Korupcionaši protiv korupcije

Zvuči malo šašavo, ali nakon nekoliko tjedana predsjedničke kampanje čovjek mora reći da to uopće nije bio politički događaj broj jedan u zemlji. Jesu li zakazali mediji, bez kojih su te kampanje isto što i ribički najlon-konac bez udice? – pitat će netko koga posljednjih mjesec dana nije bilo u Hrvatskoj. Ne, ni govora, mediji su pratili kampanju više nego temeljito, upravo udarnički, uostalom tu im leži i lijepa parica, ali u tome možda i jeste kunst.

Možda bi bilo bolje da nisu toliko trčali za ovih dvanaest apostola neinventivnosti i dosade, jer tada ne bismo znali da su većina njih mrtva puhala, koja gomilom estradiziranih koještarija prikrivaju da u sebi nemaju ničega. Valjda najzanimljiviji i najzabavniji dio kampanje bio je kada se kaplarski ozbiljan Andrija Hebrang pobunio protiv tog cirkusa, ali kako je, reče, tako puno lakše, i on se na kraju uključio. I premda je inače zanimljiv kao tegla zemlje, bacio se čovjek na zezanciju, i to tako uspješno da je pomeo i najveće lakrdijaše među ostalim kandidatima (posebno slasno je slistio svog kolegu iz struke Dragana Primorca).

Dezerteri zanimljiviji od kandidata

I naravno da se onda moralo dogoditi ono što spomenusmo. Usred kampanje za pete predsjedničke izbore javnost se puno više zanimala za spekulacije o povratku dezertera Ive Sanadera u politiku, za novu-staru aferu o mitu koji je ovaj primio od Kutle za kredit Hypo banke, za sukob Mesić-Sanader oko mutnih uvjeta pod kojima je INA prodana Mađarima…

Ovo zadnje je posebno zanimljivo. Iako je razumljivo da cijela javnost naćuli uši kada se dva donedavno prva čovjeka države počupaju oko ovako jake teme, ipak ima neke uznemirujuće simbolike u tome da pozornost više privlače ljudi koji odlaze (ili su već otišli) od onih koji dolaze. Pa se onda počneš pitati tko su, dođavola, ti blijedi, isprani likovi, uvjerljivi poput američkih bankovnih brokera i zanimljivi poput “kuhane noge”. I pred očima ti se složi slika da među njima, možda s izuzetkom Vesne Pusić, nema nikoga tko bi s punom ozbiljnošću i odgovornošću stao iza riječi kojima nas ovih dana zasipavaju kao snježni smetovi. Takvima nije nikakav problem, kako ih se ovih dana sa svih strana kritizira, izbrbljati obećanja koja nemaju nikakve veze s njihovim budućim ovlastima, mada po meni to i nije toliki problem.

Zapravo jeste, ali zato što proizlazi iz puno većeg problema, a to je da ti ljudi nemaju nikakvih, ama baš nikakvih ideja kako pomoći ovoj zemlji. Sebi da, ali zemlji – to zaboravi. Oni bi to možda čak i htjeli, ali nemaju ni “v” od vizije kako to napraviti, a ne mogu je ni imati jer dolaze iz stranaka, bilo kao službeni kandidati ili disidenti, koje tu viziju ni same nemaju. Te stranke zapravo i nisu tu za to. One funkcioniraju kao političke korporacije ili kompanije, kako hoćete, koje pikiraju na vlast ili barem u njenu orbitu prvenstveno radi sebe. Znači, radi toga da zbrinu svoju stranačku pastvu kao svojevrsni “biroi za zapošljavanje” (Puhovski), a kako se uzima da su vrhovi te pastve zadužili domovinu (iako ih Hebrang naziva “čučavcima”), njima se usto omogućava i da se dodatno pobrinu za sebe tj. da omaste brk. Teka kada se obavi to “u se i na se”, stranke se posvećuju onome zbog čega formalno postoje, a to je briga za zemlju.

Jadna je to briga. Otprilike kao da se državnim poslovima baviš u fušu, nakon što obaviš lukrativne poslove koji su ti na prvom mjestu. Nije onda čudo da na “tržištu” novih političkih inicijativa vlada avetinjska nestašica i suša, i da se svi grabe za iste ideje.

Kriza velikih stranaka

Tako se svih dvanaestero kandidata, od premoćno vodećeg Ive Josipovića naniže, jagme za istim – to je navodno bespoštedna borba korupcije, kao da je korupcija nešto što je palo s neba, i to prije tjedan, najviše dva. Protiv korupcije su svi, od Kajina koji na korupciju gleda iz perspektive crkvenog miša, do Bandića ili Vidoševića, koji o tome imaju prebogata insajderska znanja i višegodišnje iskustvo, sve to unovčeno u grofovskim razmjerima. Ali kako ih nitko ništa ne pita, to su svoje iskustvo mirno primijenili i u ovom predizbornom nadmetanju.

To je i najveći paradoks ove kampanje. Protiv korupcije grme iz punih pluća čak i onih petero-šestero kandidata za koje je sasvim očito ne samo da su i sami korumpirani, nego da i samu kampanju vode istim takvim, korupcijskim metodama, tj. skupljanjem novca od mutnih donatora. Tako bi se moglo još dogoditi, iako sada sve govori drukčije, da ove izbore, tu tobožnju antikorupcijsku krusadu, dobiju oni koji su se u ovoj kampanji najviše koristili sumnjivim sredstvima. Tko su ti, ne treba puno lupati glavu – oni koji su skupili najviše novca, Bandić, Vidošević i Primorac. Prema Hebrangu, koji je ovaj put možda najbliže onom da ponekad ipak govori istinu, svaki od njih potrošio je već dosad 25 milijuna kuna. Hebrang i Josipović mogu samo sanjati o tim parama, što znači da su tzv. nezavisni kandidati glavne zvijezde ove kampanje, dok su kandidati stranaka, čak i onih najvećih, neću reći izborni proleteri, ali svakako debelo zaostaju.

A to govori o dvjema važnim novostima u hrvatskom političkom životu. Prije svega, tzv. nezavisni kandidati zapravo su sada zavisniji i od službeno zavisnih stranačkih kandidata, jer tolike pare nisu mogli skupiti na hrpu bez pomoći nikada brojnijih anonimnih i zakrabuljenih donatora (ovi maske mogu mirno zadržati jer ih zakon o financiranju izbora ničim ne obavezuje da ih skinu). S druge strane, to govori o krizi velikih stranaka, prvenstveno HDZ-a, koje su se toliko iskompromitirale nebrojenim korupcijskim aferama da od njih počinje zazirati i dosadašnja korupcionaška klijentela. Zato ta klijentela počinje tražiti nove političke zaštitnike među nezavisnim kandidatima, dok se neki pokušavaju osigurati i na više strana (tako naftni magnat Robert Ježić, trenutno najveći sanaderovac među novinskim izdavačima, nastoji zbrinuti lijevu polovicu dupeta time što je kampanju Ive Josipovića donirao s dražesnih 200 tisuća kuna).

U džumbusu možda najmutnije kampanje dosad sasvim se izgubilo ono osnovno zbog čega se izbori uopće održavaju – naći nasljednika jakom, ali u posljednje vrijeme posustalom Stjepanu Mesiću, kao što je on bio sasvim logični nasljednik sve tvrđem i napornijem Tuđmanu. Zbog ovoga odaziv na izbore može značajno podbaciti, što ide u korist stranačkih kandidata, kojima glasačke mašinerije njihovih stranaka mogu lakše osigurati ulazak u drugi krug. To je vjerojatno i bolje, jer je ono što dolazi s vanstranačke scene kudikamo gore, ali ni ovo nije ni izbliza toliko dobro da se poslije izbora možemo nadati imalo boljoj Hrvatskoj.