Levijevo seciranje Dragojevića i Kusturice
Ime Pavla Levija takoreći do jučer bilo je nepoznato većini pratitelja filmskih zbivanja na ovim prostorima. No nakon što je taj rođeni Beograđanin, a od 2004. predavač na američkom sveučilištu Stanford, objavio prije dvije godine knjigu “Disintegration in Frames. Aestetics and Ideology in the Yugoslav and Post-Yugoslav Cinema”, glas o njemu počeo se širiti regijom, a uskoro je i sam poduzeo svojevrsnu turneju našim krajevima: prošle je godine bio član žirija u Motovunu, održao predavanja u Zagrebu i Sarajevu, da bi naposljetku prijevod njegove knjige ove godine osvanuo u Beogradu.
Iza naslova “Raspad Jugoslavije na filmu” dočekuje nas analitičko-interpretacijski pregled reprezentativnih primjeraka jugoslavenskog i postjugoslavenskog filma (i televizije) od kraja šezdesetih do kraja devedesetih, a specifičnost ponuđenih čitanja, u kontekstu postkomunističkih društveno-humanističkih znanosti koje sebe žele zamišljati kao nadideološke, jest angažirana idejno-politička perspektiva iz koje autor sagledava problematiku kojom se bavi. Levijeva pozicija je otvoreno lijeva, u tzv. progresivno-humanističkom smislu, a glavni predmet kritike su nacionalizam i etno-esencijalizam, tj. smjesa koja je dovela do raspada Jugoslavije mišljene kao multietničke i multikulturalne, odnosno u optimalnom (nikad realiziranom) smislu slobodarske nadetničke/nadnacionalne zajednice. Pritom se autorov metodološki pristup, zainteresiran za ideološko u estetskom kontekstu, odnosno za ostvarivanje ideološkog estetsko-formalnim sredstvima, najčešće oslanja na kombinaciju marksističkih “osnova” i (post)strukturalističke “nadgradnje” (ili obrnuto), s osobitim udjelom psihoanalitičke teorije (Marcuse i Žižek dva su najcitiranija imena).
Levi se u zadanoj dionici od kraja (jugoslavenskih) šezdesetih do kraja (postjugoslavenskih) devedesetih bavi s pet filmskih/popularnokulturnih fenomena, koji svakako predstavljaju neke od temeljnih točaka tog vremena – novim jugoslavenskim filmom iliti crnim talasom šezdesetih, preciznije ostvarenjima Makavejeva, Pavlovića, Žilnika i Lazara Stojanovića koje povezuje sa suvremenim im filozofskim djelovanjem praksisovaca, novim primitivizmom i njegovom možda središnjom manifestacijom, TV serijom “Top lista nadrealista” iz osamdesetih, poetikom i ideološkim kontinuitetom odnosno mijenom Emira Kusturice, zatim novom etničko-esencijalističkom paradigmom (i pokušajima otklona od nje) postjugoslavenskih kinematografija devedesetih, te naposljetku estetski i ideološki središnjim, i za srbijanske prilike najreprezentativnijim filmom devedesetih – ostvarenjem “Lepa sela lepo gore” Srđana Dragojevića.
Iako u svakom od pet poglavlja demonstrira suverenu analitičnost i intrigantnost interpretacijskog čitanja (doduše, povremeno mu se dese teško objašnjive faktografske pogreške koje svjedoče da s izabranim kulturno-političkim isječcima jugoslavenske povijesti nije uvijek na ti, no to njegovu analitičko-interpretacijsku moć ne čini manje uvjerljivom), Levi najviše dosege postiže kad oštricu svog skalpela usmjeri prema Kusturici i Dragojeviću. Analizirajući “Oca na službenom putu” zaključuje kako je Kusturica u njemu promovirao ideal libidinalno oslobođenog nadetničkog jugoslavenstva, pri čemu je jugoslavenski identitet uglavnom sveden na “nepresušno uživanje”; u “Undergroundu”, koji je produkcijski presudno podržao Milošević, ta identifikacija jugoslavenstva s oslobođenim libidom jednako je prisutna, ali sad plemenitu širinu nadetničkog jugoslavenstva zamjenjuje prikrivena uskoća etnocentričnog, gdje se pod krinkom afirmacije nadnacionalnog jugoslavenstva podmeće srpski nacionalizam.
Složenom analizom “Lepih sela” Levi pak pokazuje kako je taj film bio posve u dosluhu s antimiloševićevskom srbijanskom nacionalističkom opozicijom, nespremnom na suočenje s vlastitom odgovornošću za rat i zločine, te da promovira mitsku tezu (čuveni motiv drekavca iz tunela) o sudbinskoj netrpeljivosti Srba i Muslimana, pri čemu se etnofobija spram Drugog pokušava na kraju ublažiti tipičnim nacionalističkim licemjerjem, samo da bi se univerzaliziranjem ratnih užasa izbjeglo ili relativiziralo pitanje konkretne odgovornosti.
Nakon ovakvih analiza nije neobično da je u nekim srbijanskim (filmskim) krugovima Levijeva knjiga dočekana kao antisrpska (iako su joj se na udaru našli i šovenski ispadi hrvatskog filma devedesetih), što samo svjedoči o njezinoj humanističkoj beskompromisnosti.