Intervju: Mark Terkessidis, novinar i teoretičar

Novinar, doktor psihologije, teoretičar koji se bavio pitanjima popularne kulture, migracija i rasizma, Mark Terkessidis zanimljiva je pojava u javnom životu Njemačke. Zajedno s Dubravkom Ugrešić i Rastkom Močnikom bio je najavljen kao zvijezda nedavno održane međunarodne konferencije “Exit Europe – Nova geografija kulture”.

Njemačka je devedesetih godina izrazito podržavala Hrvatsku, pogotovo dok je trajao rat, ali kakva je situacija danas? Zanima li Njemačku uopće Balkan?

– Zanimljivo pitanje. Prošlo je točno deset godina od intervencije na Kosovu, a o tome se uopće nije govorilo, iako je to sasvim dovoljan vremenski odmak da se procijeni što se zapravo desilo. Njemačka vojska još je uvijek na Kosovu i u Bosni i Hercegovini, ali o tome nema diskusije. Nitko ne zna koji je cilj te vojske tamo i kada će njena misija završiti. Ista je stvar i s Afganistanom. Njemačka podrška Hrvatskoj devedesetih zapravo je bila nova potraga za identitetom i zapravo smo ponovno razotkrili “partnere u zločinu”. Za Hrvatsku se smatralo da je kulturološki blizu, a za Srbiju da nije dio njemačke sfere utjecaja. Hrvatsku su podržavale veoma konzervativne snage, ali nakon rata i neovisnosti svi su na to zaboravili. Balkan više nije bitan.

Srbi više nisu samo negativci

Da li je predstava o Srbima kao isključivim negativcima i ratnim zločincima u današnjoj Njemačkoj promijenjena?

– Mislim da jest. Moji prijatelji srpskih korijena koji su živjeli u Njemačkoj kada je počela vojna intervencija na Kosovu konstantno su optuživani da su odgovorni za položaj Albanaca na Kosovu. Neki od njih skrivali su svoje porijeklo jer su prema Srbima tada vladale velike predrasude. U međuvremenu su svi zaboravili na to. Za mene je najinteresantniji moment bila izjava koju je novinama dao bivši ministar financija Thilo Sarrazin. U drugom dijelu intervjua, koji govori o sjećanjima na Berlin 1998. godine, odjednom je počeo govoriti o imigrantima i intervju se na kraju pretvorio u pravi rasistički govor. Između ostalog, rekao je da će Turci osvojiti Njemačku kao što su Kosovari osvojili Kosovo i da za njega ne bi bio problem da se radi o Židovima s istoka, jer su oni 50 posto inteligentniji od Turaka. Prije deset godina Njemačka je ušla u rat kako bi spasila jadne Albance od srpske agresije, a deset godina kasnije dijelovi iste te političke elite govore o tome kako Kosovari osvajaju Kosovo. Gdje je tu logika?

Europska unija je suspendirala vizni režim za Srbiju i Makedoniju, ali ne i za Bosnu i Hercegovinu. Time su najdirektnije pogođeni Bošnjaci, većinom muslimani, dok Srbi i Hrvati već odavno imaju pasoše Srbije ili Hrvatske. Mislite li da je riječ o namjernom diskriminiranju muslimana ili o nesporazumu?

– Svi žele spasiti nekog muslimana ili pričaju o spašavanju muslimanskih žena od njihovih muškaraca, ali nitko ne želi muslimane. A što zapravo danas znači musliman, kada čak potpune ljevičare i ateiste porijeklom iz muslimanskih zemalja drugi vide isključivo kao muslimane? Termin musliman je najčešće vezan uz problem integriranja; više ne postoji interes da ljudi tog porijekla dolaze u Njemačku i generalno u Europu.

Imate grčke korijene, pa nas zanima što mislite o mitu o srpsko-grčkom bratstvu?

– Sve dok nisam 1999. godine s ocem otišao u Grčku, a tada smo prvi put u životu imali slično političko mišljenje, nisam znao da ima tako pozitivnu ideju o Srbiji. Za njega su Srbi bili dobri momci u konfliktu. Moj otac nije pravoslavac i mislim da veza između Grčke i Srbije nije jaka zbog toga što su jedna i druga nacija većinom pravoslavne, već zbog toga što su bile glavni protivnici nacistima na Balkanu. Ljudi se toga sjećaju i to je dobra stvar. Međutim, loša stvar je da su tokom devedesetih mnogi Albanci došli u Grčku, gdje je rasistički diskurs protiv njih bio nevjerojatan. Podupiranje Srba zapravo je bilo ignoriranje Albanaca. Također, imigranti iz Srbije nisu uvijek fini dečki i to su ljudi počeli shvaćati. S druge strane, konflikt Grčke s Makedonijom zapravo mi je besmislen. Razumijem da se početkom devedesetih Grčka vlada jako uplašila da bi mogla biti umiješana u konflikt u bivšoj Jugoslaviji, ali danas je to jeftini nacionalistički trik. Grčka ima ideju etničke homogenosti, što je nemoguće. Do 1993. godine ljudi na sjeveru Grčke govorili su slavenskim jezikom, a to se promijenilo tek dolaskom izbjeglica te godine.

Neće biti francuskog scenarija

Nezadovoljstvo turske zajednice u Njemačkoj raste. Može li se Njemačkoj dogoditi scenarij kakav se desio u Francuskoj kada su mladi ljudi arapskog porijekla rođeni u predgrađima Pariza ustali protiv vlastite države?

– Teško je suditi da li je frustracija u usponu. Mislim da u Njemačkoj postoji predstava o Turcima kao homogenoj grupi, ali zapravo ona uopće nije homogena. Davne 1989. godine njemačka vlada priznala je da smo država imigranata, ali promjenom Zakona o državljanstvu 2000. godine stvari se mijenjaju. Prije 15 godina vjerovalo se da će svi ti stranci jednog dana napustiti Njemačku, ali kada je postalo jasno da ljudi neće otići, nastali su problemi, pogotovo na lokalnom nivou. Konzervativne snage ne žele da ti ljudi postanu građani Njemačke, pa su barijere za dobivanje državljanstva sve veće. Na primjer, stariji ljudi ne mogu položiti test iz njemačkog jezika, koji je nevjerojatno težak. I onda recimo u pojedinim dijelovima velikih gradova, kao što su Frankfurt, Berlin i Köln, 25 posto stanovništva nema pravo glasa. Svi gradonačelnici će vam reći da je to grozna ideja, jer je za našu zajedničku budućnost veoma bitno da svi ljudi mogu učestvovati u javnom životu. Njemačka ekonomija je visoko tehnologizirana i takvi ljudi teško apliciraju za lošije poslove, jer ih jednostavno nema. I za najlošije poslove je potrebno neko znanje. Ti ljudi su rođeni u Njemačkoj i imaju osjećaj da zaslužuju bolji položaj. I obrazovni sustav je izrazito diskriminirajući. Iako drže liberalne govore, demokršćani ne mijenjaju ništa. Nakon toga djeca, njih oko 30 posto, odustaju od škole i postaju autsajderi.

Ipak, ne vjerujem da se događanja iz Francuske mogu desiti i u Njemačkoj, jer se situacija ni približno ne može usporediti. U Francuskoj su predgrađa potpuno odsječena od centra i tamo velik broj ljudi arapskih korijena nikada u svom životu nije imao posao, što nije slučaj u Njemačkoj. Ljudi muslimanskog porijekla ipak znaju da mogu dobiti posao. Recimo, u Njemačkoj se stanovi za socijalno ugrožene dijele tako da se vodi računa o tome koliko porodica ima imigrantsko porijeklo, a koliko ne, kako bi se stvorila multietničnost.

Hoće li Turska ikada ući u Europsku uniju?

– Ne znam, teško je reći. Prije nekoliko godina rekao bih nikada, ali sada nisam tako siguran. Kao strateški i ekonomski partner Turska je Uniji postala veoma bitna. Njihova vanjska politika postala je sila u regiji. Također, partneri su u pregovorima s Iranom i arapskim svijetom. Diskurs o Turskoj jako se promijenio i mislim da političke klase danas nemaju više tako negativan stav o toj državi kakav su imale ranije. Misle da dijelovi Turske mogu postati dio Europske unije, ali ne recimo i unutarnji dijelovi Anadolije. Ako se recesijska kriza ne sredi u narednih pet godina, mislim da neće biti interesa za proširenje. I dalje imamo diskusiju o tome da li je bila dobra ideja pozvati Bugarsku i Rumunjsku da se pridruže Uniji.