Moj život u predsjedničkoj vili
Kad god danas prolazim strmom ulicom vila, danas Gregorijančevom, ranije Grškovićevom, ne mogu a da ne bacim pogled na zgradu broj 13, u kojoj sam živio 1957. na 1958. godinu. Proveo sam u njoj godinu dana na početku svog prvog braka, i tu mi se rodio sin.
Kad bih se od Ribnjaka i jednog od prvih samoposluživanja u gradu uspinjao do svoga stana, prolaznici su me čeznutljivo gledali kako otključavam ulična vrata i ulazim u luksuznu vilu. Naravno, nisu znali da sam zapravo bio jedan od podstanara, koji su nastavali sve prostorije u prizemlju i podrumu. Na katu su živjele neudate tetke vlasnika Hunskoga, koje su se brinule o zgradi.
Do tada sam sa suprugom živio s njenom obitelji na Sv. Duhu, i jednog dana odlučili smo da se osamostalimo i počnemo živjeti negdje u gradu sami. Nikada nije bilo lako doći do podstanarstva, konkurencija je bila golema. Pomogli su nam njeni rođaci, roditelji buduće rok zvijezde Tonyja Studenog, koji su nas uputili u Grškovićevu 13. Vlasnici su izabrali mene, vjerovatno i zbog toga što sam bio član redakcije popularnog “Vjesnika u srijedu”, što sam radio stripove za još popularniji “Plavi vjesnik” i pripadao pionirima našeg crtanog filma.
Namijenili su mi centralni dio vile u prizemlju – prostrani salon s kaminom i ugrađenim ukrasnim nišama, te terasom prema strmom vrtu prema Medveščaku, s upotrebom kuhinje (s prvoklasnim instalacijama od prije Drugog svjetskog rata). Bilo je ugodno živjeti i raditi u tim elegantnim prostorima. Atmosferu je poboljšao prvi radio-aparat u mom životu (kupljen u “Nami”), pa smo mogli uživati u radio-stanici Luxembourg, na koju sam vrlo brzo nabasao, a preko nje i u karizmatičnim pjesmama festivala San Rema. Tada sam mnogo radio na karikaturama, ilustracijama i stripovima. Prijatelji su me rado posjećivali, u prvom redu kolege iz Masarykove ulice (gdje su tada bile koncentrirane redakcije gotovo svih zagrebačkih novina): Milan Bekić, Sead Saračević (koji je stanovao u obližnjoj Gajdekovoj ulici), Gerda Ledić, Marcel Čukli, braća Neugebauer, Duško Vukotić…
Idila nije dugo trajala: već iduće godine načuli smo da visoki političar Ćiro Buković namjerava da preuzme vilu. Treba znati da je u susjednoj zgradi (s bazenom) živjela porodica narodnog heroja Kate Pejnović. Osjetio sam mogućnost da u toj kombinaciji dođem do stanarskog prava, nisam mogao ni zamisliti da bi nas, podstanare, jedan ministar radi svojih interesa mogao izbaciti na ulicu. I došao je taj sudbonosni trenutak: svi smo dobili pismene obavijesti (Sabora, vlade ili slično) da zbog “potrebe rješenja stambenog pitanje druga Bukovića” moramo napustiti zgradu u Nike Grškovića 13. Nisu nas bacili na ulicu, ali su nas raselili po hitnom postupku. Neudata podstanarka dobila je neku stanarsku sobu u gradu, a ja sa ženom i djetetom i treća podstanarka, udovica sa sinom tinejdžerom, preseljeni smo u dvosobni stan na Trešnjevki – kao sustanari. Nije pomogao moj zahtjev da mi se dodijeli samostalni stan. Zanimljivo je bilo to da je upravo u to vrijeme u Saboru bila u završnoj pripremi zabrana stvaranja novih sustanarstava! Prvi koji je prekršio taj zakon, eto, bio je visoki predstavnik vlasti koja je pripremila zakon!
Ne znam ništa o povijesti te lijepe zgrade nakon mog odlaska, no nedavno sam u štampi pročitao da će u Gregorijančevu 13 useliti dosadašnji predsjednik Republike Stipe Mesić. Želim mu da u tim prostorima, posebno u salonu s terasom, proživi što ljepše trenutke.