru i jednu lošu stranu. Dobro je da HDZ, kao glavni generator sadašnje duboke krize zemlje, dotakne dno i pokuša ponoviti reformski obrat nakon gubitka parlamentarnih i predsjedničkih izbora 2000. godine. Loše je što Hebrangov poraz može izazvati i nekontrolirani kaos u HDZ-u, a to bi se kao svinjska gripa moglo proširiti na cijelu zemlju.

Ovo drugo je možda i najveća opasnost koji su donijeli ovi izbori. Oni su jasan signal da su velike stranke u tako dubokoj krizi da to već miriše i na zadušnice hrvatskim demokratskim institucijama. A ako ispražnjen prostor nisu uspjeli uvjerljivo popuniti ni dosad poznati populisti tipa Bandića, to bi mogla biti najava populista novog, totalitarnog soja.