Mama, zašto nas nazivaju četnicima?

Kakve je kvalitete nastava historije u Istočnoj Slavoniji, gdje je nakon mirne reintegracije važio petogodišnji moratorij na slušanje najnovije historije, koji je istekao 2002. godine? Sami akteri obrazovnog procesa nerado govore o toj temi.

– Znate, ja ne mogu govoriti o tome. Nisam tri godine imala posao i niko se nije pitao šta sam tada jela – glasio je odgovor jedne profesorice u srednjoj Tehničkoj školi u Vukovaru.

Da se stvari prihvaćaju onakvima kakve jesu zaključujemo i na osnovu razgovora sa direktorima škola na srpskom jeziku i voditeljima nastave po A-modelu, na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu. Svi priznaju da u udžbenicima ne bi trebalo biti mjesta za sadržaje koji bi vrijeđali nečije osjećaje, ali dodaju se niko od roditelja nije javno pobunio.

– Roditelji to osjećaju, ali ne istupaju javno sa svojim mišljenjima – kaže nam Milica Stojanović, voditeljica nastave na srpskom jeziku u Gimnaziji Vukovar.

Ostali kod kuće, a okupatori

Profesori, voditelji nastave i direktori škola krivicu zbog neangažiranja povodom nekih spornih sadržaja uglavnom prebacuju na političare, ali i na tzv. srpske kadrove u pojedinim ministarstvima. Oni bi, kažu, trebali voditi brigu o obrazovanju srpske djece, a ustvari ne žele i nemaju snage otvoriti tu Pandorinu kutiju.

Učenicima samima sasvim sigurno nije lako, jer se nalaze između nesigurnih roditelja i njihovih ličnih priča koje slušaju kod kuće i onih “istina” u školi koje im se nude među koricama hrvatskih udžbenika historije. Ne spominjemo tu i druge faktore, samu sredinu, ulicu, medije koji im ne pružaju pozitivnu sliku o nacionalnom kolektivu kojem pripadaju. U školama se tako mogu čuti česta pitanja učenika: Tko su četnici, zašto nas se naziva četnicima, koga su to moji tata i mama okupirali kod svoje kuće?

Pitanje je i kako da roditelji u takvoj situaciji pristupe djetetu. Jedna majka, kako nam reče, nastojala je svojoj kćeri pružiti normalno djetinjstvo, ne izlažući je pričama o međunacionalnim sukobima.

– Ona je upravo bila rođena te godine kada se sve to dešavalo ovdje, u Vukovaru. Jednostavno, kod nas u kući o tom se periodu ne priča. Nešto što je bilo, bilo je – kaže nam ova majka iz Vukovara čija kći pohađa gimnaziju na srpskom jeziku.

Jedan profesor historije u Tehničkoj školi ističe da je iznenađen šutnjom roditelja, ali dodaje da se učenici trebaju voditi činjenicama iz udžbenika, a ne razmišljanjima svojih očeva i djedova, dakle pričama rekla-kazala. Smatra da su upravo profesori tu da objasne pojmove iz knjiga poput “srboagresora” i da daju napomene da se ne može cijeli narod poistovjetiti sa četnicima.

Profesor iz Moravica Novica Vučinić kaže da se učenicima uvijek mora predočiti više izvora i dati sloboda u donošenju stavova i sudova, bez ičijih komentara. Tako ne bi ostali zbunjeni, jer poznato je da historiju uvijek pišu pobjednici i da je zato često mijenjamo.

– Od devedesetih mijenjali smo je tri puta, zato nije dobro da sudionici kreiraju povijest – kaže Vučinić, podsjećajući na vremena kada je jedna generacija učila da su Hrvati iranskog porijekla i da su u Jasenovcu stradali Židovi, Romi i nepodobni Hrvati, a tek na kraju Srbi.

Profesor Tehničke škole iz Vukovara svjedoči da djeca danas prihvataju da je za rat kriva politika Slobodana Miloševića i da su zbog toga srpski političari završili u Hagu, a da je narod bio obmanut.

– Međutim, individualni doživljaj ne može se poistovjetiti sa sadržajem iz knjige – ističe taj profesor.

“Zaboravili” na Gospić

Da je zaista u neku ruku u pravu uvidjeli smo kada smo prelistali udžbenik “Povijest 4” autora Mire Kolar-Dimitrijević, Hrvoja Petrića i Jakše Raguža, koji se primjenjuje u gimnaziji na srpskom jeziku. Način iznošenja činjenica, terminologija, emotivni naboj pri prikazu podataka o jednoj strani, subjektivni stav i komentar autora više su nego vidljivi. U navedenom udžbeniku nismo pronašli niti jedan podatak o tome da su u ratu devedesetih, između ostalog, stradali i hrvatski građani srpske nacionalnosti.

Primjera radi, navedimo neke rečenice iz njega: “Velikosrpsku politiku provodila je Srpska demokratska stranka na čelu s Jovanom Raškovićem. Srpski političari su širili propagandu o ugroženosti Srba od ‘ustaške vlasti’… Naoružani su teroristi potom zauzeli Plitvice. Pobunjeni Srbi nisu željeli prihvatiti Hrvatsku kao svoju domovinu… Osim ubijanja provođeno je i sustavno protjerivanje cjelokupnog hrvatskog i ostalog nesrpskog pučanstva s okupiranih područja, etničko čišćenje s ciljem stvaranja srpske narodnosne države…

Preostalo stanovništvo i zarobljeni branitelji otpremani su u koncentracijske logore gdje su bili izloženi sadističkom iživljavanju i mučenjima, a bila su česta i pogubljenja. Uništeno i oštećeno je 1.277 objekata Katoličke crkve u Hrvatskoj. Svime navedenim agresori su počinili delikt protiv mira, a s obzirom na to da nisu poštovali međunarodno humanitarno ratno pravo počinili su ratne zločine bez presedana u novijoj povijesti.”

Vidimo da nigdje nema ni slova o tome da su Srbi prije samih oružanih akcija stradali u Vukovaru, Osijeku, Sisku, Petrinji, Zagrebu, Gospiću, Karlovcu i drugim gradovima, iako su neki od tih slučajeva, na primjer za ubistva civila u Gospiću, završeni s osuđujućim presudama na hrvatskim sudovima. Ne zaboravimo ni mnoge procese koji se tek trebaju otvoriti, recimo povodom neutvrđenog broja ubijenih civila u Sisku. Te žrtve se ne spominju u udžbeniku, kao što se ne spominju ni žrtve “Bljeska” i “Oluje”, za koje se odgovornima sada sudi u Hagu.

Nespretni pojam “Domovinski rat”

Nešto umjereniji, ali također s primjetnom dozom pristranosti, udžbenik je za stručne škole “Hrvatska i svijet” autora Vesne Đurić i Ivana Peklića. U njemu se ipak spominje da su tokom “Oluje” pojedinci rušili kuće i počinili zločine nad srpskim civilima, te da su postali predmet bavljenja hrvatskog pravosuđa i Haškog tribunala.

Spomenimo kudikamo izbalansiraniji udžbenik “Školske knjige” koji se primjenjuje u Srpskoj pravoslavnoj opštoj gimnaziji u Zagrebu, “Koraci kroz vrijeme” autora Krešimira Erdelje i Igora Stojakovića. On kaže da su mnogi Srbi bili samo pasivni promatrači ili nevoljki sudionici ratnih događanja i da na tok zbivanja nimalo povoljno nisu utjecali nastupi pojedinih hrvatskih političara koji su na srpski nacionalizam i nacionalnu mržnju bili spremni odgovoriti jednakim sredstvima. U njemu se navodi da je tokom “Oluje” na oslobođenom području, koje je trebala kontrolirati Hrvatska vojska, zabilježeno više slučajeva, kako se kaže, kriminalnog ponašanja, da je riječ o višestrukim ubistvima preostalih srpskih civila, te pljačkanju i uništavanju imovine preostalih Srba, što su većim dijelom počinili civili.

Zdenko Samaržija, jedan od autora udžbenika koji se koristi u nekim strukovnim školama u Istočnoj Slavoniji, priznaje da je sam pojam “Domovinski rat” nespretan, te navodi da se u udžbeniku moraju iznositi osnovne informacije na didaktičko-metodički način, kako bi djeca mogla samostalno dalje istraživati, jer “sama svrha školovanja treba biti osposobiti mlade ljude za samostalan život i promišljanje, odnosno da dijete otkrije sebe”.

Iznesene sadržaje u udžbenicima historije u Zajedničkom veću opština ocjenjuju tendencioznim obrađivanjem još svježe materije jer, kako kažu, premalo je vremena a mnogo emocija da bi se sa lakoćom iznosile nesporne činjenice.

– Sa gledišta struke, prerano je govoriti o događajima dok se ne otvore arhive, dok ne sagledamo sve informacije. Historija iz sadašnjih udžbenika nimalo ne pridonosi suživotu, jer napisani sadržaji potiču otpor prema Srbima, a kod naših učenika izazivaju osjećaj niže vrijednosti i pitanja “tko mi je to tata bio, tko sam ja?” – ističe profesor historije Slobodan Živković iz Zajedničkog veća opština.

Odgovornost i na srpskoj zajednici

Zabrinutost kako će se današnji učenici razviti u pozitivne, humane i zrele osobe ističe i psihologinja Mirjana Krizmanić, pitajući se gdje je tu uloga roditelja koja mora biti presudna.

– Roditelji bi trebali čitati udžbenike i upoznati se sa onim što im dijete uči u školi i kako razvija svoje stavove. Nikako ne bi smjeli biti nijemi promatrači, jer se radi o njihovom djetetu koje bi moglo razviti loše osobine ličnosti i izgraditi nepovjerenje i opći gubitak vrijednosti. Najgore od svega su pasivnost roditelja i društva. Ali, poznat je problem apatije u našem društvu – ističe Mirjana Krizmanić, sa kojom se slaže i član školskog odbora u ime roditeljskog vijeća u vukovarskoj Ekonomskoj školi Svetislav Mikerević.

– Faktički nas nazivaju četnicima. Dosta je roditelja koji nisu učestvovali u ratnim zbivanjima, jer i odavde su ljudi odlazili van ili za Srbiju. Naši roditelji šute, jer nemaju snage promijeniti stanje. Nažalost, zbog borbe za egzistenciju porodice, slabo prate šta im to djeca uče u školi. U bližoj budućnosti trebalo bi riješiti na koji način predavati povijest – ističe Mikerević.

Njegove tvrdnje potkrepljuje i Drago Roksandić, profesor sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu. On upozorava na to da nastava povijesti nijednom nije bila predmet javnih rasprava.

– Sadržaj povijesti koncepcijski nije ozbiljno razmotren ni iz perspektive srpske zajednice ni šire hrvatske javnosti. Ostaje trajni osjećaj koji stalno iznova rađa nove frustracije. Odgovornost leži i na srpskoj zajednici koja o tome šuti nemajući izgrađen stav i odnos prema određenim sadržajima. Zajednica mora prije svega potencirati povijest Srba u Hrvatskoj, kako bi naša djeca shvatila današnjicu i pripremila se za budućnost – kaže Roksandić.