Mesić – od regionalnog lidera do političkog smetala

Već nekoliko mjeseci Stipe Mesić, koji je superiorno osvojio dva predsjednička mandata i prvi ispunio dalekosežno važnim odlukama, ima velikih problema kako završiti svoju desetogodišnju vladavinu. Vjerojatno je to, kako misle mnogi, posljedica odluke da i dalje ostane u politici, a ako je to točno, unaprijed se može reći da to neće biti ni izbliza uspješno kao njegovo stolovanje na Pantovčaku. Predsjednikovo posrnuće u posljednje vrijeme nije se uvijek i u svemu jasno vidjelo, ali kada se odlučio poslati signale da će pomilovati Mirka Norca, jedinog hrvatskog generala koji je optužen i osuđen da je izravno sudjelovao u likvidacijama srpskih civila, postalo je definitivno jasno da je stvar ozbiljna. Toliko ozbiljna da će retke koji slijede neki možda protumačiti kao da ih je pisao netko posebno kivan i nabrušen na Mesića, ali uopće se ne radi o tome. Štoviše, ovdje ću iznijeti dvije tvrdnje koje to uvjerljivo pobijaju i koje ne iznosim prvi put.

Raskid s Tuđmanom

Prije svega, smatram da Mesić nema dosljednog nasljednika. Sadašnja predizborna kampanja izbacila je u devedeset posto slučajeva na obalu jato sitnih i dezorijentiranih riba, koje nisu u stanju čak ni uvjerljivo lagati u davanju obećanja, kamoli dati jamstva da će barem gram-dva toga ostvariti. Kandidati se naprosto nude po ključu manje lošeg izbora, što je daleko ispod razine izbora 2000. godine, vjerojatno čak i izbora 2003. godine.

Drugo, bez Mesića trećesiječanjski raskid s Tuđmanom bio bi bušenje rupe u vodi. Jer, Račan je samo stvorio klimu za promjene i utoliko možda jeste bio otac druge tranzicije, ali ih nije mogao i znao provesti. Ili, ako hoćete, može i ovako. On je samo stavio šahovsku ploču na stol, a figure su vukli drugi, ponajprije Mesić, koji je podsijekao neke od vitalnih repova tuđmanizma (huntaško ustrojstvo vojske, raskrinkavanje ratnog profiterstva, sijamsku sraslost države i crkve…). Ali, da ne griješimo dušu, figure je vukao i danas plebiscitno omraženi Sanader koji je, kada je trebalo, imao petlje koje u Račana nije bilo, da prekine sjetvu ustaških spomenika po zemlji i počne s izručivanjem kapitalnih optuženika za ratne zločine u Haag.

Eto, nadam se da smo riješili pitanje pristranosti prema drugom hrvatskom predsjedniku, a sada natrag Mesićevim posrtajima. Oni su počeli prije svega u regionalnoj politici, gdje je pokušao igrati ulogu katalizatora pomirenja među bivšim zaraćenim stranama. I zbilja, s tezom da je za ex-jugoslavenske ratove glavni krivac velikosrpska agresija, ali da u njima nema ni ekskluzivno krivih ni ekskluzivno pravih, bio je na dobrome putu da to i postane. Uostalom, najviše njegovom inicijativom uslijedile su i brojne isprike za ratne zločine, čak i previše njih, jer sav taj simbolički dekor nije pratilo rješavanje još mnogih otvorenih pitanja među bivšim zaraćenim stranama.

Zahlađenje s Tadićem

Mesić je podcijenio te probleme, očito i zato što nije politički kapacitiran da rješava praktična pitanja, nego je prerano zaključio da je postao lider regije. To bi možda i prošlo da odatle nije izvukao zaključak kako mu je sada dopušteno arbitrirati među regionalnim susjedima. A za to on em nije imao dovoljno nepristrane odmaknutosti, em ga nitko u regiji nije ovlastio da prihvati tu ulogu. To se lijepo vidjelo u hrvatsko-slovenskim graničnim sporovima, gdje bi odlično funkcionirala njegova rugalica da bi trebalo poslati vatrogasce da šmrkovima ohlade usijane glave, da ih je uputio objema stranama. E, ali on je tu rugalicu uputio samo Slovencima i, naravno, oni su ga smjesta izbrisali s popisa dragih, šarmantnih i dobrodošlih prijatelja, i svrstali ga u hrvatski tabor, kojem se većim dijelom zbilja i priklonio.

Slično se dogodilo u slučaju Bosne i Hercegovine, gdje Mesić uživa ugled neke vrste bosanskog Garibaldija, ali samo među Bošnjacima, kojima godi njegova pojednostavljena, pseudoromantičarska vizija “jedinstvene i građanske” BiH. Tamošnji Hrvati nikada ga nisu prihvatili, jer mu puno desetljeće i pol ne opraštaju vjerolomstvo prema Tuđmanu, što je doduše više njihov nego njegov problem. Njegov je, pak, problem što u recepciji BiH nije odmakao dalje od ranih devedesetih, kada su jedinstvo i cjelovitost te zemlje doista bili ispred svega. Ali, sada je situacija sasvim drukčija. Danas čak i Mesićeva politička srodnica Vesna Pusić vidi da je desetljeće i pol kasnije važnije kako urediti BiH kao višenacionalnu zajednicu, pa predlaže osnivanje triju entiteta (o užasa!) plus dva mješovita.

Sličan problem Mesić ima s bosanskim Srbima, koji mu ne mogu oprostiti stalno verbalno ratovanje s Miloradom Dodikom, iako ovaj svakako jeste najiritantniji galamdžija protiv centralne vlasti u Sarajevu. Ali da je najveći ili čak jedini krivac za dezintegraciju BiH, kako po Mesiću ispada, to ipak nije. No, Mesić uporno tjera svoje, pa je proširio optužnicu i na Beograd, zamjerajući mu da stojeći iza Dodika iskazuje dvosmislen stav prema cjelovitosti BiH. To je izazvalo val ogorčenja u Srbiji ili, preciznije, val novog ogorčenja. Dotad dobri, ako ne i odlični, odnosi Mesića i Tadića zahladili su već prije, hrvatskim priznanjem Kosova, iako se vidjelo da je srbijanski predsjednik tada još kontrolirao ljutnju.

Znalo se da je Hrvatska zbog ulaska u NATO i EU pod većim pritiskom od ostalih u regiji da prizna Kosovo, i reagiranje Beograda bilo je odmjerenije nego u slučaju drugih, posebno Makedonije i Crne Gore. No, nakon što je službeni Zagreb ustrajao na optužnici za genocid protiv Srbije, a pogotovo nakon što se prijavio da svjedoči pred Međunarodnim sudom pravde u korist Kosova u sporu sa Srbijom, taj popust prestao je vrijediti. A kada je još najavljeno da će Mesić posjetiti Prištinu, i to na pravoslavni Božić, postalo je definitivno jasno da od najavljenog susreta Mesić-Tadić u Zagrebu neće biti ništa. U Beogradu su jednostavno zbrojili dva i dva i s pravom ocijenili da je Mesić otišao puno dalje nego što međunarodni sponzori od Hrvatske očekuju, jer Prištinu dosad nije posjetio nijedan strani predsjednik. Osim albanskog!

Nebuloze o Kosovu

Usto, nijednoj drugoj zemlji u ex-Jugoslaviji nije palo na pamet prijaviti se kao svjedok Kosova pred Međunarodnim sudom pravde i tako sipati sol na otvorenu srpsku ranu. Samo se, eto, Hrvatska našla da čačka po njoj, a kada su predstavnici SDSS-a, pozivajući se koalicijski sporazum, tražili u Vladi objašnjenje zašto je to učinjeno bez konzultacija s tom strankom, dobili su samo kratak odgovor – Vlada ne stoji iza hrvatskog svjedočenja pred Sudom pravde. A tko dođavola stoji i kakva je to država u kojoj se ovako važne odluke donose tako tajnovito i nepronično kao da je vlast prešla u ilegalu?

Ipak, ne može se sve sakriti, pa je iz činjenice da se hrvatsko svjedočenje pred Sudom prostrlo na lijepih sedamnaestak stranica jasno da se na tome podulje radilo. Svakako prije nego je upućen poziv Tadiću da posjeti Zagreb (konac desetog ili početak jedanaestog mjeseca), tako da je pitanje da li se uopće htjelo da do tog posjeta dođe. Što je najvažnije, srpskim predstavnicima došapnuto je da je na hrvatskom svjedočenju inzistirala jedna važna, velika zemlja, obećavši zauzvrat pomoć oko sređivanja odnosa sa Slovenijom te oko topničkih dnevnika u Haagu (što podsjeća na čuvenu rečenicu iz američkih filmova: “Gospodo, zadovoljstvo je poslovati s vama”). Koliko god bilo jasno da je sve unaprijed bilo planirano i režirano, zapanjuje traljavost kojom je to provedeno. Tako, kada je hrvatska predstavnica na spomenutom Sudu Andreja Metelko Zgombić opravdavala kosovsko osamostaljenje time da je Kosovo u SFRJ bilo konstitutivni dio federacije s pravom na otcjepljenje, samo je papagajski ponovila ono što je Mesić ranije više puta izjavljivao. A izjavljivao je svaki put krivo, jer je prema tadašnjem ustavnom poretku pravo otcjepljenja pripadalo samo republikama, ne i pokrajinama.

Kako to, reći će netko, da Mesić kao pravnik to ne zna? O, to bi bilo još dobro. Puno je gore ako zna a ipak tako postupa, a najgore ako time utabava put za buduću političku karijeru. Bila bi ona definitivno lošija od dosadašnje.